Čežnja zvana 20 prijevoda

Čežnja zvana 20 prijevoda

Treba odrediti prioritete, jer je jasno da Hrvatska ne može biti prisutna na svim sajmovima u svijetu, toliko novaca nemamo. Prisutniji bi trebali biti u Bologni, jer je naša produkcija knjiga za djecu i mlade i bogata i svjetski konkurentna, osobito zbog niza odličnih ilustratora koji rade i za poznate svjetske nakladnike

Prošli je mjesec, od 17. do 20. ožujka, održan Sajam knjiga u Leipzigu. Taj se sajam, barem u domaćim medijima, redovito uspoređuje sa Sajmom knjiga u Frankfurtu. Budući da dobro poznajete narav i organizacijsku strukturu obaju sajmova, u čemu su njihove međusobne razlike i sličnosti? Gdje se Hrvatska kao mala zemlja bolje osjeća?

- Usporedba je na mjestu, jer omogućuje objašnjenje o važnim razlikama. Frankfurtski je sajam knjiga najveći na svijetu po izložbenom prostoru, broju izlagača, sklopljenih poslova i posjetilaca. On je i jedan od najstarijih u svijetu - prisjetimo se samo da je u njegovu katalogu iz daleke godine 1567. reklamirano i njemačko izdanje jedne od Marulićevih europskih uspješnica...! Hrvatska i njeni nakladnici tradicionalno dolaze sa svojim štandom (najnovijim izdanjima), a tako bi trebalo raditi i u budućnosti. I naši nakladnici tamo sklapaju poslove uvoza i izvoza, brojke su doduše u svjetskim dimenzijama skromne, ali ipak bitne za poslove bar nekih naših izdavača. Zbog toga doći na Frankfurt i za malu zemlju kakva je Hrvatska ima i smisla i razloga. Ono o čemu sada razgovaramo u novoizabranom Vijeću Zajednice nakladnika i knjižara (koja je organizator sajamskih nastupa), jest kakvim se programom najbolje predstaviti u ovim zadanim okvirima već ove jeseni, kada se Frankfurtski sajam održava u drugoj polovici mjeseca listopada. Ono što pak Sajam u Leipzigu najviše razlikuje od većeg brata (organizatori iz Frankfurta su nakon ujedinjenja zemlje znatno pomogli, i financijski i logistički, uspon Sajma u Leipzigu) - jest njegova najvažnija programska sastavnica: težište svih zbivanja su autori i njihova djela, autori kao stvaraoci, umjetnici riječi a ne samo kao proizvođači robe. Dakako da se u Leipzigu dogovaraju i poslovi, ali oni nisu najvažniji (jedini) cilj. Glavni slogan leipziških sajamskih dana je jednostavan, tiskan je i na velikim plakatima po cijelom gradu: Leipzig čita. Moramo znati da je riječ o starom sajamskom gradu, jednom od najvažnijih kulturnih središta u njemačkoj povijesti, tu je prije dva stoljeća počeo izlaziti glasoviti Brockhaus, tu još i danas postoji Auerbachova pivnica u koju je zalazio Goethe (i u nju smjestio jednu scenu iz svog Fausta...). Slogan Leipzig čita treba shvatiti posve doslovno: osim brojnih književnih susreta na sajamskom prostoru, navečer u gradu autori čitaju posvuda: u birtijama, kafićima i restoranima, knjižarama i knjižnicama, u kulturnim centrima, čak u sudnicama i poreznim uredima... Lani je bilo više od 1000 pjesnika, prozaika i esejista iz cijeloga svijeta, a ove godine oko 1500... U takvoj atmosferi već više od deset godina postoji stalni programski segment pod imenom Leipzig liest International (doslovno, a u hrvatskom nezgrapno: «Leipzig čita međunarodno»), a odvija se od prijepodneva do predvečer, iz sata u sat, kao u kinu... Ono što je pritom najvažnije: publike uvijek ima, katkada i pedesetak zanesenjaka i ljubitelja, mladih i starih. Čuju se svi mogući jezici, jer pokoji stih ili rečenicu izgovore prisutni autori, a onda se sluša njemački prijevod. Takvo što u Frankfurtu ne postoji, tamo nastupaju samo autori svjetskih uspješnica, nobelovci itd., samo oni i privuku publiku. Dakle, i publika je različita. Na leipziškim susretima s piscima i njihovim djelima prisutni su i novinari i literarni agenti, urednici velikih i malih nakladničkih kuća, posebice iz Njemačke. Naposljetku, ako je o našim autorima riječ, mislim da mogu kazati da se bolje osjećaju u Leipzigu, ali pitajte nekoga od njih...

