Arhitektura je sport na duge staze

Arhitektura je sport na duge staze

Pritzkerov žiri u obrazloženju ističe Mayneove kontrakulturne korijene opisujući ga "proizvodom burnih šezdesetih, koji je u djelovanje unosio buntovnički stav i gorljivu želju za promjenom, čiji plodovi postaju vidljivi tek sada u seriji velikoformatnih projekata"

Već po tradiciji s početkom je proljeća obznanjen ovogodišnji dobitnik Pritzkerove nagrade. Arhitektonski Nobel za 2005. ide na ruke - u obliku šuštava iznosa od sto tisuća američkih dolara, i oko vrata - u obličju brončane medalje, 61-godišnjeg arhitekta Thoma Maynea.

OD AUTSAJDERA DO SUPERZVIJEZDE

Mayne je osmi po redu američki laureat od prvoga slavodobitnika iz 1979, nedavno preminula doajena američke arhitekture Philipa Johnsona, a njegov je izbor svojevrstan Pritzkerov povratak kući nakon što su se proteklih četrnaest godina uglednim priznanjem častili pretežno europski arhitekti, plus dva japanska i jedan australski. Ovogodišnja odluka, poput prethodne kada je nagrađena Zaha Hadid, ide u red neupitnih, ali iznenadnih, pa i za sama laureata, koji je nagradu doživio kao priznanje za svoj ikonoklastički pristup i poticaj za još radikalnije arhitektonske iskorake.

Pritzkerov žiri u obrazloženju ističe Mayneove kontrakulturne korijene opisujući ga "proizvodom burnih šezdesetih, koji je u djelovanje unosio buntovnički stav i gorljivu želju za promjenom, čiji plodovi postaju vidljivi tek sada u seriji velikoformatnih projekata". I zaista Mayne, kojeg su novinari jednom prozvali "zločestim dečkom i bijesnim mladim čovjekom losendželeske arhitekture", od lokalna se kalifornijskog autsajdera u posljednjem desetljeću prometnuo u globalnu arhitektonsku superzvijezdu, a Pritzkerova nagrada definitivna je potvrda njegove pripadnosti establišmentu.

Mayneova filozofija i pristup arhitekturi po mišljenju žirija nisu derivat ni europskog modernizma ni azijskih utjecaja, pa čak ni američkoga nasljeđa iz prošlog stoljeća, nego su rezultat težnji za autentičnim osobnim izričajem kao odljevom hibridne i multikulturalne sredine južne Kalifornije i jedinstvena losandželeskog urbanog fenomena koji mnogi ističu, kako u arhitekturi tako i u načinu života, kao urbanu tipologiju budućnosti. No nije uvijek bilo tako. Još sredinom prošloga stoljeća u eri modernizma kalifornijska je scena bila ignorirana, a zbrkani krajolik Los Angelesa, bez urbane gustoće i lako prepoznatljiva gradskog fokusa, ocjenjivan inferiornim u odnosu na Pariz ili New York.

NEOGRANIČENE MOGUĆNOSTI EKSPERIMENTIRANJA

Prvi koji je odbacio takve predrasude i identificirao potencijale odsutnosti tradicionalne urbane forme, fluidne kulture te prostorne i društvene mobilnosti kao unikatne kvalitete Los Angelesa bio je Reyner Banham. U knjizi Los Angeles: The Architecture of Fou Ecologies (1973), Banham ističe kako su posvećenost novom, uneređenost i filozofija sve prolazi osiguravali arhitektima neograničene mogućnosti eksperimentiranja. Bez dominantna stila, eklektičan i efemeran Los Angeles bio je kaleidoskop "grub za povjesničare, ali vrlo dobar za arhitekte", što su znalački iskoristili Frank Gehry i Thom Mayne, a još prije njih Eamsovi, Neutra i Schindler.

Rođen 1944. u Waterburyju, Connecticut, Mayne kao dječak seli s obitelji u Kaliforniju. Diplomirao je na Sveučilištu južne Kalifornije (UCLA) i polazio poslijediplomski studij na Harvardu. Nakon diplome 1968. u početku se bavi urbanim planiranjem. Zajedno sa pet drugih arhitekata 1972. osniva neortodoksnu arhitektonsku školu Južnokalifornijski institut arhitekture (SCI-Arc) po uzoru na njujorški Cooper Union i londonski Architectural Association. Tijekom godina ostao je aktivan u edukaciji, a danas podučava na UCLA i kao gostujući profesor na sveučilištima širom svijeta.

