CIJENA NEZNANJA

CIJENA NEZNANJA

U Istarskome narodnom kazalištu, prema novoj odredbi, kazališni kritičari, fotografi, kamerman i novinari koji izvještavaju s predstave smješteni su u šestu ložu desno na mezaninu, a iz te se lože, ako se drsko i ambiciozno nagnete, vidi gotovo polovica pozornice. Snalažljivi je kritičar mogao procijeniti Feydeauov komad Pa ne hodaj gola naokolo u režiji Ivice Buljana samo pod uvjetom da drsko prekrši novouspostavljeni kazališni bonton u INK-u te da se gotovo neometan od kazališne propagande (nečasno se koristeći pokojim utjecajnim privatnim poznanstvom), dočepa mjesta u parteru na jednoj od tri regularne izvedbe, koje su, dakako, prema pulskome običaju prethodile premijeri 31. ožujka.

PROMIŠLJENA TRASH ESTETIKA

Koliko god bila nesuvisla nova odredba o šestoj loži iz koje se predstava ne može i ne smije procjenjivati, toliko je nerazumna i odluka da Istarsko narodno kazalište ulazi u koprodukciju s Kerempuhom, kada je riječ o predstavi koju determinira njezin vizualni jezik. Redateljski koncept Ivice Buljana snažno je oslonjen i dobrim dijelom proizlazi iz likovnosti predstave: Numenova scenografija zamišljena je, rezana i skrojena prema dimenzijama pozornice Satiričkoga kazališta Kerempuh, a ne za monumentalnu opernu INK-ovu pozornicu, najveću u državi. To znači da se Feydeauova građanska komedija igrala u dubini pozornice, na golemoj prostornoj i emocionalnoj distanci od publike, ponudivši pulskim gledateljima iz obilja te inscenacije tek informativnu razinu o predstavi. Tako su u Puli u prvi plan izbile manje važne dramaturške intervencije - uvrštavanje imena rubnih političara, ili, u konačnici, sam zaplet Feydeauova komada.

Zbog velika nesporazuma oko prostora igre čitava predstava iskočila je iz promišljena i vrhunski razrađena konteksta estetike trasha, na kojem inzistira svaki pojedini autor i izvođač u predstavi. Ipak, da se velika televizijska i kazališna zvijezda ne postaje slučajno, dokazali su glumci, koji su u tim, reklo bi se, neuvjetima, s publikom komunicirali izvrsno. U prvom redu, Mija Begović u ulozi Clarisse, političareve žene koja svoju seksualnost demonstrativno iskazuje hodajući sasvim oskudno odjevena po dnevnoj sobi, neometana poslugom, mužem, sinom, susjedom, novinarom i, muževnim političkim suparnicima. Iako je Feydeau ovaj komad napisao davne 1912., u vrijeme dominacije nadrealizma, elemenata dadaizma i avangarde, a posebno Freudove psihoanalize, redatelj Buljan izmješta komediju u lude šezdesete, u razdoblje početaka seksualne revolucije. I to je suština međusobne suigre dramskih lica: Tarik Filipović, konzervativni političar, svojom je kreacijom oslikao ?nevinost? pedesetih, one struje koja seksualnu revoluciju nije dočekala raširenih ruku. Uz to, uporište za oblikovanje uloge potražio je u Bergsonovu tumačenju smijeha po kojem ?smijeh dolazi od određene ukočenosti pojedinca?, a ta je podloga ?izletjela? u momentu suočenja sa zrelom seksualnošću vlastite žene, kada Filipovićev političar klizi u tepanje, infantilnost i brani se regresijom. Mario Mirković, kao praoblik današnjega paparazza, svojom je ulogom Novinara Haznadara koji radi za Lifestyle navijestio sedamdesete i što sve tek čeka pučanstvo ako i nadalje bude igralo građanske komedije, demonstrirajući to frizurom, odjećom, a pogotovo scenskim pokretom koji ironično povezuje usporeni pokret iz kung fu filmova, Travoltin ples i hipnotizirani pokret izazvan popularnim opijatima onoga doba. Edo Vujić u ulozi gradonačelnika Velikog Nabrđa, reformirani komunist imena Arlović svoju promišljenu trash kreaciju gradi između prepoznatljivoga naturalizma s naših prostora, a u ?teorijskoj? podlozi svoje uloge ima jednostavne i čvrste zasade iz antologijske ?Anatomije smijeha? Fadila Hadžića. Sav taj glumački sklad neprestano komunicira s glazbenim i vizualnim u predstavi, gdje scenograf Numen oblikuje mjesto radnje, dnevnu sobu kao ogledalo stanja svijesti pretencioznoga političara u novostečenom bogatstvu, koji se u svakome detalju trsi ostaviti ?dojam?. Izvrsnu komunikaciju s predstavom ostvarili su i kostimi Ane Savić Gecan, taj iznimno inteligentan i znalački rad, koji je od početka do kraja predstave funkcionirao po posebnoj dramaturgiji, ali, dakako, neodvojivoj od cjeline. Naime, kostimografkinja Gecan gradira priču kroz simbol predmeta, njegovu formu i kolor, počev od toga da se kostimi slugu u matrici poklapaju sa zidnim tapetama u dnevnoj sobi, da bi razvijala svoju priču preko seksualne emancipacije psihodeličnoga uzorka na cipelama Clarisse Mije Begović, kojoj je glava istodobno bila pod čednim šeširićem a la Jackie O. Razumom i znanjem kontrolirana mašta Ane Savić Gecan na kraju publici daruje eksplozivnu sliku kostima, dramska lica odjevena za novu, revolucionarnu epohu, označenu glitterom, golemom količinom zlatne i tigrastim uzorcima, šljokicama i - dvojicom ludih Elvisa. Uz to, ni skladatelju Vrhovniku Smrekaru, nije bilo mrsko blago se našaliti na račun psihoanalitičkih elemenata u refrenu talijanske kancone (Mamma! Mamma! Mamma!,) kao što nije bježao ni od ideje da glazbeno komentira film "Jedan čovjek i jedna žena" Claudea Lelousha. Zanimljivo je, da je u pulskim uvjetima ove predstave, emocionalno i intelektualno sputane zbog prevelike pozornice, možda najviše stradalo oblikovanje svjetla Aleksandra Mondecara, ali, u nekim se momentima dalo se naslutiti da je i taj element predstave rađen na visokoj razini. Sva ta sjajna subverzivna mreža na kojoj se tkala nova predstava Ivice Buljana na pozornici Satiričkog kazališta Kerempuh najvjerojatnije će značiti visoki

standard, a u Puli je platila punu cijenu provincijalizma i elementarnoga kazališnog neznanja.