Što obilježuje i kako ocjenjujete ovogodišnji hrvatski nastup na Sajmu u Leipzigu i koliko je on drukčiji od prošlogodišnjega? Ima li, s obzirom na kronično nedostatna financijska sredstva, mogućnosti za vidljivije pomake u predstavljanju hrvatske knjige i kulture? S malo novca ne može se baš puno napraviti…

- Kao zemlja sudjelujemo u Leipzigu od 2001, ali tek smo dvije godine kasnije uspjeli krenuti putem koji nas je ove godine doveo do pune integracije u međunarodne programe. Naime, kada je Grčka bila predsjedatelj Europske Unije, agilni ravnatelj njene Kulturne zaklade u Berlinu, dr. Ikonomou, potaknuo je upravu Sajma da u program uvrsti i potpomogne projekt pod naslovom Mali jezici - velike književnosti. Sam naslov govori dovoljno. Prve godine u projektu su sudjelovali samo autori iz zemalja-članica EU. Zahvaljujući kontaktima savjetnice Hrvatskog veleposlanstva u Berlinu, gđe Seadete Midžić, koja zapravo obavlja posao menadžera nepostojećeg Hrvatskog kulturnog centra, susreli smo se kolega Zdenko Ljevak i ja na sajmu s kolegama iz ovog projekta i zanimali se možemo li se pridružiti. Moram kazati da su nas svi srdačno i jednodušno pozvali. To je bila lijepa gesta, ali zapravo ne bi smjela iznenađivati: oni koji se u svijetu bave kulturom mahom su ljudi koji nastoje da baš kulturnjaci krče puteve suradnje, jer je za kulturu to posve naravno, to je u njenoj biti, ona drugačije i ne može opstojati. I ove su godine dva naša autora bili sudionicima u Malim jezicima..., Delimir Rešicki i Renato Baretić ali s po dva nastupa (od toga jedan u Berlinu, kamo dio ekipe ovog projekta već tradicionalno gostuje nakon Leipziga). Ono zbog čega ove godine možemo u potpunosti biti zadovoljni, jer se to dogodilo prvi put, jest to da su i svi ostali autori koji su bili u leipziškoj ekipi (Jelena Čarija, Jakša Fiamengo, Robert Perišić) također nastupili samo u internacionalnom okviru, i to u već spomenutom projektu Leipzig liest International. S njima je bio i Luko Paljetak koji je bio i posebni gost Sajma (u okviru suradnje Pule i Leipziga). Dakle, iza nas je vrijeme kad su naši autori potpuno ili djelomice bili ograničeni na prostor vlastitoga štanda. To je važan, kvalitetni korak naprijed u ovom segmentu predstavljanja naše kulture/književnosti u svijetu, ali doći do toga nije se moglo niti preko noći niti bez višegodišnjih sustavnih veza, njegovanja kontakata i, dakako, pomnih priprema programa. No, i na Hrvatskom štandu je bilo živo: puno malih i mladih posjetitelja koji su s velikim zanimanjem listali po izložbi naših novih knjiga, namijenjenih baš njima (među njima i jedan broj na stranim jezicima; izložbu je zamislila Ranka Javor iz Hrvatskog dječjeg centra). Prava jagma bila je za plakat koji najavljuje hrvatske manifestacije u počast Andersenu - otišao je jednom posjetitelju u Berlin...

Prošle ste godine u jednom intervjuu spomenuli kako su počeli prvi razgovori o tome da za tri godine Hrvatska bude zemlja gost na Sajmu u Leipzigu. Postoje li realni izgledi da se to dogodi? Čini se da tu opet dolazimo do pitanja financijskih stavki, do gradskoga (zagrebačkog) i državnog proračuna, ali i do pitanja izbora prioriteta u promociji vlastite zemlje i kulture.

