BEZIDEJNA BAROKNA RAZBARUŠENOST

BEZIDEJNA BAROKNA RAZBARUŠENOST

Svečarska je atmosfera premijere bila snažnija od umjetničkih dosega predstave. Tomu je ponajprije pridonijela Markovićeva sklonost egzaltiranoj glumi, naslućena već u prošlosezonskoj Filumeni Marturano. No, dok je takav glumački izraz tamo još i mogao biti opravdan, Čehovljevu je senzibilitetu on posve suprotstavljen. Iako je u dramskim licima Galeba prisutan uvriježeni mit o slavenskoj duši kao o buktinji u kojoj tuga i melankolija egzistiraju tik do žestokih izljeva strasti za životom, Marković tu buktinju duše ogoljava na posve pogrešan način - izvanjski efektnim, baroknim gestama glumačke igre koje nemaju dovoljno unutarnjega pokrića

Premijera Čehovljeva Galeba u HNK Ivana pl. Zajca u Rijeci očekivala se s iznimnim uzbuđenjem zbog nekoliko razloga, od kojih je najvažniji taj da se nakon više od deset godina na sceni ponovno pojavljuje jedna od naših najvećih glumica, rođena Riječanka, Neva Rošić, koja ulogom Arkadine slavi pedesetu obljetnicu umjetničkoga rada.

SVEČARSKA ATMOSFERA I SCENSKA LAŽ

Nažalost, svečarska je atmosfera premijere bila snažnija od umjetničkih dosega predstave. Tomu je ponajprije pridonijela Markovićeva sklonost egzaltiranoj glumi, naslućena već u prošlosezonskoj Filumeni Marturano. No, dok je takav glumački izraz tamo još i mogao biti opravdan, Čehovljevu je senzibilitetu on posve suprotstavljen. Iako je u dramskim licima Galeba prisutan uvriježeni mit o slavenskoj duši kao o buktinji u kojoj tuga i melankolija egzistiraju tik do žestokih izljeva strasti za životom, Marković tu buktinju duše ogoljava na posve pogrešan način - izvanjski efektnim, baroknim gestama glumačke igre koje nemaju dovoljno unutarnjega pokrića. Posve u suprotnosti s onim za što se svojedobno zalagao Čehov, a što je vrlo često prisutno i kao težnja suvremenog kazališta današnjice - “Patnju treba izražavati onako kako se ona izražava u životu, ne nogama i rukama, već tonom i pogledom, ne gestikulacijom, već gracijom. Suptilne pokrete duše... treba izražavati suptilno... Nikakvi uvjeti scene ne dopuštaju laž.” A glumački je manirizam kakav uglavnom vlada u riječkome Galebu vrlo blizak, ako ne i istovjetan, navedenoj scenskoj laži.

Jasno je da je Markovićeva namjera bila oživiti punokrvna dramska lica, koja odstupaju od uobičajenih predodžbi o uglavnom melankoličnim Čehovljevim anti-junacima, i postići decentraliziranost među njima, no upravo je za punokrvnost i decentraliziranost od esencijalna značenja suptilno tkanje dramskih likova. Prisjetimo se samo kako je upravo tu strastvenu punokrvnost sjajno prikazao Paolo Magelli prije desetak godina u svojoj čehovljevskoj trilogiji, napose u Višnjiku, koji je igran u atriju Gavelle! I najsporedniji je dramski lik tu zaista živio u svakom trenutku - minuciozno je bio razrađen ne samo prvi nego i drugi i treći plan glumačke igre. Markovićev Galeb i po atmosferi podsjeća na Magellijeva uprizorenja Čehova, koja je također bitno određivala strastvena ili pak melankolična, tipično ruska glazba. U riječkoj predstavi glazba Igora Savina priziva onu suptilnu i punokrvnu dimenziju koja joj nedostaje, dok izbor glazbe koji je načinio sam redatelj vrvi općepoznatim mjestima (Kaljinka, Oči čorneje...) zbog čega ponovno, nakon glumačkog, ulazi i u glazbeni klišej o tome kako mali Ivica zamišlja Rusiju. A klišeji nikad ne nude punokrvnu sliku od njih mnogo bogatije zbilje.

