Vječni učitelj iskrenosti

»Htio bih dakle da govor i slušanje koji će se ovdje isprepletati budu nalik na dolazak i odlazak djeteta koje se igra kraj majke, koje se udaljava, a potom joj se vraća da bi joj donijelo kamenčić, končić, ocrtavajući tako, oko jednoga mirnog središta, krug za igru: kamenčić i končić manje su značajni od dara punog žara.«

Roland Barthes, Leçon

…zamišljam kako (po tko zna koji put) glasno sanjajući svoja buduća istraživanja, možda s uvijek prisutnom cigaretom – upravo odmaknutom i nadvitom dimom – polako koračajući kreće prema ulici: svaki korak vodi ga u (ono što mi zovemo) propast, istovremeno odvodeći ga unatrag i ostvarujući u potpunosti izvorno značenje grčke riječi opisthia (budućnost ti je iza leđa), kako, čekajući svoju »posvemašnju, nedijalektičnu smrt«, doista postaje mlađi nego što jest i iznova se rađajući i ponovo vraćajući u djetinjstvo – možda nesmotreno, a svakako oslobođen brige oko vanjskoga svijeta, ne zbog svijesti o mogućoj zaštićenosti, već (poput djeteta) ne mareći uistinu za nju – napokon prelazi ulicu. Zamišljam ga, jednako kao i lucidni Cvjetko Milanja, »ozarenim i sretnim s ironijskim osmijehom u samom trenutku udesa, osmijehom kao navodnim znakovima«, jer ne samo da je (kao što nas poučava Carstvo znakova) svako lice citat, već je ono ujedno i metonimijski povezano sa željom: »Kada se dijete tako igra«, kaže Barthes u inauguralnom predavanju dvije godine prije nego što je doživio nesreću ispred iste zgrade u kojoj ga je održao, »ono u stvari ne radi ništa drugo do odmotavanja odlaska i dolaska želje koju stalno izražava i predočuje«.

Meandričnost želje

Takav je bio Roland Barthes: početnoj (i nikad zaboravljenoj) želji da postane pisac – što je sam priznao u svojoj »autobiografiji«, a što se jasno vidi iz njegova mladenačkog iščitavanja Gideova dnevnika – nakratko se (previđajući da su i Užitak u tekstu, Fragmenti ljubavnog govora i Svijetla komora plod pisanja) udaljava, da bi joj se potkraj života, najavljujući svoj prvi – nikada napisani – roman, Vita Nuova (baš kao Michelet), nanovo vratio. Jednako je i s odmotavanjem odlaska i dolaska želje za kazalištem, pa nakon što je glumio Darija u Perzijancima, naizgled neko vrijeme zanemarujući taj (opet mladenački poziv), Barthes umjesto (direktno: glumom) predočujući, izražava ono što je netom upoznao: Brechtov epski teatar, čijom je (među marksistima, kako kaže, rijetkom) refleksijom o efektima znakova bio zadivljen. Brechtov Verfremdung postignut glumčevim govorom uokvirenim navodnicima (čime se, kako to izvrsno pokazuje Žižek, u pitanje dovodi sama pozicija metajezika), Barthes u Carstvu znakova pronalazi u japanskom pučkom kazalištu Kabuki, nacrtanom licu glumca (između ostalog zato jer je ženama bilo zabranjeno nastupati pa su i uloge žena igrali muškarci), a to je, preneseno na razinu pisma, upravo onaj Barthesov portret s maskom iz koje viri jezik – njegova osnovna teza o umjetniku: larvatus prodeo. Preko kazališta, dakle, dolazimo do jezika, a to je – možemo bez dvoumljenja reći – ono (ne)mirno središte, krug za igru, oko kojega je Barthes kamenčićima i končićima (poput Heraklitova djeteta) ocrtavao vlastiti put. Prvobitnu – po mnogima naivnu – utopističku (ili bolje rečeno, atopističku) želju da postoji i predstavi nulti stupanj pisma Barthes će već u samu tom (istoimenom) spisu – uviđajući da postajući klasikom pisac postaje »zatočenikom vlastitih mitova formi« – odbaciti, no nakon doista plodna razdoblja semioloških istraživanja (Mitologije, Elementi semiologije, Sistem mode), gotovo dvadeset godina poslije, nanovo joj se vratiti. Otkriva Sollersa i u njemu vidi sve ono što je razložio u Sade, Fourier, Loyola, knjizi posvećenoj stvaranju novih, alternativnih jezika – jezika oslobođenih fukoovskih (Faucault) »poretka diskursa«, simbioze znanja i moći koja implicitno, a često i eksplicitno, zapovijeda sasvim određen, »prihvatljiv« način govorenja.

