AUTOBIOGRAFIJA

AUTOBIOGRAFIJA

Izbor

Radnik u kamenolomu

Kako bih izbjegao odvođenje na prisilni rad u Njemačku, u jesen 1940. godine počeo sam raditi kao fizički radnik u kamenolomu, tzv. "vapneniku", koji je bio povezan s kemijskom tvornicom Solvay. Kamenolom se nalazio na Zakrzowku, oko pola sata hoda od moga doma na Dębnikima. Išao sam dakle svaki dan na rad u taj kamenolom o kojem sam kasnije napisao pjesmu. Čitajući je ponovno poslije toliko godina, čini mi se, u kontekstu ondašnjeg posebnog preživljavanja, da je puna ekspresivnosti:

Slušaj, kada udaranje maljeva ujednačeno i tako

posebito

prenosim u ljude, kako bih ispitivao snagu udaraca -

slušaj, električna struja kamenu rasijeca rijeku -

a u meni se javlja misao, raste iz dana u dan,

da se sva veličina tog rada nalazi unutar čovjeka.

Tvrdi, raspukli dlan drukčije od malja natiče,

drukčije se u kamenju raspreda ljudska misao -

kada energiju ljudsku odijeliš od sila kamena

i presiječeš na pravom mjestu - aortu punu krvi.

(...)

Kameni blokovi povezani su provodnikom niskog

napona

koji se u njih usijeca poput nevidljiva biča

- kamenje zna to nasilje (...)

Svejedno njihovu snagu ne raskida u cijelosti električni

napon,

nego onaj tko ga u svojim rukama nosi:

radnik.

Materija

Čovjek ima umorne oči i oštre obrve.

Kamenje ima rubove oštre kao noževi,

Električna struja siječe stijene kao nevidljivi bič,

Sunce. Srpanjsko sunce. U kamenju bijeli požar.

Sudioništvo

Bio sam svjedok kada je prigodom eksplozije kamenje

ubilo radnika, što me duboko potreslo:

Podigli su tijelo, išli u nijemoj povorci.

Umor se još širio od njega i nekakva optužba.

Imali su sive bluze, obuću u blatu do iznad gležnjeva.

Obznanjivali su baš sve ono

što bi među ljudima moralo prestati.

(...) Položili ga nijemo leđima na šljunčani prostirač.

Došla iznurena žena i iz škole vratio se sin.

Uspomeni druga s posla

Odgovorni za kamenolom, koji su bili Poljaci, trudili su se nas studente poštedjeti najtežih poslova. Tako su, na primjer, mene dodijelili kao pomoćnika takozvanom mineru. Zvao se Franciszek Labuš. Spominjem ga stoga što mi se često ovako obraćao: "Karol, bilo bi dobro da postanete svećenik. Dobro biste pjevali, jer imate lijep glas, i bilo bi vam dobro..." Govorio je to posve dobrodušno, izražavajući tako u društvu prilično rašireno uvjerenje o položaju svećenika. Riječi starog radnika sačuvale su se u mom sjećanju.

Tvornica sode

Tvornica sode je za mene, u stanovitom razdoblju, postala pravo duhovno sjemenište, premda konspirativno. U kamenolomu sam radio od rujna 1940, a godinu dana kasnije prešao sam u pročišćavaonicu vode za tvornicu sode. Tako se godine vezane za sazrijevanje konačne odluke odlaska u bogosloviju podudaraju baš s tim razdobljem.

Divni ljudi

Svakodnevno sam susretao ljude koji su radili težak posao, upoznao sam njihovu sredinu, njihove obitelji, ono što ih zanima, njihovu ljudsku vrijednost i dostojanstvo. Doživio sam od njih puno dobra. Znali su da sam student i znali su, ako okolnosti ikada dopuste, da ću se vratiti studiju. Svejedno, nikada zbog toga nisam od njih doživio nikakvu neugodnost. Nije ih smetalo što na posao donosim knjige. Govorili bi: "Mi ćemo pripaziti, a vi čitajte." To se događalo naročito u noćnim smjenama. Često bi govorili: "Vi se malo odmorite, a mi ćemo pripaziti."

Sprijateljio sam se s brojnim radnicima. Često su me pozivali svojim kućama. Kasnije kao kapelan i biskup krstio sam njihovu djecu i unučad, blagoslivljao vjenčanja i vodio pogrebe brojnih od njih. Također sam imao priliku uvjeriti se u to koliko u njima drijema vjerske zainteresiranosti i životne mudrosti. Ti kontakti - kako sam već rekao - održali su se dugo poslije okupacije, a neki traju do danas u obliku dopisivanja.

