Tamna strana ljubavi

Tamna strana ljubavi

Redatelj Vasily Senin, ostajući vjeran slovu klasika, ističući isključivo tamnu stranu ljubavi, ne dajući da se kroz sumrak taštine i osvetoljubivosti svih protiv svakoga probije i najmanja zraka svjetlosti - u stanovitoj mjeri iznevjerava duh pisca

"Kazalište nema pravo dati klasičnom ili modernom djelu značenje koje autor nije dao. Redatelj i glumci smiju naglasiti aspekte koji su im bliski i dati više važnosti onomu što se nekad činilo nepostojećim.

Isticati, naglašavati, pojačavati može se samo ono što već jest u djelu. Inače svaka težnja za inovacijom postaje lažna originalnost." (Zerkalo sceni, 1980)

Tako je naučavao veliki ruski redatelj Georgij A. Tovstonogov, koji bi mogao biti djed, ako ne i pradjed dvadesetosmogodišnjem redatelju Vasilyu Seninu, koji je u vlastitoj adaptaciji, scenografiji i koreografiji, kreativno surađujući s autorom izbora glazbe Franom Đurovićem, kostimografkinjom Doris Kristić, prevoditeljicom Irenom Lukšić kao gost režirao predstavu Ana Karenjina u Zagrebačkom kazalištu mladih.

POLEMIKA REDATELJ PISAC

Bez obzira na iznenađujuću predstavu, ne bi se moglo reći da je redatelj iznevjerio Tolstoja. Njegova adaptacija izabire iz romana gotovo cjelovitu središnju akciju ljubavnoga trokuta i odmjerava rast dramske napetosti unutar društvenoga konteksta koji je okružuje, izostavljajući sve što nije nužno toj niti zbivanja. Vrlo slikovito i muzikalno gradi scenske slike visoke estetske razine. S najmanjim mogućim sredstvima (dva duguljasta stola, veliki komad platna koji igra čas stolnjak, čas posteljno rublje, čas slutnju mrtvačkoga pokrova, višekrilna rastvorena vrata u pozadini) znakovito sažimlje iz romana izabrane situacije u zgusnute scenske slike, dramski funkcionalno uklapa glazbu, svjetlo, scenski pokret koreografiranih skupnih ulazaka i izlazaka, brzih ilustrativnih naznaka ambijenata, dodaje ne uvijek potrebne efekte (kiša), sjajno organizira prijelaze među prizorima, ritmički i sadržajno nepogrešivo određuje mjesta za dvije stanke u tri sata trajanja predstave.

No u svojem spektaklu istodobno u suradnji s glumcima već njihovim izborom, odnosno podjelom uloga, te jamačnim sugeriranjem osnovnoga tona igre kao da teži s piscem nenametljivo povesti svojevrsnu polemiku - cjeloviti i dinamični Tolstojev svijet koji nastanjuju ljudi od krvi i mesa napučiti bljedunjavim i bespomoćnim antijunacima što se javljaju kao sjene zlokobne prošlosti koja nastavlja živjeti u korijenima sadašnjosti. Glavna tema drame, kako pojedinačne tako skupne, više nije ljubavni trokut nego okvir za mržnju u kojem se zatamnjuje i poništava gotovo svaka iskra dobra prije njezina zametka. Ako ima iznimaka onda je to ljupki i dinamični prizor ljubavnoga očitovanja Kitty i Levina, no i ta će veza uskoro dati naslutiti mogući prijelaz u nasilje, mrzovolju i odbojnost, kao da u najkraćem mogućem sažetku, tek jednim pogledom i intonacijom, predstava nagovješćuje i autobiografski sloj teksta.

RASKORAK S ROMANOM

Nema dvojbe da svako vrijeme i svaki čitatelj na svoj način vidi junake klasičnih djela. No, primjerice, koliko god Kristijan Ugrina bio uvjerljiv u sažetu iskazivanju provincijalne nespretnosti i iskrene zaljubljenosti, teško da će itko moći u njegovu Levinu vidjeti Tolstojeva strastvena kosca koji se na livadi natječe sa seljacima ili još teže bogotražitelja koji bi mogao doći do zaključka da valja živjeti "zaradi duše". Isto je i s Anom Karenjinom Doris Šarić-Kukuljica, koja ne zapanjuje ljepotom poput nekoć Grete Garbo, Olivije de Havilland na filmu ili scenskom pojavom naše Božene Kraljeve u HNK u Zagrebu, nego je predodređena osvajati sve oko sebe snagom ženstvene glumačke osobnosti koja iz nje zrači. Kao utjelovljenje zlokobne ljubavne strasti, koja postaje grešna čim nije tajnovita, njezina je Ana ponajprije krhko, neotporno, vrlo boležljivo, predugom odsutnošću ljubavi do smrti iscrpljeno stvorenje, bolesno od žudnje za istinskim životom ili barem njegovim prividom. Vronski Filipa Nole izvrsno nosi i časničku odoru i frak, ali iskazuje još manje osobina koje bi mogle izazvati vrtoglavicu strasti.

