Život (ni)je televizija

ŽIVOT (NI)JE TELEVIZIJA

Vesna Ćuro–Tomić, Taksi za televiziju, Algoritam, Zagreb, 2004.

Kao što mondenim naslovom i najavljuje, knjiga Taksi za televiziju nudi laku i zabavnu pričicu iz urbanoga života. S druge strane, umjesto glamura koji riječi taksi i televizija impliciraju, nudi obilje banalnosti iz svakodnevnoga života, na taj način (namjerno) iznevjerujući očekivanja čitatelja.

Zapravo, riječ je o autobiografskoj prozi, kojom Vesna Ćuro–Tomić, putem pripovjedačice Nike Gracijani–Morić, iznosi sažetak svog života. U skladu sa žanrom, tu je neizostavna priča o djetinjstvu i odrastanju te priča o privatnom (prije svega obiteljskom) i o javnom životu (poslu na televiziji), kao i refleksije o proživljenom, doživljenom i spoznatom. Sve zajedno vrlo dobro funkcionira kao autentično svjedočanstvo i dokument vremena, odnosno prezentacija inventara svijesti prosječne žene na početku novoga milenija, u društvu kakvo je hrvatsko.

BLOKADE NA SVIM PODRUČJIMA

Protagonistica Nika žena je od četrdeset i nešto godina, brižna supruga i majka, neambiciozna ali i nesretna zbog izostanka priznanja na poslu. Stigavši u zrele godine, suočava se s blokadama i problemima na svim životnim područjima; ima problema s kolegama i šefom na poslu, s brakom, sa zdravljem, s klimakterijem. Iako sve pobrojano zvuči kao savršen materijal za vježbanje smisla za humor, autorica nije dosljedna u davanju humorističnoga tona tekstu. Nagomilano nezadovoljstvo i frustracije koje Vesna i Nika dijele očito su još preintenzivni i neprevladani pa im pisanje u priličnoj mjeri služi kao ventil za obranu pred sobom i pred drugima. Pripovjedačica sebe vidi i prikazuje kao žrtvu, i zbog usredotočenosti na dokazivanje tog svog statusa propušta iskoristiti i do punog sjaja razviti komičke potencijale negativnih likova.

Ton teksta tako varira između humorističnog (osobito su uspjeli opisi očuđenih procesa starenja, novčanih problema te neke epizode iz obiteljskog života), sentimentalno–nostalgičnog (djetinjstvo, odrastanje), novinarskog (izvještaji sa sjednica Vijeća HTV–a) i tračerskog (dijelovi o omraženoj ekipi s televizije), s izmjenom plačljivih i (auto)ironičnih ulomaka.

Nekoliko linija vremenski i tematski raslojene priče gusto je isprepleteno i tvori gotovo sinkronu cjelinu, u kojoj postaje nevažno što je bilo prije, a što poslije. Dojam sinkronosti pojačavaju metatekstualni dijelovi, odnosno ogoljavanje postupka pisanja, koji pored razmišljanja pripovjedačice o stilu, svrsi i vrijednosti pisanja sadrže i prepričane komentare prvih čitača (članova obitelji, prijatelja, lektorice), i integrirane prve kritike (novinarske najave i intervjue, nastale prije objavljivanja same knjige). Time se manifestira autoričina želja da u samoj knjizi pokaže i njezino nastajanje i recepciju, te da razmak između proizvodnje i konzumacije, ako već ne može ukinuti, onda barem svede na minimum. Komentari čitača ujedno su i najvredniji i najzanimljiviji dio knjige, jer uvode polifoniju glasova i postuliraju književnu komunikaciju (pisanje i čitanje) kao uistinu interaktivan proces.

OTVORENI KONCEPT

U nastojanju da priču o životu učini što autentičnijom i iskrenijom, bez popravljanja i prilagođavanja, autorica se poslužila vrlo otvorenim konceptom pisanja — s minimumom nakane, odnosno s minimumom unaprijed određene teme i konstrukcije, s namjerom da u tekst uključi sve što se dogodilo i što se događa u vrijeme pisanja — tako da tekst teče virtualno u beskonačnost. Naravno, nemilosrdno izbjegavanje svake zadrške nije uspjelo: selekcija je neizbježan postupak u pripovijedanju, a u nekim je dijelovima vidljiva i autocenzura — suzdržani, oprezni, čak stereotipni opisi — očito nastojanje da se ne povrijede predlošci za likove.

Obilje ispripovijedanih banalnih situacija i trivijalnosti iz životne svakodnevice nema samo ulogu opreke i naličja glamuroznoga pojma televizija nego i davanja digniteta sočno stvarnu i životnom realitetu nižih sfera nasuprot imaginarnosti viših sfera. Tako, na primjer, pripovjedačica vrlo često čitateljima prepričava obavljanje svojih kućanskih poslova. Funkcija tih dijelova nije ni da izazove smijeh, ni sažaljenje, ni feminističku buntovnost, nego — uvažavanje i odavanje priznanja uzornu obavljanju te (nepravedno) prezrene aktivnosti. Međutim, uzdizanje stvari od stvarne koristi za život cijeli uradak povlači u okrilje trivijalne književnosti, štoviše, blisko stilu tvz. ženskih časopisa, s njihovim praktičnim napucima o zdravu životu i psihološkoj samopomoći.

Nika se izražava sočnim, tečnim, kolokvijalnim jezikom te s lakoćom uspijeva zadržati pozornost čitatelja. Iznimka su posljednjih stotinjak stranica, opterećenih dosadnim ponavljanjem gotovo istih dijaloga, u kojima malodušnoj spisateljici pred objavljivanje knjige obitelj i prijatelji podižu moral. U tom se dijelu neukusno pretjeralo s pohvalama i superlativima potpore okoline i (ritualnim, nikad kategoričkim) samoobescjenjivanjem pripovjedačice (čitatelja se gotovo prisiljava na zaključak: Tako genijalna, a opet tako skromna!...). Dojam jako kvari i izricanje niza sudova (isključivo pozitivnih) o istaknutim osobama hrvatske književne scene (kritičarima, književnicima/icama), kojih kao da je jedina uloga puko ulagivanje.

Kako su Vesna Ćuro–Tomić i Nika Gracijani–Morić urednice Hrvatske televizije, nameće se pitanje da li je Taksi za televiziju knjiga s ključem. Iako se pripovjedačica unaprijed brani od takve interpretacije, činjenica je da čak i čitatelj koji ne gleda televiziju može s lakoćom prepoznati neke njezine protagoniste. Od HTV–a lako se mogla napraviti metafora bilo koje radne sredine (zavisti, podmetanja, spletki, tračeva, mobbinga i čudnih sustava napredovanja ima svagdje), no autorica je previše zašla u detalje koji je nedvosmisleno određuju kao HTV. Drugim riječima, na slatki efekt prepoznavanja ipak se računa.

Svjetlana Sumpor