Svaki put kad susretnem fizičke radnike, ne mogu se oteti uvjerenju kako sam spoznao veliku ljubav u životu za vrijeme gotovo četverogodišnjeg rada u kamenolomu i tvornici. (...) A sjećam se svega kao da je bilo jučer. Ovo životno iskustvo, svi njegovi pozitivni aspekti i sva bijeda, te okrutnost deportacije poljskih sunarodnjaka u logore smrti, ostavilo je dubok trag u mom životu. Od tog je vremena tajna čovjeka ušla u moja razmišljanja te osjećaj nepokolebljive obveze da trebam braniti dostojanstvo svakog čovjeka.

Upoznao sam život, upoznao sam čovjeka i iz tog zajedničkog života s drugim profesionalnim radnicima - jer moj je položaj bio privremen - rodio se poseban odnos prema tim osobama, prema svijetu rada: naučio sam ga uzimati kao stvarnost sastavljenu upravo od osoba. Upoznao sam stvarnost njihova života, duboku čovječnost tog života, usprkos strastima i grijesima, prirođenih ovome ili onome.

Pripadaju li moje ruke svjetlu što sjajem presijeca

tračnice, krampove i ogradu iznad nas?

Moje ruke pripadaju srcu, a srce ne proklinje -

(odmakni srce od usta kad usta prostački psuju!).

Poznajem vas, divni ljudi, bez manira i takta.

Znam gledati u srce čovjeka bez ograda i bez maski.

Nečije su ruke stvorene za rad, nečije za križ.

Gore iznad vas je ograda - tamo krampovi razbacani

po tračnicama.

Sudioništvo

Spoznao sam duboku čovječnost običnoga života, tvrdoga i mukotrpnog, a napuštajući tvornicu kako bih krenuo za svojim poslanjem, sa sobom sam, za čitav život, ponio to iskustvo, ne toliko u tehničkom smislu - nisam imao posebnih sposobnosti za tehniku - koliko, ponavljam, prije svega u ljudskom smislu. Neki naglašavaju kako su moje propovijedi i enciklike previše usredotočene na čovjeka. Mislim kako to u velikoj mjeri proistječe iz mog iskustva radnika, iz mojih kontakata sa svijetom rada. Sprijateljio sam se s brojnim radnicima. Činjenica što sam ja pošao drugim putom, za neke je bila djelomično iznenađenje, a djelomično su to i očekivali.

Dar Providnosti

Na fizički su me rad na neki način primorale okolnosti. Jagelonsko sveučilište (...) zatvorio je okupator, profesori (...) su odvedeni u koncentracijski logor u Sachsenhausenu. (...) Premda je jedna godina normalnih predratnih studija, jedna godina sudjelovanja u životu zajednice najstarijeg sveučilišta u Poljskoj, ostavila nesumnjivo veliki utjecaj na cijelu moju mladu osobnost - ipak se ne ustručavam reći, posve uvjeren, da su četiri sljedeće godine fizičkog rada, razdoblje sudjelovanja u velikoj radničkoj zajednici, bile za mene poseban dar Providnosti. Naučio sam vrlo visoko cijeniti to razdoblje i iskustvo vezano za njega. Ne jedanput sam rekao da je ono možda važnije od doktorata (premda znanost i znanstvena zvanja vrlo poštujem).

Vjerujem kako me Božja Providnost na taj način pripremala za kasnije zadaće. Bilo je to u vrijeme strahotne hitlerovske okupacije. Treba priznati da je, u usporedbi s tadašnjim ljudskim poniženjem, koje smo posebno bolno doživjeli u našoj domovini, fizički rad u tvornici bilo relativno blaže iskustvo i ne tako uništavajuće kao toliko drugih iskustava kroz koja su prolazili moji sunarodnjaci.

Kazalište Mieczyslawa Kotlarczyka

U tom razdoblju ostao sam u kontaktu s Kazalištem riječi što ga je utemeljio i u tajnosti vodio Mieczyslaw Kotlarczyk.

Mieczyslawa Kotlarczyka upoznao sam prije, u našem zajedničkom rodnom gradu, u Wadowicama, na prijelomu dvadesetih i tridesetih godina (...).

Svoje kazališno stvaralaštvo u Krakovu, koje je dovelo do nastanka Rapsodskog kazališta, započeo je u neobičnim okolnostima i na neobičan način. Bilo je to za vrijeme njemačke okupacije. Kada su u logor odvedena dva člana njegove obitelji, Mieczyslaw Kotlarczyk se ilegalno našao u Krakovu i počeo raditi kao tramvajski kondukter. U isto vrijeme u njemu je dozrela koncepcija kazališta čiste riječi.

