FONT

Često zalazim u jedan starački dom. Ondje sam susreo simpatičnu bakicu s debelim naočalama. Čim smo se upoznali, ona mi je rekla: "Znate, ja jako volim čitati vaše knjige." A kad sam se stao zadovoljno kesiti, dodala je: "Uvijek su tiskane finim, krupnim slovima s kojima nemam problema."

Naravno da sam bio donekle razočaran, jer sam očekivao da će ona hvaliti moje knjige zbog njihova sadržaja. Ipak, zahvalio sam bakici i na tom komplimentu, i spremio se da na cijelu stvar zaboravim. Ali, razgovor mi nije išao iz glave, pa sam shvatio da se u njemu krije nešto što je vrijedno malko raščlaniti.

Ponajprije, bilo je zanimljivio kako ta gospođa - premda sav život čita knjige - malo znade o tehnologiji izrade tih knjiga: ona misli da pisac bira kakav će biti slog njegova romana, a ne zna da to čine opremači, urednici, tehnički urednici i drugi faktori. Naprosto nisam vjerovao da bi bakici tako obične stvari bile nepoznate, pa sam zato shvatio da moram razmotriti i drugu mogućnost: da ona zapravo zna tko bira slog za knjigu, ali da je na krupnim slovima zahvalila meni zato što je time htjela nešto osobito reći.

Kad sam tu liniju razmišljanja još malo nastavio u istom smjeru, pokazalo se da je pisac možda ipak nekako zaslužan ako je slog ugodan, a kriv ako slog ne valja. Možda je bakica zapravo htjela reći ovo: nije svaki tekst za svaki slog, i velika je zabluda kad se misli kako je izbor slova puki tehnički čin, te da se jedan isti roman može složiti velikim i malim, lijepim i ružnim slovima. Jer, ako se malo bolje pogleda, jedni romani bivaju tiskani - u raznim izdanjima - uvijek lijepo (čitko, normalnim slovima koja ne privlače pažnju nikakvim kerefekama), a drugi uvijek ružno (slova su malo maglovita, margina preuska, razmaci nedovoljni). A iz toga proizlazi vrlo jednostavan zaključak: kakav će se slog izabrati za neki tekst, to ovisi prije svega o naravi sama teksta, o njegovoj atmosferi, jasnoći, možda čak i o njegovoj literarnoj kvaliteti. Oni koji takve odluke donose ne moraju to činiti svjesno, niti se moraju pritom držati kakva pravila: jednostavno, oni će spontano za bolji tekst izabrati i ljepši slog, i obratno.

Tako sam ja sebi objasnio riječi one simpatične starice, možda i zato što sam imao potrebu da u njezinoj izjavi o mojim knjigama čujem pohvalu za sebe. Ispadalo je ovako: ako je slog mojih knjiga ugodan, onda je to zato što je sâm tekst ugodan; ja sam, dakle, ugodan pisac.

No, ni nakon što sam našao to objašnjenje, razgovor u staračkom domu opet nisam zaboravio. A to je značilo da je u njemu dotaknuta još neka mogućnost koju dosad nisam razmotrio. I doista, kad sam malo bolje promislio, pokazalo se da takva mogućnost postoji, i da je prilično neočekivana.

Jer, riječi one starice mogu se tumačiti i na posve drukčiji način nego što sam ja učinio, na način koji je za mene kao pisca sve prije nego utješan. Jer, ako možemo tvrditi - premda ne i dokazati - kako kvaliteta sloga u nekoj knjizi izravno ovisi o kvaliteti teksta, onda možemo tvrditi i obratno: da kvaliteta teksta proizlazi iz kvalitete sloga. Nije, dakle, tako da literarno vrijedan rukopis čini slog u knjizi lijepim, nego je tako da lijep slog čini rukopis literarno vrijednim. Odmah sam se sjetio i dokaza koji govori u prilog takvoj tezi. Bezbroj puta sam se, naime, osvjedočio kako ljudi kojima date na čitanje rukopis vide u njemu stotine i milijune nedostataka; ako im pak date na čitanje taj isti tekst kao knjigu, njihovih će prigovora nestati. Objašnjenje je samo jedno: slog - osobito ako je lijep - daje tekstu neku kvalitetu koju rukopis nema. Daje mu dostojanstvo, ali i vrijednost.

Po tome bi ispadalo da kvaliteta knjige izravno ovisi o kvaliteti tiska. Još više, ispadalo bi da ona bakica u staračkom domu i nije htjela pohvaliti moju literarnu vještinu, nego moju poslovnu okretnost. Nije željela reći kako ja pišem tako dobro da to rezultira i lijepim slogom u mojim knjigama, nego da uspijevam naći dobra izdavača (ili tehničkog urednika) koji će mojim žvrljotinama uz pomoć sloga dati ozbiljnost i vrijednost.

A kad sam i tu mogućnost domislio do kraja, našao sam se u slijepoj ulici. U jednu ruku, nisam znao jesam li u riječima one starice dobio poljubac ili pljusku; u drugu ruku, nisam znao ni pišem li dobro, ili mi samo nakladnici dobro opremaju knjige. Na trenutke mi se činilo da je istini bliži prvi odgovor, a na trenutke opet da joj je bliži drugi.

Sve dok se jednoga dana nisam sjetio da stvar i eksperimentalno provjerim. Sinulo mi je kako imam mogućnost da iskušam ono što će tehnički urednik u nakladničkoj kući učiniti s mojim tekstom. U računalu postoji tridesetak fontova, to jest tipova slova; mogu, dakle, isti tekst ogledati u raznim pismima. I, učinio sam tako: stao sam jedan isti prozni sastavak iskušavati i pretvarati u sve one garamonde i ariele.

I što sam doznao? Ne mnogo. Jednom mi se činilo da neki moj tekst naprosto traži da bude, recimo, napisan pismom times new roman, jer mu upravo takav slog najviše odgovara; a to bi dokazivalo da izbor pisma proizlazi iz teksta. Drugi put, međutim, imao bih osjećaj da jedan isti roman ili priča bolje zvuči u antiqui nego u verdani, da, dakle, doista sve ovisi o izboru pisma.

I gdje sam sad? Uglavnom nigdje. Rezultat je cijele priče taj da sve svoje tekstove pišem pismom courier new, jer nalikuje na slog pisaćega stroja. Kad već nisam došao ni do kakva zaključka, neka onda i o mojoj literarnoj sudbini odlučuje bilo kvaliteta teksta, bilo kvaliteta tiska, kao i dosad.Pavao Pavličić