Negdje u vrijeme osnutka SCI-Arca pokreće i vlastiti ured Morphoses, čije ime sugerira promjenu kao jedinu konstantu suvremenosti. Rani radovi, opisani kao militantni, uključuju male projekte - dva restorana, više rezidencija i privatnu kliniku, koji su originalnim oblikovanjem i smjelom uporabom materijala privukli pozornost znalaca i studenata.

PRIJELOM U KARIJERI

Početkom devedesetih ured zapada u krizu, a prijelom u karijeri i izričaju nastupa s projektom za srednju školu Diamond Ranch u Pomoni (2000). Koncepcija obrazovne fleksibilnosti i socijalnih interakcija učenika, profesora i uprave reflektira se u promišljenu i heterogenu oblikovanju koje briše granicu između objekta i pozadine, arhitekture i prirode. Dva niza fragmentiranih formi oblikuju središnji komunikacijski kanjon što zasijeca u topografiju materijalizirajući viziju kampusa kao reinterpretacije krajolika. U istoj topografskoj maniri oblikovan je i višenamjenski kompleks centra Hypo-Alpe Adria u Klagenfurtu (2002), koji se integrira u okoliš i izdiže iz tla kao rekonfigurirana zemlja iz koje se poput seizmičkih promjena tektonskih ploča nabire volumen banke, omotan metalnim skrinovima. Austrijska je banka i za idejnu fazu svog zagrebačkog sjedišta, što je u završnoj fazi izgradnje, angažirala američkog arhitekta, no prema konfekcijskom izgledu staklene envelope očito je da Mayne nije sudjelovao u razradi svoje zamisli.

Mayneov zvjezdani status potvrđen je izborom za arhitekta tri vladina projekta u sklopu programa za promociju arhitektonske izvrsnosti. Federalna uredska zgrada u San Franciscu, sa staklenom fasadom i meko onduliranim skrinovima za zaštitu od sunca, zasnovana je na tri osnovna postulata: integraciji arhitekture i održivog inženjerstva u svrhu drastične redukcije potrošnje energije, demokratizaciji uredskog krajolika s utjecajem na produktivnost i zdravlje uposlenika putem prirodne ventilacije i osvjetljenja te redefiniciji cirkulacije i vertikalnih komunikacija primjenom inovativnih elevatora, višeetažnih sky-lobbyja i prisilne uporabe stubišta radi poticanja tjelesnoga kretanja i humanih interakcija; Federalni sud u Eugeneu u državi Oregon komponiran je od eleviranih zaobljenih sudnica, omotanih metalnim trakama što lebde iznad neutralne plinte, a satelitsko postrojenje za Nacionalni oceanski i atmosferski ured u okolici Washingtona sastoji se od horizontalnog strojevitog tornja načičkana sa šesnaest antena i niske baze stopljene s terenom.

UPORNOST SE ISPLATILA

U novim velikoformatnim projektima Mayne kontinuirano istražuje nove društvene uvjete, širi odnose između terena i građevine testirajući graničja između zemlje i tektonike, a pojmove stabilnog odmjenjuje idejama fluidnosti, izmjene i reciprociteta te iskazuje svoj trajni interes za kreiranje inovativnih i ekspresivnih fasadnih omotača što integriraju arhitektonsku umjetnost i inženjerstvo. Brojni projekti na kojima Morphoses trenutno radi razasuti su širom globusa i rezultat su izravnih narudžbi ili pobjeda na natječajima poput Olimpijskog sela u Queensu, koje će se graditi bez obzira bude li New York dobio igre 2012. ili ne.

Jedna je od posljednjih realizacija Caltrans District 7, sjedište kalifornijskoga transportnog odsjeka, koje se u svrhu približavanja administracije građanima stapa s urbanom teksturom. Izbor običnog materijala, velike strukturalne forme i otvorena konstrukcija referencije su na prometnu infrastrukturu i oblikovani da pobude dojam u prolaznika da se nalaze na gradskoj autocesti, ispod ili blizu nje, pojačan svjetlosnom instalacijom Keitha Sonniera u obliku vodoravnih neonskih traka, ukupne duljine pola milje. Odjevena u stalno promjenjivu mehaničku kožu, što se otvara ili zatvara ovisno o uvjetima vanjske temperature i osunčanja, zgrada iskazuje transformaciju kao osnovno stanje.

Kada 31. svibnja u Chicagu bude primao Pritzkerovu nagradu, bit će to priznanje Mayneu za tri desetljeća uporna ustrajavanja na vlastitu putu i posvećenosti arhitekturi, koji rijetko kada brzo daje rezultate. Jer, kao što sam kaže:"Arhitektura je sport na duge staze. Odlučiš se za nju, ostaneš joj privržen trideset godina, i tada shvatiš da si tek počeo."

Vinko Penezić