Počeci tog kazališta vezani su za moj stan u koji se Kotlarczyk uselio zajedno sa ženom Sofijom poslije ilegalnog prebacivanja iz Wadowica u Generalnu guberniju. Skupa smo stanovali: ja kao fizički radnik, a on zaposlen najprije kao tramvajski radnik, a onda kao službenik u nekom uredu. Stanujući skupa, mogli smo nastaviti ne samo naše razgovore o kazalištu nego se prihvatiti i konkretne realizacije koja je poprimila karakter kazališta riječi. Bilo je to vrlo jednostavno kazalište. Dekoracijski i scenografski elementi bili su reducirani na minimum, jer se sve usredotočivalo na recitiranje poetskog teksta - i to u njegovim najvišim značenjima, od Pana Tadeusza do Samuela Zborowskoga.

Susreti Kazališta riječi održavani su u uskom krugu znanaca i uzvanika koji su bili posebno zainteresirani za književnost te istodobno "upućeni". Bilo je nužno čuvanje u tajnosti tih kazališnih susreta, u protivnom svima nam je prijetila nemilosrdna kazna okupacijskih vlasti - najvjerojatnije odvođenje u koncentracijski logor. Moram priznati da se to posebno kazališno iskustvo duboko usjeklo u moje pamćenje, premda sam već stanovito vrijeme bio uvjeren kako kazalište nije bilo moj poziv.

... Mieczyslaw je Kotlarczyk držao da je moj poziv živa riječ i kazalište, a Isus je držao da je to svećenički poziv, i nekako smo se složili oko toga. Moje kolegice iz Rapsodskog kazališta, a prije toga još iz Kazališta žive riječi, iz razdoblja okupacije, danas su poznate glumice…

Čovjek slavi Boga time što kroz život slijedi glas svog poslanja. Gospodin Bog upućuje svakog čovjeka, a njegov glas prepoznaje se još u dječjoj duši: upućuje na život u braku ili u svećeništvu; poziva na redovnički život, a možda i rad u misijama. Tko zna?

Čovjek sam gorštak

… Ja sam po rođenju čovjek planina (…) premda je moja domovina cijela Poljska, svugdje gdje je Poljska, i sve što je poljsko - ipak sam s tim dijelom domovine (…) bio posebno vezan, jer sam se tamo rodio, tamo sam proveo gotovo cijeli svoj život, tamo sam zaređen za svećenika, biskupa - bio sam (…) gorštački biskup, gorštački kardinal, i konačno sam postao gorštački papa.

U Tatrama

Čovjeku je potrebna ta ljepota naših Tatri, koje same slave Boga, koje same pozivaju čovjeka da postane glasnikom Njegove slave (…). Zahvaljujem Bogu za vrijeme otpočinka u tišini tih planina čija veličanstvena panorama tjera dušu na kontemplaciju mudrosti i dobrote Tvorca. (…)

Planine (…) pomažu iskusiti napor penjanja, uspinjanje strminama formira karakter, a dodir s prirodom daje vedrinu duha. I stoga nikakvo čudo što tamo hrle ljudi iz raznih dijelova Poljske, a također i izvan Poljske. Hrle ljeti i zimi. Traže otpočinak. Žele pronaći sebe u dodiru s prirodom. Žele zadobiti snagu u zdravom hodu, u penjanju, u uspinjanju, u spustu na skijama. Eh, odmah mi zasuzi oko…

Kao dijete klizao sam se na klizaljkama, kao mladić, kao svećenik, kao biskup, kao papa još uvijek sam ostao pomalo skijaš.

Taj gostoljubivi kraj područje je i velikoga dušobrižničkog rada, jer ljudi tu ne dolaze samo krijepiti snagu tijela nego također i snagu duha. (…) Ta je lijepa zemlja istodobno i teška zemlja. Kamenita. Planinska. Ne tako rodna kao ravnice uz Wisłu.

Moje poljsko nasljeđe

… Svugdje naglašavam svoje poljsko podrijetlo - teško je drukčije! Nema razloga da to ne činim. A istodobno čineći to, ne padam ni u kakav nacionalizam.

Među raznim iskustvima moje službe osobito sam svjestan koliko dugujem baštini vjere, kulture i povijesti kakvu sam ponio iz zemlje u kojoj sam rođen. (...) ponio sam sa sobom cijelu poljsku povijest, kulturu, iskustvo, jezik. Još i danas, kad nešto pišem, pišem na poljskom. Materinski jezik je nezamjenjiv.

