GLAS SLATKE TUGE

GLAS SLATKE TUGE

Kada se s pozornice začuo glas godinama temeljito prepariran alkoholom i cigaretama, većina se posjetitelja s lakoćom prisjetila večeri od prije tri godine. Kao i tada, bogati kontraalt koji je slušatelje osvojio od prve note pripadao je tamnoputoj bosonogoj pjevačici. Isto tako, pjesma koju je izvodila nepogrešivo je glazbeno određena i prepoznaje je mnogo više ljudi širom svijeta negoli mjesto njezina nastanka. Cesaria Evora i morna, jer o njima je riječ, već su više godina u srcima hrvatske publike, pa rasprodana dva koncerta, isto kao i oni prije tri godine, nimalo ne čude. No, pri tome, domaća publika nikako nije svjetska iznimka, jer je kraljica morne, neobične glazbe koja u sebi sjedinjuje portugalski fado, tango, flamenko, blues te brazilske i kubanske utjecaje, zelenortskim vibracijama s otočja preko puta atlantske obale već odavna zarazila svjetske poklonike tradicionalne glazbe.

MN: BOSONOGA spanA

Cesaria Evora proslavila se tek u svojim četrdesetim i lako je vidjeti zašto. Za njezin stil, jednako jednostavan i svečan kao i glazba koju izvodi, potrebno je životno iskustvo. Stoga je manira kojom je vodila nastup bila iste one fatalno-egzistencijalističke kvalitete kojom su svoje karijere žigosale Edith Piaf i Billie Holiday. Bosonoga diva (na Zelenortskim Otocima svi hodaju bosi, što zbog tradicije, što zbog siromaštva) zadivila je lakoćom kojom je prošetala nastupom kojim promovira svoj posljednji, Grammyjem nagrađen, album Voz d'amor. Bez ikakva napora demonstrirala je kako fascinantan i raznovrstan instrument može biti ljudski glas. On se s lakoćom poigravao melodijom i ritmom, mirno gladeći svaku notu poput svile. Mirni stil koji pjesmu nikada ne iscrpljuje do kraja te neobična kombinacija vedre glazbe i melankolična glasa, ujedno su i glavno obilježje izraza Cesarije Evora, kojemu je sedmeročlani prateći sastav majstorski parirao. Povremene note gitarista ili klavirista i općenito lagana pratnja samo su pojačavali blago bogatstvo kojim je obilovao repertoar.

Evora je ovaj koncert, uz iznimku publici dobro znanih Sodade i Besame mucho, gotovo u potpunosti posvetila skladbama s posljednjeg albuma. Od njih, posebno su se dojmile osjećajne Isolada i Amdjer de nos terra te veselije, začinjene saksofonom, Pomba i Velocidade (izvedena dvaput), dok je Voz d'amor osvojila panafričkim ugođajem.

Oni koji nisu vični portugalskome, a kamoli kreolskoj verziji toga jezika s francuskim i afričkim dijalektima, nipošto nisu bili zakinuti. Taj hendikep, u slučaju Cesarije Evora, zapravo je prednost, jer se slušatelj može posve prepustiti njezinu nezaboravnu glasu - svojevrsnoj mješavini slatke tuge i tisućljetne mudrosti - što sve zajedno rezultira ugodom melankoličnoga raspoloženja. Koncert u kojem je carevao glas koji malim glazbenim gestama pokriva širok spektar osjećaja te slušatelja nježno, ali strastveno, umata u meki ogrtač.

Velimir Cindrić