Bijeg iz tamnice jezika

Upravo je logothesis – stvaranje novoga jezika – ono čemu je Barthes, svjestan »kako je smješno željeti osporavati naše društvo ako ne mislimo same granice jezika s pomoću kojeg ga namjeravamo osporavati« težio cijeloga života i ono što je (ne samo teoretski!) razrađivao u svim svojim djelima. Moć i jezik neposredno su povezani: nema jezika bez moći, kao što nema moći bez jezika – to je tema kojoj se Barthes vraća i u svom inauguralnom predavanju. Ne samo da je svaki pravopis nametnut (što u trenutnom vrtlogu ideoloških rasprava i sukoba samo rijetki ističu), ne samo da je »materinji« jezik kao »blago naroda« zapravo jezik škole i učitelja, nego jezik svojom vlastitom strukturom (ne isključivo u lakanovskom smislu) implicira fatalni alijenantni odnos. Prema Barthesu govoriti ne znači kao što se to često ponavlja komunicirati, nego, naprotiv, to znači pokoriti se: »čitav je jezik zapravo opće podčinjavanje«. On je čak i u najdubljoj intimnosti subjekta u službi moći; on je – kako to kaže Barthes u rečenici koja i danas zapanjuje gotovo sve koji se s njom susreću – fašistički, jer »fašizam nije zapreka govora nego nalog govora«. Bijeg, odnosno »sjajnu varku koja nam omogućuje da osluškujemo jezik izvan-moći, putem uzvišene i stalne jezične revolucije«, Barthes u svojoj Lekciji (koja istovremeno može značiti i znači – njegov osobni – zadatak) naziva književnošću. No to nije ona književnost kakvu je susrećemo u »klasika« (premda Barthes upravo to djelomično osporava svojim čitanjem Balzaca), niti u jednodnevnih bestsellera, nego ono što Barthes naziva Tekstom. Tekst je prostor koji ne dopušta pristup gospodaru, pa čak ni kritičaru (jer pisati o Tekstu može se samo tekstualno) – njime se omogućuje rođenje čitatelja uz cijenu smrti Autora, što nužno dovodi do uživanja (jouissance). I premda postoji pregršt kritika usmjerenih na Mallarméovo, Lautréamontovo, Artaudovo ili pak Rousselovo, Robbe-Grilletovo, Sollersovo pismo, koje se sve manje-više svode upravo na Barthesov argument o nemogućnosti »bijelog pisma« (écriture blanche) ili odsutnosti stila (što je trebao biti Camusov Stranac), dovoljno je čitati Barthesa kako bi njegov i danas jednako radikalan poziv na uživanje postao stvaran.

Živjeti s Barthesom

Upravo iz Barthesova teksta dobivamo poruku da je o Tekstu nemoguće pisati doli u Tekstu: pisati o Barthesu nužno znači pisati s Barthesom, ili, da parafraziramo Barthesovu opasku o Sadeu, Fourieru i Loyoli, zadovoljstvo u tekstu očituje se u tome što možemo živjeti s Barthesom. Njegovo pismo – svakomu tko to, po cijenu koja nije uvijek bezazlena ni mala, po rezultat koji najčešće i nije pozitivan, ima hrabrosti učiniti (ili je jednostavno zaveden) – uspijeva ispisati dijelove naše vlastite egzistencije. »Živjeti s jednim autorom ne znači nužno da u svom životu ostvarujemo program koji je taj autor ocrtao u svojim knjigama (takva veza nije, međutim, beznačajna, jer ona predstavlja argument Don Quijotea; istina, Don Quijote je ipak književni junak); nije riječ o tome da se sprovede u život ono što je bilo predstavljeno, da sa Sadeom postanemo sadisti ili bludnici, falansterijanci s Fourierom, bogomoljci s Loyolom: riječ je o tome da u našu svakodnevnicu unesemo odlomke inteligibilnog ('obrasce') potekle iz teksta kojem se divimo (a divimo mu se upravo zato jer se dobro roji); riječ je tome da taj tekst govorimo, a ne da po njemu postupamo; treba da ga zadržimo na odstojanju navoda, da on i dalje ima silinu iznenadne jake riječi, silinu istine jezika; tada naš svakodnevni život i sam postaje pozorište, čiji je dekor naša vlastita životna sredina; živjeti sa Sadeom, to znači u izvjesnim trenucima govoriti sadeovski, živjeti s Fourierom znači govoriti fourierski«. Živjeti s Barthesom, dakle, znači govoriti barovski. Ponekad to znači – baš kao što bi i on sam volio – izvući pokoji biografem o njemu, svesti njegov život na nekoliko pojedinosti, nekoliko sklonosti, nekoliko naglasaka: njegovo sviranje klavira, sklonost prema klasičnoj glazbi, njegove crteže, njegov ponekad samozatajan, a često blagonaklon osmijeh, napokon, njegov život s majkom, s kojom je živio sve do njezine smrti…