... Neizmjerno sam zahvalan svom narodu, poljskoj školi, poljskom sveučilištu, poljskoj Crkvi, poljskom povijesnom iskustvu, što mogu ususret svim tim suvremenim iskustvima čovječanstva (...) izlaziti tako adekvatno pripremljen. (...) to što se na obzoru Crkve pojavio poljski papa, ima svoje značenje za Poljake, svoje osjećajno značenje, ali mislim kako je to prije svega djelo Providnosti koja je pripremila naš narod, kroz razna iskustva, za taj trenutak u kojem će baš Poljak biti najbolje (...) duhovno pripremljen (...), čak po velikom trpljenju svoga naroda, da bi razumio suvremeni svjetski trenutak. Ja to ne govorim ni zbog kakva drugog osjećaja, osim zbog osjećaja zahvalnosti i prema Providnosti i prema svom narodu - prema povijesti tog naroda, zbog njegove duhovne povijesti, zbog njegova velikog trpljenja, jer se osjećam sinom i baštinikom svega toga.

... To mi naslijeđe stalno dopušta da se otvaram raznovrsnom bogatstvu naroda i nacija u zajednici opće Crkve. Moje vlastito nacionalno naslijeđe ne ograničava me u sebi, nego mi pomaže otkrivati i razumjeti druge. Dopušta mi sudjelovati u velikoj obitelji čovječanstva, u kojoj je uvijek aktualno iščekivanje mira i pravednosti. A to iščekivanje

organski je pak vezano s naslijeđem prava i zadaća: čovjekovih prava i čovjekovih zadaća. Narodnih prava i narodnih zadaća. (...)

Sin sam naroda koji je preživio najstrašnije povijesno iskustvo, kojeg su susjedi više puta osuđivali na smrt - a on je ostao na životu i ostao vjeran sebi.

Činjenica što sam živio u zemlji izloženoj agresiji i na različite načine ovisnoj o susjedima, pomogla mi je duboko razumjeti zemlje trećeg svijeta i druge oblike ovisnosti, prije svega gospodarske. O tome sam često razgovarao s afričkim vođama. Razumio sam što je izrabljivanje i odmah stao na stranu siromašnih, razbaštinjenih, ugnjetavanih, odgurnutih na marginu i nezaštićenih. Moćnici ovoga svijeta ne gledaju uvijek blagonaklono na takvog papu. Naprotiv, katkada na njega gledaju neprijateljski, a ponekad i zbog pitanja koja se tiču moralnih načela. Zahtijevaju, na primjer, dopuštenje pobačaja, kontracepcijskih sredstava, rastave - što papa ne može učiniti, jer zadaća, koju mu je Bog povjerio, jest obrana ljudske osobe, njezina dostojanstva i njezinih temeljnih prava, među kojima je glavno pravo na život.

San o jedinstvu

... Nije dobro započeti XXI. st. podjelama, nego zajedničkom vizijom koja izražava snove o jedinstvu ljudskog roda.

Ta me vizija vodila kad sam u listopadu 1986. u Asizu pozvao svoju kršćansku braću i poglavare velikih svjetskih religija kako bi se svatko od nas molio za mir zajedno s drugima, a ne protiv drugih. Želio sam, naime, da se svi - mladi i odrasli, muškarci i žene - u svijetu još uvijek podijeljenom na dva bloka i u strahu pred nuklearnim ratom -osjete pozvanima graditi budućnost koja će donijeti mir i dobrobit. Pred očima mi je bila veličanstvena vizija svih naroda svijeta koji kreću na put s raznih mjesta na Zemlji kako bi se okupili pred licem jedinoga Boga, poput jedne obitelji. Tog nezaboravnog popodneva u rodnom gradu sv. Franje ta je vizija postala stvarnost: po prvi put tamo su se zajedno našli predstavnici različitih religija svijeta. U stanovitom smislu dali smo glas molitvi svih i Bog je uslišio molbe koje su upućivala Njegova djeca. Premda su i poslije izbili grozni lokalni i regionalni konflikti, pošteđeni smo svjetskog rata, čija se avet već ukazivala na obzoru...

Od tada je proteklo petnaest godina. (...) Dani molitve proživljavani su u bratskom ozračju koje sam nazvao "duhom Asiza". Tijekom minulih godina učvrstile su se srdačne veze prijateljstva koje su ogrnule brojne dijelove svijeta i urodile brojnim plodovima mira. (...)

U društvu u kojem zajedno žive sljedbenici raznih religija, taj susret je znak mira. Zahvaljujući tome, svi se mogu uvjeriti kako mir među narodima nije daleka utopija.

Zbog toga se ne libim ustvrditi kako su ti susreti postali "znak vremena", kako bi rekao pokojni blaženik Ivan XXIII. U XXI. stoljeću i u trećem tisućljeću, kada je sve rasprostranjeniji kulturni i religiozni pluralizam, takav je znak vrlo potreban, kako bi ova epoha od samoga početka bila obasjana bratskim dijalogom i zahvaljujući tome bila otvorena mirovnim susretima.

(...) Svi moramo izabrati dijalog i ljubav kao jedine putove koji nam dopuštaju poštivati prava svih i prihvatiti se velikih izazova novoga tisućljeća.