VUK I DLAKE

VUK I DLAKE

Čudesni Kevin Bacon hrabro nosi autoričinu delikatnu temu na svojim žilavim plećima. Riječ je o glumcu koji je kadar pridodati svom liku barem sedam tipova ambigviteta

Sjećate se lovca iz Crvenkapice? Možete ga zamijeniti i lugarom, kako vam drago. Stvari se ionako neće bitnije izmijeniti. U suvremenoj bajci Nicole Kassell, kao i u svim drugim bajkama, imamo curicu zalutalu u šumi/parku, okruženu kragujima i vukovima. U njoj je Kevin Bacon htio biti lugar koji spašava djecu. A na kraju se pretvorio u zločesta vuka. Poput svake bajke, tako i Dodir bez opravdanja, ima moral, znate, ono o vučjoj dlaki i njegovoj ćudi. Nakon dvadeset godina provedenih u zatvoru vuk izlazi na slobodu iz svog brloga i htio bi promijeniti ćud. Htio bi biti normalan i započeti novi život. Htio bi se izliječiti. Traži drugu mogućnost. Osjeća neizreciv sram i kivnost prema sebi i drugima. Teško podnosi uvrede kolega na poslu. Ali libido je vražja stvar. A i taj prokleti prozor od stana nije mogao biti okrenut na drugu stranu, nego baš na dvorište osnovne škole kojim trčkaraju male zamamne crvenkapice.

SAŽALJENJE, GAĐENJE, SIMPATIJE

Jesmo li time dobili još jedan paedophile–chic traktat iz holivudske liberalne škole? I ne baš. Doduše, naša histerična medijska svakodnevica pokazuje nam da nijedan predmet iz njezinih turbosenzacionalnih crnih kronika nije kadar tako brzo upaliti plamen na bakljama razularene rulje spremne na linč kao što je to pedofilija. Zagovornik takve vigilantističke filozofije Kevinov je prijatelj, kad mu zaprijeti riječima: »Ubit ću te ako mi dodirneš moju djevojčicu!« Te su riječi najbliže pristupu kojim se u tretmanu pedofilije koristi retorika policijskih TV–serija iz Bruckheimerove ergele. Jer, ako postoji nešto gore od same pedofilije, to je državni aparat koji nadzire slabije od sebe, da bi ih potom samljeo u svom žrvnju. Kassel je, dakle, mnogo bliža tretmanu pedofilije koju rabe filmovi poput Sreće, L.I.E. ili odlična dokumentarca Loveći Friedmanove. Ona nam u svojoj začudnoj studiji karaktera poručuje da je pedofilija bolest, pa se prema njoj trudi odnositi s maksimalnom dozom pragmatična strpljenja i minimalnom dozom senzacionalizma, kad shvatimo da je upravo autoričin junak sam sebi najveći neprijatelj i nitko drugi. »Zlostavljao sam male djevojčice, ali nikad ih nisam ozlijedio«, kaže njezin protagonist, koji u nama istodobno budi sažaljenje, i gađenje, i simpatije. Kad on priča o svojim užasima, uvijek se koristi perfektom. Kao da je to stvar njegove prošlosti. A upravo je jedan od mogućih pristupa liku kao traumatiziranom nevinašcu taj koji njegov zločin čini nepodnošljivim. Zato autoricu ne zanima toliko estetika filma, nego njegov moral, koji se razlaže putem pokušaja junakove socijalne i libidinozne reintegracije u normalno društvo, pri čemu nam zabranjuje da se u potpunosti dočepamo njezina lika. Pristup joj je čist i bez suvišnih detalja, a rezultirat će katarzičnom završnicom.

čudesni Kevin Bacon hrabro nosi autoričinu delikatnu temu na svojim žilavim plećima. Riječ je o glumcu koji je kadar pridodati svom liku barem sedam tipova ambigviteta, što nam je dokazao još u Mističnoj rijeci, filmu koji slijedi sličnu putanju u sučeljavanju sa škakljivim motivom pedofilije, premda im je postupak različit. Impresivna je i Kyra Sedgwick, njegova žena ispred i iza kamere. Kevinove ruke rijetko izlaze iz džepova, kako bi njima zaštitio svoje tijelo od neželjenih iskušenja. Pogled mu luta negdje daleko, obavijen velom tuge. Smije se bez radosti, gotovo iz nužde. A kad u maestralnoj sekvenci ambijentiranoj u parku napast svlada tijelo, zločesti vuk uzima zrak. Pluća mu se počnu širiti. A kandže se spremaju za napad. Jer, njegova dražesna mala Crvenkapica zalutala je u šumi.Dragan Rubeša