Učitelj iskrenosti

Ima li danas još profesora koji glasno sanjaju svoja istraživanja? Ima li onih koji se poput Barthesa usude govoriti o fantazmatskoj nastavi, koji izbjegavaju mjesto na kojem ih se očekuje, mjesto Oca? Tko se još poput Barthesa prepušta »radu nepredvidivog prelamanja koje zaborav nameće taloženju znanja, kultura, vjerovanja kroz koja smo prošli«? – »Nimalo moći, malo znanja, malo mudrosti i što je više moguće ukusa«, to je cilj koji je on postavio pred sebe, nalazeći ga u značenju riječi sapientia. Ne samo zbog prokazivanja mitova naše svakodnevnice, vječnog upozorenja da je ono što se nastoji okarakterizirati kao »prirodno« zapravo doxa (mitološko par excellence), razmatranja fenomena kojima se u njegovo vrijeme (upravo zbog institucionalne i akademske samoperpetuacije postojećeg) nitko nije usudio baviti, kritike jezika moći, znanosti i metajezika, povratka tijelu i poziva na uživanje, već ponajprije zbog njegove iskrenosti i vječne zaigranosti, koja toliko nedostaje današnjici, Barthesovu smrt (koja je istovremeno i život) valja obilježiti. Valja se prisjetiti da je on jedan od rijetkih, ako ne i jedini, koji se u kritikama nije bojao priznati da (li) mu je pisac o kojem piše prijatelj (u Sollers, pisac Barthes tako postavlja opravdano, a vjerojatno i krucijalno pitanje književne kritike: zašto bi se morao sramiti prijateljstva sa Sollersom, to ne priznati ili zbog toga ne pisati kritiku?), jedan od posljednjih (uz, dakako, Prousta), čiji se čitav opus može shvatiti kao vrsta duboke samorefleksije, propitivanja sebstva i vlastitoga jezika. U iskrenosti Roland Barthes je, kao što znamo, išao tako daleko da se – zbog čega su ga mnogi još za života znali ismijavati (pa čak i dragi prijatelj Sollers u romanu o pariškoj intelektualnoj »sceni«) – nikada nije ustručavao priznati da voli svoju majku. Upravo su njoj posvećeni neki od najljepših i najpotresnijih ulomaka Svijetle komore. A što bi tek bilo da je poznavao oca? – pita se Barthes, ne bez razloga, u svojim autobiografskim zapisima. Usrpkos tome, mnoge će (zapravo već dosadne) »feministkinje« njegovu opasku iz Užitka u tekstu da je pisac netko tko se igra s tijelom svoje majke naizgled dekonstrukcijskim postupcima (a zapravo bez znanja da slave vlastitu nemogućnost da prodru u Tekst) prozvati šovinističkim iskazom koji graniči s Edipovim kompleksom, sugerirajući nam da danas više nije dopušteno izjaviti ljubav ni prema vlastitoj majci, a da to ne bude potencijalno politički nekorektno. Možda je upravo stoga, kako kaže Barthes u Fragmentima ljubavnog govora, govor ljubavi danas krajnje osamljen. Baš poput sama Barthesa. Jer teško ga je zamisliti kako se više ne »igra kraj majke«, poput djeteta iz citata kojim je započet ovaj tekst ili maloga bojažljivog Barthesa sa slike na kojoj ga zaštičnički drži majka, kako više ne misli zajedno s njom, a da to ne mora izreći (kako je to rekao u Svijetloj komori)… Baš poput starih Grka koji su u smrt ulazili natraške: pred njima se nalazila njihova prošlost; tako se i Barthes potkraj života spušta niz jedan život, ne svoj, nego one koju je volio. Kad je ona umrla, kaže on, nije više imao nikakva razloga da se »uskladi s hodom nadmoćnog Živog (vrste)«: njegova se posebnost ne bi mogla nikad više univerzalizirati – »osim utopijski, pisanjem kojega je projekt, otada, imao postati jedinim ciljem« njegova života. Mogao je, kaže Barthes, još samo čekati vlastitu posvemašnju, nedijalektičku smrt. Unatoč tomu, ili upravo stoga, mislim da Barthesa danas, možda poput Camusova Sizifa, trebamo zamisliti sretnim…

Srećko Horvat