Turinin deus ex machina

Turinin deus ex machina

Turina je najviše kreativne energije uložio u sportsku arhitekturu uvjeren kako je to idealna tipologija za eksperimente primjerene duhu i čovjeku novoga vremena, neodvojiva od prirodnog okoliša

Potkraj veljače u Sarajevu su u suorganizaciji hrvatskih i bosanskohercegovačkih arhitektonskih udruga održani Dani hrvatske arhitekture. Središnji događaj uspjele manifestacije, kojoj sam imao prilike prisustvovati kao član hrvatske delegacije sastavljene od predstavnika Komore arhitekata i Udruženja hrvatskih arhitekata, bilo je otvaranje izložbe recentne hrvatske arhitekture, a održan je i okrugli stol s temom strukovnog organiziranja arhitekata u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini, što je pobudilo velik interes tamošnjih stručnih krugova.

Pored službenoga programa dvodnevni je boravak bio ispunjen intenzivnim neformalnim druženjem sa sarajevskim kolegama. Upoznao sam nova lica i ponovno susreo drage osobe i sjajne arhitekte s kojima smo održavali sadržajne kontakte potkraj osamdesetih. Ovdje ću spomenuti tek ime Ivana Štrausa, ne stoga što mi je draži ili ga više cijenim od drugih sarajevskih kolega, nego zato što je posredno potaknuo ovaj tekst.

ARHITEKT OD FORMATA

Štraus je jedan od najvažnijih bosanskohercegovačkih arhitekata druge polovice dvadesetog stoljeća, čija su smjela ostvarenja poput Elektroprivrede BiH i Poslovnog centra UNIS nezaobilazna u slici suvremenoga Sarajeva. On pripada onoj vrsti istinskih kreativaca koji su duboko uvjereni u vlastite ideje, ali će se isto tako, bez ostatka i fige u džepu, iskreno oduševiti tuđim arhitektonskim majstorijama. Otvorena znatiželja učinila ga je jednim od najboljih poznavalaca arhitekture na prostorima bivše zajedničke države, a svoju dobru informiranost demonstrirao je i prigodom našega susreta. Naime, u ugodnu jutarnjem ćaskanju o arhitekturi u lobbyju njegova Holiday Inna na spomen Turinine nedavne izložbe u Galeriji Modulor, o kojoj sam već pisao na ovome mjestu, Štraus je prekorio nas hrvatske arhitekte što smo dopustili da se uništi ono divno zdanje Dinamova stadiona, koje je, u vrijeme kada su se gradile monumentalne socrealističke nakaze i lomila koplja oko arhitektonskog izričaja imanentna »snazi i borbi narodnih masa«, zračilo optimizmom oslobođenim ideološkog predznaka i budilo nadu ondašnjih generacija studenata arhitekture. A projekt Turinina zatvorenog plivališta u Rijeci Štraus je, po vlastitim riječima, imao stalno pred očima projektirajući Muzej zrakoplovstva u beogradskoj zračnoj luci.

VAŽNA KNJIŽICA O SPORTSKOJ ARHITEKTURI

Spontanu posvetu velikom hrvatskom arhitektu zaključio je pitanjem da li mi je poznata Turinina knjižica o sportskoj arhitekturi, objavljena u prvim godinama nakon rata. Zahvalih se na velikodušnoj ponudi, koju pročitah iz njegova pitanja, s obzirom da legendarnu dvojezičnu brošuru Ideas and proposals for a new sporting architecture, Arhitektura savremenog sporta čuvam u svojoj biblioteci kao jednu od relikvija. Prvi put sretoh je još na fakultetu, intenzivno sam se njome koristio u doba kada smo projektirali plivalište Mladosti na Savi, da bih je naposljetku 1988. naslijedio iz ostavštine pokojnog arhitekta Valdemara Balleya, dobrotom njegove sestre. Od tada se često vraćam toj publikaciji prepunoj inspirativnih misli i ingenioznih rješenja, iz čijih opisa i koncepcija zrači radost, optimizam i posvećenost zdravom duhu i tijelu te opredjeljenje za otvoreni, s krajolikom stopljen helenistički stadion, po pristupu i formi dijametralno različit od zatvorene monumentalne rimske arene što je reprezentirala moć imperatora.

Publikacija o kojoj je riječ priređena je za međunarodnu izložbu u Stockholmu 1949. i u njoj je objavljena znamenita sportska trilogija Turine i njegovih suradnika — projekti olimpijskog stadiona u Beogradu za 80.000 mjesta (1947) i sportskog stadiona u Zagrebu za 30.000 gledatelja (1946) te Kombiniranog plivališta na riječkoj Delti (1949). Zaokruženi miniopus po analitičnosti pristupa i kompleksnosti koncepcije, inovativnosti konstrukcije i pregnantnosti oblikovanja nema premca u novijoj hrvatskoj arhitekturi.