Moglo bi se tako ići redom, i mnogi bi likovi, ma koliko zanimljivo i korektno bili ostvareni, poput primjerice Oblonskoga Mara Martinovića, bili u većem ili manjem raskoraku prema romanom zadanim odlikama.

A kako Lav Nikolajevič Tolstoj, bez obzira što se njegovu etiku u komentarima rado odvaja od estetike, iskazuje svoja stajališta ukupnošću djela, ponajprije likovima, njihovim unutarnjim i izvanjskim dijalozima, redatelj Vasily Senin, ostajući vjeran slovu klasika, ističući isključivo tamnu stranu ljubavi, ne dajući da se kroz sumrak taštine i osvetoljubivosti svih protiv svakoga probije i najmanja zraka svjetlosti - u stanovitoj mjeri iznevjerava duh pisca. Dakako, čini to u duhu svoga, odnosno našega vremena, hladnom slikom svijeta bez ljubavi, ogrezla u bolesti i mržnji. Tolstojev odnos prema religiji javlja se samo u grotesknom obliku s jatom poput kaluđerica odjevenih iscjeliteljica i u spektakularnu bogomoljstvu egzaltirane grofice Lidije Ivanovne u interpretaciji Katarine Bistrović-Darvaš, koja u cijeloj, prema najavama melodramatski sentimentalnoj, predstavi za svoju eksplozivnu karikaturalnost na prvoj reprizi jedina od svih glumaca osvaja pljesak na otvorenoj sceni. Pritom, bez dvojbe u skladu s namjerama režije, posve zasjenjuje i pasivizira dotle jednoga od najboljih glumaca u ovoj predstavi, Pjera Meničanina u ulozi Karenjina. Na vrhuncu svojih nemalih glumačkih mogućnosti opet su Ksenija Ugrina (Dolly) i Nataša Dorčić (Kitty).U epizodama kao opreka ishitrenosti i licemjerju svekolikoga etabliranog društva živim humorom odiše nastup Zdenke Marunčić, kojoj za razliku od Damira Šabana (Knez Šerbacky) nije potrebno karikiranje.

DOBRODOŠLO OSVJEŽENJE

Nemoguće je ne prisjetiti se neusporedivo većega uspjeha predstave Tolstojeva Rata i mira u HNK u Zagrebu u režiji Pjotra Fomenka na prošlogodišnjem Festivalu svjetskoga kazališta. Nije bila posrijedi adaptacija romana u cjelini, nego samo pojedinih njegovih izdvojenih ulomaka, koji su u raskoši istančana iskazivanja zanosa, lirizma, tuge, melankolije i humora ostavljali za sobom trag ganutljive ljubavi prema prošlosti i prema (barem kazališnoj) budućnosti u vremenu u kojem - kao što je to netko zgodno rekao - više nema kazališta ili ga možda još nema.

Po Tovstonogovu "kazališnom je redatelju potrebna kooperacija dugoga daha sa stalnom skupinom glumaca", kakva se itekako mogla osjetiti u predstavi Rat i mir, a koja Ani Karenjini nedostaje. O brisanju jedinstva režije i kazališta on piše: "Glava je odvojena od tijela, tijelo od glave. Pojavljuju se čudni bicefalni organizmi s neproporcionalnom glavom ili jednostavno tijela bez glave." Po njegovu mišljenju - politika otvorenih vrata prema režiji katastrofa je za kazalište. Zato se zalagao da svaki daroviti redatelj dobije svoje kazalište. Što se nas tiče, redateljska gostovanja poput Seninova u svakom su slučaju dobrodošlo osvježenje, vrijedna informacija, koja je po promišljenosti i dosljednosti postupka možda i više od toga, ali ne i put koji obećava obnovu.

Marija Grgičević