VEĆ VIĐENO

S druge strane, način na koji Marković razigrava mizanscen gdje povremeno dolazi do simultanih prizora, od kojih su neki namjerno polučujni i polurazumljivi da bi se stvorio dojam punokrvnih situacija kakve su prisutne u zbilji, također je nedavno već viđen u mnogo boljem izdanju - u sjajnom uprizorenju Tri sestre u režiji mladoga slovenskog redatelja Tomija Janežiča. Kad svemu navedenom pribrojimo i činjenicu da svršetak predstave nalikuje na svršetak prošlosezonske Filumene Marturano (glasna glazba i razuzdani ples), te da mnoga režijska rješenja, koja odaju Markovićevu sklonost parodiji, groteski i fizičkom teatru u kojem, uz riječ, veliku važnost imaju i pjevane i plesne dionice, nisu zaživjela kao promišljeno iščitavanje teksta, nego uglavnom kao uvriježen autorski rukopis redatelja neovisan o tekstu koji postavlja, možemo zaključiti da Marković Galebom nije imao ili nije znao što reći.

To se odrazilo i u glumačkim kreacijama, za koje je već rečeno da obiluju egzaltiranim, melodramskim gestama. Jedino zaista punokrvno biće predstave bio je Žarko Radić, čiji je Trigorin izgubio dozu cinizma, a poprimio neko opojno, tipično čehovljevsko melankolično osjećanje kratkotrajne zanesenosti životom. I Olivera Baljak uspjela je zabljesnuti u maloj, ali efektnoj ulozi Poline Andrejevne, u koju unosi Čehovu primjerenu dozu blage karikaturalnosti. Alen Liverić (Trepljov) u prvom dijelu predstave nije uspio nadzirati sklonost egzaltaciji u izražavanju emocija (no, to je ponajprije problem Markovićeva rada s glumcima), da bi u drugom dijelu doživio potpunu transformaciju oduševivši šutljivom i usukanom pojavom posve razočarana mlada, a već tako stara čovjeka. Kad bi malo te prigušenosti (ne i letargičnosti!) dodao u svoja egzaltirana stanja iz prvoga dijela, njihov bi emocionalni učinak bio mnogo jači. Kod Leonore Surian je, pak, obrnuto - u prvome dijelu ona osvaja mladenačkom svježinom, no u završnom monologu ne uspijeva dosegnuti dramsku snagu Ninina duševnog rasapa. Leonora Surian trebala bi još mnogo raditi na govoru, u kojem se još jako čuje talijanski prizvuk.

DVA PROBLEMA SLAVLJENICE

U kreaciji slavljenice Neve Rošić postoje dva problema. Prvi ne zadire u njezino neosporno glumačko umijeće, nego u višu silu prirode - iako zaista izvrsno izgleda za svoje godine, gospođa Rošić ipak ima malo previše godina da bi vjerodostojno tumačila Arkadinu (koju je, usput rečeno, igrala u HNK-u prije dvadeset i devet godina), napose ako joj je ženska suparnica u predstavi gospođica Surian. Njihovo žensko suparništvo na taj način poprima neuvjerljive i groteskne razmjere. Osim toga, iako je njezino vladanje glumačkom tehnikom i dalje čudesno, povišeni, odavno usvojeni stil govora i glume, iako ga uloga Arkadine donekle i podnosi, u današnjem teatru djeluje ipak prilično zastarjelo.

Zdenko Botić bio je prilično prigušen, gotovo, što je za njega vrlo čudno, nezamjetljiv u ulozi Sorina. Adnan Palangić (Šamrajev) je, pak, potpuno skrenuo u egzaltaciju, toliko da se počesto nije razumjelo što govori. Biljana Torić igra previše u istom registru Mašine smrti-u-životu, pa postaje prilično plošna karikatura. Denis Brižić (Medvedenko) također igra u karikaturalnom registru, Predrag Sikimić (Dorn) mnogo se više približava željenoj punokrvnosti lica, a u predstavi sudjeluje i Dragana Tomšić (Sobarica).

Scenski je prostor čija se ideja temelji na isprepletanju života i teatra osmislio sam redatelj, elegantnu kostimografiju u duhu Čehovljeva vremena potpisuje Leo Kulaš, oblikovanje svjetla Deni Šesnić, a govor tijela Marija Momirov.

“Budimo onako jednostavni kao što je život sam: ljudi večeraju, a za to vrijeme gradi se njihova sreća ili im se životi razaraju”, rekao je Čehov. I to je ta čudesna punokrvnost do koje se može stići preko slavenskih strastvenih duša kakve su buktale u Magellija, no ne i preko Markovićeve bezidejne barokne razbarušenosti.

Tajana Gašparović