- Danas smo korak bliže toj ideji. Prvo, s tim se još najesen prošle godine načelno suglasio ministar kulture Božo Biškupić u razgovoru s direktorom Sajma knjiga u Leipzigu, gospodinom Oliverom Zilleom koji je predložio da Hrvatska za nekoliko godina bude težište Sajma (naziv zemlja-gost postoji u Frankfurtu, ali to je u biti isto, samo su razmjeri prezentacije skromniji i, dakako, daleko jeftiniji u Leipzigu). Kad smo sada razgovarali s g. Zilleom, precizirao je prijedlog i imamo i točnije predodžbe o tome. Domaćini bi željeli da se specifičnosti naše zemlje predstave u svjetlu njenih kulturnih odnosa u europskom okviru. Nije nam se s tim teško složiti, jer je otvorenost jedna od bitnih značajki hrvatske kulture kroz stoljeća ali i današnja težnja i (djelomice) i praksa. Konkretni bi razgovori na nadležnom mjestu u Zagrebu (to je, dakako, Ministarstvo kulture) trebali početi polovicom ovoga mjeseca. Tada ćemo izvijestiti o pojedinostima razgovora u Leipzigu i nadamo se brzoj odluci nadležnih, jer je već jučer trebalo zasukati rukave...

Nakon Frankfurta u jesen pripremate se za Leipzig u proljeće, pa nakon Leipziga opet za Frankfurt, to je postao gotovo ustaljeni ritam. Koliko je hrvatska knjiga prisutna na drugim europskim sajmovima - jesu li Frankfurt i Leipzig iscrpili mogućnosti i snage hrvatskoga književnog i knjižarskog predstavljanja u svijetu?

- Treba odrediti prioritete, jer je jasno da Hrvatska ne može biti prisutna na svim sajmovima u svijetu, toliko novaca nemamo. Prisutniji bi trebali biti u Bologni, jer je naša produkcija knjiga za djecu i mlade i bogata i svjetski konkurentna, osobito zbog niza odličnih ilustratora koji rade i za poznate svjetske nakladnike. Tu bi se u poslovnom smislu dalo daleko više napraviti, ali ne vjerujem da će to biti moguće prije nego hrvatski nakladnici shvate da ne mogu funkcionirati bez jake poslovne udruge, a ona nikako da se rodi.

Što mislite o osnivanju nacionalne autorske agencije koja bi se brinula za sustavan rad na promociji hrvatske knjige u svijetu (katalozi, prijevodi, predavanja)? Kako biste ocijenili današnji sustav državne potpore knjizi?

- Kako god takvu agenciju nazvali, ona je hitna potreba naše kulturne politike. U vrijeme prošlog Interlibera uredništvo časopisa MOST/The BRIDGE koji izlazi u nakladi Društva hrvatskih književnika, iniciralo je apel za utemeljenje takve zaklade. Potpisalo ga je više od 60 uglednih književnika i prevodilaca iz zemlje i svijeta. Apel smo s potpisima službeno poslali Ministarstvu kulture. Dobili smo indirektan odgovor da će se o tome ozbiljno razmisliti. Još se razmišlja. I u sustavu državne potpore trebalo bi ponešto mijenjati. Postoji povjerenstvo Ministarstva koje na tome već nekoliko mjeseci radi, ali javnost još nije o tome obaviještena. Mene više zabrinjava nešto drugo: primjetna je tendencija štednje - gdje drugdje, nego najprije u kulturi. Grad Zagreb je tako, naprimjer, odlučio drastično smanjiti potpore časopisima za ovu godinu. To se događa kad stalno rastu cijene usluga, što znači da se realno dobiva i manje nego što to na prvi pogled izgleda, a i tako izgleda strašno. Ali, naravno, dugovi za nogometni stadion su oprošteni...

Jesmo li zanimljiviji stranim nakladnicima otkako je Hrvatska bliža ulasku u Europsku Uniju? Uopće, smatrate li da će se položaj hrvatske knjige i književnosti u Europi poboljšati kada jednoga dana postanemo punopravni članovi EU ili to baš nema nikakve veze? Znate li kakva su u tom smislu iskustva malih zemalja koja su prošle godine ušla u EU (Slovenije, Mađarske, Slovačke)?