Turina je najviše kreativne energije uložio u sportsku arhitekturu uvjeren kako je to idealna tipologija za eksperimente primjerene duhu i čovjeku novoga vremena, neodvojiva od prirodnog okoliša: »Kada govorimo o savremenoj kulturi tijela, zamišljamo masu mladosti u trku kroz svježe prolistalu šumu. Pred nama su zelene tratine, grupe vegetacija među koje su položena igrališta, baseni sa vodom i djeca u igri. Danas je besmisleno graditi zatvorene arene na način da se ogradimo tvrdim zidom izbacivši zelenilo, osnovni atribut sporta.« Oba stadionska projekta smjele su materijalizacije te pejzažne koncepcije po uzoru na starogrčku harmoniju čovjeka, prirode i arhitekture. Stadion na Banjici komponiran je od dviju školjkastih tribina, utopljenih u teren uz dolinu borilišta i razmaknutih na bočnim stranicama kako bi se omogućila »penetracija zelenila do u samu arenu«. Gledalište zagrebačkog stadiona modulirano je u obliku niske ozelenjene potkove, rastvorene prema Maksimirskoj šumi i dalekim vizurama na Medvednicu, nad kojom lebdi armiranobetonska ploča zapadne tribine oslonjena na moćnu i elegantnu konstrukciju.

OD STADIONA DO PLIVALIŠTA

Beogradski stadion nije doživio realizaciju, ali je njegovu prostornu koncepciju maestralno interpretirao Turinin student i neko vrijeme suradnik Boris Magaš u ostvarenju gradskog stadiona na Poljudu. Projekt zagrebačkoga stadiona sa zapadnom tribinom oprostoren je u antologijskom djelu hrvatske arhitekture koje je Žarko Domljan (»Život umjetnosti«, 9, 1969) opisao kao »betonski skelet velikog, moćnog ritma, po čistoći konstrukcije i plastične izražajnosti bez presedana u našoj poslijeratnoj arhitekturi«. Nažalost, to sjajno ostvarenje, kojim su bile ushićene brojne generacije arhitekata i studenata, već za Turinina je života nagriženo dogradnjama, a izvorna ideja stadiona i ekspresija zapadne tribine nepovratno je uništena posljednjom rekonstrukcijom, koja je izvornu koncepciju pejzažnog borilišta degradirala u arenu gladijatora po mjeri i viziji suvremenih imperatora.

Ni treća najizazovnija ideja iz antologijskog trolista — projekt kombiniranoga plivališta, čijom bi realizacijom po Šegvićevoj ocjeni Rijeka postigla svjetsku urbanu razinu poput Sydneyja s Utzonovom operom, nije doživjela sretniju sudbinu. Tada nije bilo ni volje ni mogućnosti da se materijalizira ta međunarodno nagrađivana i u vodećim europskim časopisima publicirana zamisao u kojoj je Turina ponovno, ali na drukčiji način, ostvario pejzažnu koncepciju sportskoga kompleksa. Impostiravši centar za vodene sportove u delti Rječine u obliku parkovnog kompleksa s igralištima za brojne sportove (nogomet, laka atletika, rukomet, tenis, hokej, klizanje), zatvorenim i otvorenim bazenom, veslačkim klubom s lučicom, kupalištem, restoranom, hotelom i servisnom zgradom, arhitekt je vješto razriješio složenu urbanističku situaciju povezivanja dvaju gradova, a originalnom formom betonskoga šupljeg valjka nagovijestio arhitekturu izrazita simboličkog naboja.

Središnji objekt zatvorenoga plivališta futuristička je vizija s nizom konstruktivnih i funkcionalnih inovacija. Konstrukcija valjkaste bazenske dvorane sastoji se od zatvorenih prstenova, promjera 50 metara, između kojih su razapete tanašne betonske ljuske s otvorima za prirodno svjetlo. Statički čisto i oblikovno efektno rješenje, nadahnuto rebrima brodskog trupa, sa stanovišta konstrukcije opravdano je i korisno zbog ravnomjerna opterećenja slaba močvarnoga tla delte, a funkcionalno logično. U suterenskom dijelu smještena je školjka i tehnika bazena, nad kojima izrasta impozantna prostornost glavne dvorane oblikovana po mjeri velike tribine za 6500 gledatelja. Kako slične kapacitete zahtijevaju i vanjska borilišta nogometnoga stadiona i otvorenog bazena, arhitekt iznalazi originalno racionalno rješenje prostorne transformacije i fleksibilnosti. Sva tri glavna sportska sadržaja impostira u jednu liniju, a veliku čeličnu tribinu, segmentiranu u tri dijela, postavlja na kotače i prema potrebi vozi na tračnicama do određenog borilišta.

Iz detaljnih opisa i nacrta lako je zamisliti kulminaciju prostorne drame sportskog kompleksa kada se pred očima začuđenih šetača i posjetitelja parka rastvara pročelje i iz unutrašnjosti bazenske dvorane na scenu klizi, poput nekog modernog deus ex machina, Turinin kinetički artefakt.

To u svjetskim razmjerima pionirsko rješenje donijelo je nov pristup arhitekturi kao dinamičnom, promjenjivom i adaptabilnom sustavu i snažno je iskoračilo preko granice prostora i vremena svojega nastanka, ostajući trajnim nadahnućem generacija i generacija (ne samo) hrvatskih arhitekata.

Vinko Penezić