U trbuhu zvijeri

U trbuhu zvijeri

Nijednom banalan, nijednom spreman na kompromise, Konačni pad velik je film, posve ravan jednoj Schindlerovoj listi ili Pijanistu — a možda čak i bolji od njih, jer se usuđuje uprijeti prstom u središte zla

Specifična kulturna težina što prati Konačni pad tolika je da bi lako mogla ugušiti samo djelo. Jasno, riječ je o prvom suvremenom njemačkom filmu koji izravno problematizira najomraženijega sina nacije, najcrnje poglavlje njezine povijesti, i prijelomni fenomen dvadesetog stoljeća. Eto, Nijemci su se usudili snimiti film o Hitleru, šest desetljeća nakon njegova sloma — i nakon šest desetljeća stida, šutnje i zgražanja nad samima sobom. A rezultat, začudo, nije pamfletistički, ni programatski, pa čak ni jednostavno pokajnički: riječ je o jednoj od dosad najcjelovitijih karakternih studija mračne stožerne točke nacionalne savjesti, čovjeka lišena svake zbiljske humanosti.

Kad sam prvi put vidio fotografiju protagonista filma, posprdno sam se nasmiješio i napomenuo kako Hitler ovdje izgleda baš kao Bruno Ganz s brčićima. Ta frizura i taj brk tako su opća mjesta javne svijesti da je danas teško ne doživjeti ih kao puku masku: ali za Ganza — velika glumca, koji ipak još nikad nije bio ovoliko velik — oni postaju sredstvo za prodiranje pod kožu u kojoj nitko razuman ne bi htio biti. Ni maska, ni Hitlerov način govora i gestikuliranja, u Ganzovoj ulozi ne djeluju kao elementi oponašanja. Takvo što rijetko se vidi: od prvoga trenutka kad se pojavi na ekranu Ganz jest Hitler, i svi pojavni oblici njegova ponašanja organski proistječu iz čvrstoće te identifikacije.

A Hitler je osoba o kojoj se zna upravo sve i upravo ništa; čak je i najbližima, poput Eve Braun, on do kraja ostao karakterna zagonetka. U Ganzovu tumačenju, pak, ima mjesta za sve što o Hitleru znamo — od sprege egocentrične mahnitosti i zapovjedničke lucidnosti koja ga je učinila Führerom, preko strogosti prema samu sebi i potpune posvećenosti golemu historijskom cilju koji je sebi zacrtao i zbog kojeg je bio obožavan poput oca i velikana, do sprege idealizma i antiindividualizma — najočitijeg u odnosu prema nižim rasama, ali u konačnici potekle iz nedostatka bilo kakve ljubavi prema konkretnom čovjeku — u kojoj leži njegova trajna očaranost naraštajima koji dolaze. Tako nam malo istinski korisna uvida u zlu dušu nacizma i njegova velikog vođe daje današnje socijalno i psihološko učenje, okljaštreno od ambicioznosti upravo zato što je ambicija proizvela jednog Hitlera: ali uz Ganza, tijekom dva i pol sata, rebus se doima rješivim.

JEZIVO CRNO ŽRTVOVANJE

Mudra odluka scenarista Bernda Eichingera da se posveti posljednjim tjednima života Hitlera i nacističke vrhuške u opkoljenom Berlinu ključ je uspjeha: zvijer ovdje više ne raspolaže aparaturom moći koja ju je učinila nadljudskom, ali do sama kraja uporno odbija priznati da je ljudsko biće koje se boji propasti i smrti. Ali u Hitleru nema onoga ofermoda na kojemu se temelji istinsko germansko junaštvo — prezira prema vlastitoj smrti koji bi veličao život: tu je samo mrak, koji se dugo niječe, a kad postane neporeciv, mora progutati cijeli svijet. Ganzov Hitler urla svoje tirade ponajprije na Nijemce, koji ne zaslužuju više živjeti, jer su ga izdali. Među onima koji ga okružuju ima dovoljno likova kakav je Göbbels, crnih svećenika Führerova kulta, da sama neman može zadržati takvu samoobmanu. Poznata epizoda o umorstvu cijele Göbbelsove obitelji ovdje postaje jezivo crno žrtvovanje nevinih ljudskome idolu, u usporedbi s kojim je Baal balavac.

Niz karakternih portreta Hitlerove sljedbe — u rasponu od istinskih poklonika, preko promućurnih i dekadentnih aparatčika, do onih koji vjerojatno nisu znali bolje (Traudl Junge, Hitlerova tajnica o kojoj je nedavno snimljen cijenjen dokumentarac, daje filmu svojevrsnu nit vodilju) — čini u isti mah cjelovite prikaze stvarnih osoba i slijed odraza središnje neljudske zagonetke. Tako postavljen, Konačni pad postaje vrsna karakterna drama, koja čak i kad zalazi u istinske grozote nikad ne izaziva gnušanje; od izvanjske propasti i pada Reicha uvijek je tamnije ono što se krije unutra, u bunkeru pod Reichstagom, u trbuhu zvijeri.

Nijednom banalan, nijednom spreman na kompromise, Konačni pad velik je film, posve ravan jednoj Schindlerovoj listi ili Pijanistu — a možda čak i bolji od njih, jer se usuđuje uprijeti prstom u središte zla, što u njemačkom slučaju znači i u samog sebe. Ako je veličina izazova ključno mjerilo postignuća, onda je redatelj Oliver Hirschbiegel ovdje stvorio jedan od najbitnijih filmova naših dana — mjerilo tužne, neizbježne zrelosti koju njemačka kinematografija sada dokazano posjeduje.Vladimir C. Sever