VIŠEGLAVA AŽDAJA

VIŠEGLAVA AŽDAJA

Potpuni izostanak osjećaja za kazališno vrijeme, redateljeva nesposobnost organizacije cjeline u rezultatu su dali raspršenog, posve neprohodnog, neduhovitog i sputanog Johna Peoplefoxa

Kapetan John Peoplefox Dušana Radovića u režiji Mustafe Nadarevića, prema izrazito lošem običaju, prije same premijere 19. ožujka, cijeli je tjedan igrao kao redovita predstava pred nekoliko tisuća pulskih osnovnoškolaca i srednjoškolaca. Premijera je ujedno bila i posljednja izvedba u ovome gradu.

Je li takva pogrešna odluka donesena u strahu od mogućnih negativnih kritika, a usmena predaja, kao i medijski tam-tam, itekako hoće utjecati na ishod u blagajni, ili je, još gore, riječ o ansamblu koji se trebao uigrati prije premijere, pred, valjda, manje važnom publikom? O čemu god da je riječ, takva je praksa nekorektna i treba je napustiti, pogotovo kada su u pitanju djeca i tinejdžeri, najosjetljivija kazališna publika.

Tragajući za motivacijom postavljanja Kapetana Johna Peoplefoxa na pozornicu INK-a, lako se može pogriješiti, misleći kako je sva privlačnost Radovićeva teksta fiksirana u davnu 1967. godinu, kada ga je Božidar Violić postavio u ZKM-u, a Mustafa Nadarević prvi put zaigrao u profesionalnom kazalištu. O privlačnosti Kapetana Johna Peoplefoxa, kojega je Radović u obliku radioigre napisao još 1953, svjedoči i podatak da u tekućoj kazališnoj sezoni, osim u Puli, Kapetan Džon Piplfoks igra na još nekoliko pozornica: na lutkarskoj sceni Pozorišta u Zrenjaninu, u Zaječaru, Vranju i u Jagodini. U svakom slučaju, očito je da postoje veliki kazališni razlozi da se taj dječji klasik o šašavim pustolovinama neustrašivoga Gusara i njegove komične družine, popularan kao i Radovićeve emisije Beograde, dobro jutro! te Na slovo, na slovo – postavi u Istarskom narodnom kazalištu.

Nadarevićeva dramatizacija toga radijskog komada početni je problem predstave: golema količina teksta, devedeset minuta neprekidna govorenja s pozornice, tekst posve nekritički pretrpan bezbrojnim igrama riječi, množinom asocijacija, dijalozima koji nalikuju na okove što priječe pokret glumca i razvoj igre na sceni. Sve to ubitačno verglanje nakon petnaestak minuta postaje odbojno i počinje zamarati publiku. U toj unaprijed izgubljenoj bitki s Nadarevićevom logorejičnom dramatizacijom glumački je ansambl viteški nastrojen: ne odustaju, nego svatko u vlastitoj maniri pokušava utočiti duh i smisao u svoju ulogu. A riječ je o šesnaestočlanome ansamblu s nekoliko istinskih glumačkih zvijezda, o Vanji Drachu u naslovnoj ulozi, o Peri Kvrgiću u ulozi Kapetana Foxa Johnsona, o Dariji Knez kao Trkeljajućoj ženi te o nekoliko mlađih, veoma darovitih glumaca: Nenadu Cvetku, Borku Periću, Luki Juričiću, Ivici Pucaru, Luki Petrušiću.

IZOSTANAK OSJEĆAJA ZA KAZALIŠNO VRIJEME

Potpuni izostanak osjećaja za kazališno vrijeme, redateljeva nesposobnost organizacije cjeline predstave, negdje usput izgubljene niti ritma, tempa i dinamike, a sve to udruženo s temeljitim nepoznavanjem iskonske naravi smijeha u rezultatu su dali raspršenog, posve neprohodnog, neduhovitog i sputanog Johna Peoplefoxa, koji je, prema podnaslovu, trebao biti gusarska bajka s pjevanjem i mačevanjem, za sve od sedam do sedamedset i sedam. Pod ruku s ovakvom dramaturgijom i režijom ide i glazba Đorđa Balaševića, panonskoga kralja nostalgije. Daleko od ambicije da mu scenska glazba ima dramaturšku funkciju u predstavi, Balašević je INK-u prodao posve banalnu glazbu koja je čak i ispod konvencionalne, dopadljive razine. Kao što je neoprostivo dirati u simboliku broja sedam kod Radovićeve sedmoglave Aždahe i Strahovitom Čudovištu dodijeliti tek pet glava, jednako je nedopustivo da songove u predstavi glumci ne izvode uživo, nego fingiraju, a kazališna publika sluša nerazgovijetnu snimku pjesama.

Ipak, u Kapetanu Johnu Peoplefoxu golem je likovni potencijal, koji redatelj Nadarević nije znao iskoristiti. Riječ je o iznimnoj scenografiji Slavice Radović koja se naprosto nudila redatelju da razigra volumen pozornice. Glumci su se pak, skamenjeni tekstom, sveli uglavnom na slike, uz poneku rijetku, ali dobrodošlu koreografsku intervenciju Snježane Abramović. Ovakva je režija na puku dekorativnu funkciju svela i izvrsne kostime Slavice Radović i Mirjane Zagorec, kao i vrhunski rad dizajnera svjetla Zorana Mihanovića. Premda dosad nije bio običaj da domaća kazališna kritika piše o novcu potrošenu za neku predstavu, ovo je slučaj kada je i taj podatak itekako bitan. Za Kapetana Johna Peoplefoxa izdvojeno je više od pola milijuna kuna. Ako profesori i ravnatelji u drugim hrvatskim gradovima gdje će Peoplefox uskoro gostovati na neviđeno napune gledališta učenicima, poslić će se svakako isplatiti. Ali, jasno, ne u smislu estetskoga odgoja buduće kazališne publike.

Dubravka Lampalov