Za violinu do vječnosti

Za violinu do vječnosti

U opsežnoj solokadenci Ilya Gringolts poput biblijskoga jahača huči protiv vjetra još apokaliptičnijega plesa furija u Allegro con brio, čiji propuh s natruhama durskoga veselja ironično progovara o tamnoj strani Mjeseca

Bili su: Vengerov, Grubert, Milenković, Latica Honda, Rjepin i niz Humlovih kandidata; bit će: Žislin, Joshua Bell i tko zna koliko još njih po žicama i strunama za violinu do vječnosti! I sve to u zgusnutoj terminskoj križaljci za zagrebačke zahuktale koncertne okretaje, među kojima će gotovo svakoga tjedna i barem jednom vrag s violinom u ruci i s cerekom na licu zaigrati po taktu najdelikatnijih guslačkih vratolomija. Jedan se danse macabre tako bezočno umiljava drugomu, a trenutačno odmorište u krilu primjerice Mozartove nevinosti, tek je dah čistoće u nizu vonjajućih nakupina jednoga Sibeliusa ili pak Dmitrija Šostakoviča. I eto mozaika i s možda nenamjernim tamnim bojama kao ures tekućoj agramerskoj sezoni, kojemu je ton za violinu do vječnosti, u zbroju rasporeda iz ciklusa Lisinski subotom (12. ožujka), darovao i Ilya Gringolts u društvu Simfonijskog orkestra Bečkog radija i finskoga dirigenta Pietarija Inkinena.

STRAspanARIJEVSKA LJEPOTICA

Pridružujući se rastućoj pojavi (ili modi?) novovalnih glazbenih polihistora s više diploma i znanja, i Ilya Gringolts je uza svoju stradivarijevsku ljepoticu od nebrojenih ljeta prilijepio i vještine od kompozicijskih rješenja, a na zagrebačkome mu se koncertu po jednakome načelu paralelizma u glazbi pridružio i štapić plavokosoga Inkinena s kažu nezanemarivom violinističkom karijerom iza jedva moguće prošlosti rosno zelena dvadesetpetogodišnjega dirigenta.

U takvoj slici višestruko osposobljenih i kapacitiranih interpreta, po umjetničkoj obdarenosti glavnu je riječ ipak vodila solo violina Ilye Gringoltsa, iznad čije petrogradske i potom njujorške škole u razredima samih guslačkih autoriteta od Liberove do Perlmana zvoni mudro, nenametljivo, produhovljeno i po sebi razumljivo zanatski i tehnički vrlo majstorstvo. I čini se da samo najveći imaju i tu hrabrost svoje gudalo na stranome podiju darovati ne očekivanome Čajkovskome ili Brahmsu, nego baš po ideji teško probavljivu, tamnome ili čak depresivnom Šostakoviču u nesvjetlu njegova I. koncerta za violinu i orkestar u a–molu iz olovnih staljinističkih vremena. Snažnije je još više stoga nosio ton od kristala Ilye Gringoltsa u parnom odnosu Šostakovičeva četverostavačja, gdje Nocturno i Passacaglia, odnosno Scherzo i Burlesquea i tjeskobno i zlokobno ispisuju vještičje sijelo od bergmanovskoga sedmoga pečata. A sve se kreće iz nule u nulu u orkestru bez trublji i trombona s posebno intoniranim bas–klarinetom i tubom, da bi s usudom kakve koralne tužbalice svijet proletera od čudovišne dobrote u nasladi vlastite moći na koncu sustigao raskalašeno, a groteskno vrzino kolo od sinkopa. U opsežnoj solokadenci Ilya Gringolts poput biblijskoga jahača huči protiv vjetra još apokaliptičnijega plesa furija u Allegro con brio, čiji propuh s natruhama durskoga veselja ironično progovara o tamnoj strani Mjeseca. I poslije toga — ništa, a žarkocrveni odbljesak unutarnje svile s Gringoltsova fraka dijabolično i precizno oslikava izvanglazbeni kontekst jedne nesretne partiture sa sretnim svršetkom u nadolazećoj koncertnoj budućnosti. Za gostovanja trećega orkestra austrijske metropole ona se pak uredno i ne više od toga, u zgodnome blickrigu za prvi dio programa odjenula i Papandopulovom predigrom Amfitrion, a čula se i superkratka Schrump–Symphonie suvremenoga Austrijanca Schwertsika s kakvim neoklasičnim, a satijevsko–vajlovskim dosjetkama i pošalicama.

PRAVI I ONAJ DRUGI RJEPIN

Da je kojim slučajem svirao samo Ysayea, ruski guslač Vadim Rjepin zacijelo bi stao na stazu pjeva za violinu do vječnosti. Ovako, u nastavku i više od po ure violinske torture na zagrebačkim sezonskim pozornicama, još jedan u nizu slavnih (Bronovih) učenika i usprkos je preburnim povicima bravo ostavio barem dvojben trag glede interpretacije službene solističke točke što se za gostovanja mlađahna Festivalskoga orkestra iz Vilniusa (15. ožujka) tako–tako okupala Turskim koncertom u A–duru W. A. Mozarta. I baš zato jer je riječ o A–predikatu za ponajbolje s guslačke scene današnjice, sadašnji Rjepin kojega pamtimo i za betovenovske uloge u ranijem nastupu orkestra Marijinskog kazališta pod dirigentskim vodstvom preforsirana Gergijeva, u čistome je klasičnom slogu na duhovite okretaje uvijek pripravna Amadeusa poprilično slobodno i neobično gradio neke samo svoje, a stilski možda i upitne izvedbene preferencije.

Ponajviše se to odnosi na gotovo nametljivu uporabu rubata u frazi pjevnih i logično jednostavnih melodijskih obrazaca, gdje agogička gradnja oštrih kontrasta i naglasaka često narušava pitkost izvornoga zapisa. Superspori tempo u nastupnoj liniji sola za uvodni Allegro tako će dodatno pojačati ponešto neujednačen odjek orkestralnoga tuttija s blago klimavim puhačkim oglašavanjem, a zbunjujuće nemocartovska kadenca s konca središnjega Adagia trebala je valjda pripremiti nastup non–legato artikulirana zaključnoga Ronda s glasovitom turskom mol–epizodom u srcu Koncerta. Sve te sitnice očito nisu utjecale na razdraganost barem dijela zagrebačke publike, iz čijega se grla orilo glasno oduševljenje kao potvrda gladi za naj–sadržajima iz staro nam mlade baltičko–ruske Europe.

I tada nastupa trenutak pravoga Rjepina što u dodatku rasporedu maestralno i tehnički sjajno, sam sa svojim Stradivarijem, krči gustiš zakučastih linija za minijaturu od gromadne 3. sonate s baladnom oznakom Belgijca Eugenea Ysayea. Publici ni to, međutim, nije bilo dovoljno pa će poslije višestruke promjene stila, svijeta i glazbina prostora po svim meridijanima i paralelama, cijeli sastav na čelu s Vadimom Rjepinom još jednom okrenuti ploču te u simpatičnom štiklecu na Paganinijev način, a s orkestrom što bez gudala svira prstima, prizvati temu Benedictova Venecijanskoga karnevala kao zorna primjerka mila nam pjesmuljka za violinu/violine do vječnosti!