Uskovitlani splet pokreta

Uskovitlani splet pokreta

Neumeierova junakinja nema prpošnosti kakvu je na filmu donijela Greta Garbo ili kakva se javlja u prvom činu Verdijeve opere. Ona nosi smrt u sebi od početka, a frivolnost se nalazi tek u kontrapunktičkom pojavljivanju Manon Lescaut

Unatoč ekonomskoj krizi i rekordnom broju nezaposlenih, njemačka kultura još se dobro drži i bilježi sve bolje rezultate. Vlastiti prihod od prodaje ulaznica, gostovanja i medijske promidžbe Bavarske državne opere i Bavarskog državnog baleta u Münchenu, zahvaljujući sve većem zanimanju publike, čini gotovo trećinu financijskih sredstava kojima raspolažu i najveći je među svim njemačkim kazalištima. Prihod od prodanih ulaznica samo u Nacionalnom kazalištu porastao je u posljednjih deset godina za četvrtinu. Posjećenost baletnih predstava je 92 posto.

To daje nadu, a i snagu vodstvu Bavarskog državnog baleta (BDB), na čelu s Ivanom Liškom, da i dalje priprema ambiciozan program sa šezdesetak predstava ove sezone. Na repertoaru su pet cjelovečernjih baleta i tri kolažna portreta suvremenih autora Matsa Eka, Hansa van Manena i Sabura Teshigaware. Predstava Bajadere u koreografiji Patricea Barta gostuje s pet izvedaba u Teatru La Fenice u Veneciji.

Jedan od hitova repertoara je Dama s kamelijama Johna Neumeiera, jednog od najutjecajnijih inovatora tradicije cjelovečernjih baleta sa sadržajem.

John Neumeier potpuno se udomaćio u Njemačkoj. Negdašnji Crankov plesač stekao je prva koreografska iskustva potkraj šezdesetih u Stuttgartu. Od 1969. bio je direktor baleta u Frankfurtu, a od 1973. do danas direktor je i šef koreograf Baleta Hamburške državne opere. Brojna su njegova djela danas baletna klasika 20. stoljeća. Balet u dva čina Dama s kamelijama praizveden je u jesen 1978. u Stuttgartu, a 1997. postavljen je u BDB.

Neumeierova plesna priča zasniva se na besmrtnom romanu romantične književnosti Alexandra Dumasa sina, i isto tako besmrtno romantičnoj glazbi Frederica Chopina. Duboka tragičnost kojom je djelo prožeto odbacuje bilo kakvu pomisao o romantičarskoj sladunjavosti. Baletna priča počinje kao retrospektiva sjećanja od trenutka dražbe Margueritinih stvari, u prekrasnim zagasitim pastelnim tonovima scenografije i kostima Jürgena Rosea.

Neumeier je isprepleo sudbinu Marguerite Gautier sa sudbinom Manon Lescaut i u središte predstave postavio tri velika, karakterom različita pas de deuxa Marguerite i Armanda, kroz koja nastaje, raste i završava njihova ljubav. Nevjerojatan je splet uskovitlanih pokreta u tim duetima. Marguerite je stalno u zraku u čvrstim Armandovim rukama, da bi se, u nekoliko okreta, oboje u trenu našli u zagrljaju na podu, u nadasve logičnu i prekrasnu koreografskom slijedu koji nepogrešivo prati glazbu.

POETIČNI BALET

Zanimljivo je kako se Neumeier odlučio za Chopina. Razmišljao je o glazbi Verdijeve opere Traviata koju bi obradio poznati stručnjak za takve stvari John Lanchbery. U rukama je imao i partituru baleta Henryja Saugueta, stvorena za Tatjanu Gsovski. Tada mu je mladi korepetitor Gerhard Markson u Essenu predložio Berliozovu ili Chopinovu glazbu. Kao motiv tragične Margueritine sudbine provlači se stavak Largo iz Sonate u h-molu op. 58. Ta glazba kojom balet počinje i završava određuje naslovni lik. Neumeierova junakinja nema prpošnosti kakvu je na filmu donijela Greta Garbo ili kakva se javlja u prvom činu Verdijeve opere. Ona nosi smrt u sebi od početka, a frivolnost se nalazi tek u kontrapunktičkom pojavljivanju Manon Lescaut. Prvi čin prati glazba 2. glasovirskog koncerta u f-molu op. 21. Niz solističkih skladbi – valcera, preludija, balada, škotskih plesova, izmjenjuje se s orkestralnim – Velikom fantazijom u A-duru op. 13, Velikom polonezom u Es-duru op. 22 i Romancom iz 1. glasovirskog koncerta u e-molu op. 11.

Neumeierov poetični balet sazdan je na teškim tehničkim elementima kojima plesači BDB mogu s lakoćom udovoljiti. Posebno se to odnosi na prvake Luciju Lacarra i Romana Lazika u glavnim ulogama. Lucia Lacarra bila je nježna i fluidna, tehnički i glumački savršena. Predstavila je Margueritin razvoj od kurtizane do zaljubljene žene. Roman Lazik donio je sjetna i strastvena Armanda, sjetna u ljubavi i u patnji. Njihov je ples kulminirao u ljubavnim duetima.

U maloj ulozi Armandova oca iznimnu sugestivnost kojom je djelovao na Marguerite, a i na publiku, iskazao je Ivan Liška. U istoj je koreografiji ravnatelj BDB nekad plesao Armanda s velikom balerinom Marcijom Haydée, a sada je tumačio Armandova impresivnog oca gospodina Duvala. Koreograf je balet posvetio Marciji.

U izvedbi se istaknulo mnogo izvrsnih plesača, kao što su lirska balerina Natalija Kaliničenko u ulozi Manon Lescaut, izražajna Beate Vollack kao Nanina, sigurna Sherelle Charge kao Prudence Duvernoy. Zapažene muške uloge ostvarili su Gregory Mislin kao Grof N., Norbert Graf kao Des Grieux i Cyril Pierre kao Gaston Rieux.

U glazbenoj izvedbi istaknuo se pijanist Wolfgang Manz, dok je drugi pijanist Simon Murray kostimiran sudjelovao u radnji na pozornici. Izvrsnim orkestrom ravnao je Dieter Rossberg.

Davor Schopf