- Da bi Hrvatska i u ovom segmentu, književnosti, bila zanimljivija svijetu (Europi), mora više raditi na svojoj općoj prepoznatljivosti. Više raditi znači u prvom redu raditi sustavno, dakle kontinuirano, i to raditi na način i po pravilima koja u svijetu vrijede. Još uvijek se kolebamo oko prioriteta, ako ne načelno a ono praktično, kasnimo s odgovorima, ne pripremamo se pravodobno, u našim je glavama neko drugo vrijeme od onoga u Europi. Možda zato komotnije živimo, ali s tom komocijom nećemo ništa postići. Nemam dovoljno podataka o iskustvima novoprimljenih zemalja koje spominjete, mislim da je i rok prekratak da bi se nešto pouzdanije moglo zaključiti. Ali, jedno je sigurno: Mađarska je, naprimjer, još prije 6 godina bila zemlja-gost u Frankfurtu, dakle pripremala se pravodobno... Mi za to nismo imali snage, iako je Hrvatska u tom smislu krajem devedesetih godina s upravom Sajma potpisala i predugovor o namjeri. Kad se g. 2000. promijenila vlast, to je završilo u ladici, a kao razlog je sigurno bilo navedeno da nema novaca. Ako se bude ostvario projekt Leipzig 2007. koji sam spomenuo, onda to znači da će te godine biti potrebno nastupiti s bar dvadesetak novih prijevoda naše književnosti na njemački jezik, i to u nakladi njemačkih nakladnika (eventualno i austrijskih). To je preduvjet da privučemo pozornost javnosti. A to je samo jedan primjer.

Na hrvatskom se knjižarskom tržištu događa, blago rečeno, svašta, jer ne postoji zakonska regulativa za kontroliranje toga tržišta. Je li prodaja jeftinih knjiga na kioscima uistinu ugrozila hrvatsko nakladništvo ili je možda obrnuto: takva je prodaja upravo pomogla da se neki problemi na našem knjižarskom tržištu bolje i brže prepoznaju? Konačno, mora li država, napose mala država kakva je Hrvatska, radikalnije reagirati kako bi zaštitila vlastito knjižarsko tržište od globalizacije?

- Doista se događa svašta. Osnovni je razlog nedostak zakona koji bi regulirao odnose na tržištu. To je u nas opći problem: kad zakon i postoji - ne primjenjuje se, npr. Zakon o kazalištima. Posljedice su pred nama, aktualizirane ovih dana ponovno u nezadovoljstvu kazališnih ljudi. Jedan od osnovnih regulatora na svim europskim tržištima knjiga - tzv. vezana, kontrolirana cijena knjige kroz stanovito razdoblje (u njemačkome: Buchpreisbindung) - uopće ne postoji. Knjižare ne mogu poslovati okružene divljim sajmovima. Iz aspekta čitaoca niža cijena knjige svakako je dobrodošla, o tome nema sumnje, ali ako razmislimo da je država zbog tzv. kiosk-prodaje ostala bez, kažu neki podaci, šezdesetak milijuna kuna, onda se vidi da je početno oduševljenje nekih što napokon imamo jeftinu knjigu bilo i te kako preuranjeno. Globalizacija (ovdje mislim na strani kapital) ne kuca na vrata, ona je izravno uključena u knjigu uz novine bar onih novinskih izdavača koji su (i) u stranom vlasništvu. O negativnim posljedicama takve globalizacije pisao je i ministar Biškupić u «Vjesniku» nakon povratka s konferencije u Kijevu. Dakako da, osobito manje države/kulture moraju zaštititi svoju proizvodnju od nasrtaja financijski prejakih svjetskih igrača u svim segmentima, a posebno u kulturi. To i mnogo veće zemlje od nas rade. Samo, to se može napraviti tek kada se točno znaju pravila ponašanja na domaćem tržištu. Naposljetku, ponovit ću po ne znam koji put: za kulturu se uvjeti života neće bitno promijeniti sve do onoga trenutka dok Hrvatski sabor ne donese odluku o bitno snažnijem udjelu/postotku za znanost, naobrazbu i kulturu u državnom proračunu. A za to niti jedan hrvatski parlament do sada nije imao ni volje ni snage, kao da nije riječ o strateški iznimno važnom pitanju. Neki se naši sabornici, kao neki dan, radije sramote diletantskim ocjenama i međusobnim uvredama, nadmetajući se oko teme koja nikako ne spada u njihovu kompetenciju (umjesto da partizane, četnike i ustaše ostave znanstvenicima). Tako se ne zalažu samo za, kako bi rekao pokojni Veselko Tenžera, bolju prošlost nego projektiraju daleko goru budućnost, a to one koji su ih izabrali ipak zanima.

Razgovarao Ivica Matičević