Spasimo hrvatsku filmsku baštinu!

Spasimo hrvatsku filmsku baštinu!

U kratkoj povijesti našeg društva, zemlje i konačno vlastite države stalno se u stanovitim vremenskim razmacima poput valova izmjenjuju nastojanja određenih sila zloćudnih htijenja sa svrhom omalovažavanja, blokiranja nacionalnih institucija i temeljnih struka

Nedavno ste objavili knjigu Zaštita i restauracija filmskog gradiva, koja nije samo vaša doktorska disertacija, nego i sinteza vaše profesionalne karijere. Kakav joj utjecaj u području svojega djelovanja priželjkujete?

— Kratko ću odgovoriti — ne želim nikakav osobni utjecaj niti sam se njime ikada koristio. S druge strane Hrvatska kinoteka kao nacionalni filmski arhiv trebala bi, kao i ostale nacionalne ustanove, apsolutno potporu u svom radu, odnosno da može na temelju svoga rada, ostvarenih rezultata i međunarodnog ugleda, normalno dobiti mogućnost upošljavanja mladih stručnih djelatnika, osiguranje osnovnih uvjeta rada, nabavku opreme, međunarodne razmjene stručnjaka. Zadovoljan sam što sam uspio svoj 25–godišnji rad na zaštiti i restauraciji filmskoga gradiva zaokružiti i otvoriti novo znanstveno područje filmske arhivistike. Istodobno, sa svojim kolegama uspio sam realizirati velik dio projekata iz područja zaštite i restauracije filma, postaviti na noge nacionalnu instituciju, međunarodno je afirmirati, odnosno uključiti u Međunarodno udruženje filmskih arhiva (FIAF) 1993, te Europsko udruženje filmskih arhiva (ACE) 1997. U tom razdoblju stvoreni su stručni i duboki prijateljski odnosi s velikim filmskim arhivima u Europi.

Kakva je sudbina europske i svjetske filmske baštine?

— Radi boljeg razumijevanja područja zaštite filmskoga gradiva navest ću u najmanju ruku začudna i neobjašnjiva kašnjenja u poduzimanju pravodobnih mjera zaštite europske i svjetske filmske baštine. Već 1898. poljski fotograf Boleslaw Matuszewski u Parizu upozorava i objavljuje pamflet o novom povijesnom izvoru i potrebi čuvanja filmskoga gradiva i predaje jedne kopije mjerodavnim filmskim arhivima.

Tek 1980. UNESCO na Generalnoj skupštini održanoj u Beogradu donosi Preporuku o čuvanju i zaštiti filmskoga gradiva kao obvezujući dokument za sve zemlje članice i uvodi se prvi put pojam pokretne slike, moving images. Vijeće Europe tek 2001. prihvaća Konvenciju o zaštiti europskog audio–vizualnog nasljeđa.

S koliko godina zakašnjenja i koja nemjerljiva šteta po europsku i svjetsku filmsku baštinu!

Nacionalni centar za kinematografiju u Parizu izradio je temeljito istraživanje stanja francuske filmske baštine i 1999. objavljuje stručnoj javnosti da je od sto tisuća filmova snimljenih do 1999. u ovoj zemlji sačuvano samo deset tisuća naslova.

Poznato je da je u pionirskom razdoblju kinematografije (nakon 1905) uništeno 90 posto filmova. U razdoblju nakon otkrića zvučnoga filma (1927) prva polovica, a nakon otkrića sigurnosnoga filma (1951) ostatak.

Zbog nestašice novca, specijaliziranih filmskih laboratorija i stručnjaka u sljedećih deset godina, procjena je mnogih uvaženih stručnjaka, bit će uništeno još 30–40 posto svjetske filmske baštine na nitratnoj i acetatnoj filmskoj vrpci, ponajprije u zemljama tranzicije, u nekim azijskim, afričkim i južnoameričkim državama. Velika Britanija pokrenula je veliki projekt spašavanja filmske baštine na nitratnoj, zapaljivoj, podlozi, aktivirajući, uz velike donacije, sredstva države i novac lutrije.

Kako je proteklo stvaranje zbirke hrvatske filmske baštine?

— Godine 1979. na temelju Zakona o kinematografiji iz 1976. osniva se Hrvatska kinoteka. Na prijedlog tadašnjega zamjenika sekretara za prosvjetu, kulturu i fizičku kulturu Vladimira Peze prihvaćam zadatak osnivanja nacionalnoga filmskog arhiva. U radu mi je pomogao redatelj Zlatko Sudović kao predsjednik odbora za osnivanje te institucije. Odmah smo se našli pred zadatkom povrata filmskoga gradiva koje je bilo ugovorno pohranjeno u Jugoslovenskoj kinoteci (filmovi Škole narodnog zdravlja Andrija Štampar od 1927. do 1960. te sve sačuvano filmsko gradivo od 1945. do 1960. godine. Budući da je navedeno filmsko gradivo bilo na nitratnoj filmskoj vrpci velike starosti, a time i povećane zapaljivosti, bilo je potrebno izraditi projekt za hitno presnimavanje na sigurnosni film. To je učinjeno u razdoblju od pet godina (1983. do 1987) uz suradnju sa stručnjacima laboratorija Jadran filma. Sljedeći projekt odnosio se na male formate 9,5mm i 8mm standard, omiljene formate filmskih amatera. Riječ je o razdoblju od 1927. do 1970. godine. Uz inovacijsko rješenje snimatelja i redatelja Hrvoja Sarića presnimljeno je 208 naslova na formatima 9,5mm i 8mm standard koji su imali prvu prezentaciju na Hrvatskoj televiziji te na Danima hrvatskoga filma od 1991. godine. Publika je ponovno otkrila postojanje vlastite filmske baštine.

Što smatrate svojim najvećim rezultatima na dužnosti pročelnika Hrvatske kinoteke, a u čemu po vlastitoj procjeni niste uspjeli?

— Najveći je uspjeh prikupljanje i zaštita hrvatske filmske baštine, koja je do tada bila razbacana, neobrađena kod privatnih vlasnika i producenata. Čuvala se u vrlo lošim uvjetima. Nakon 25 godina rada možemo reći da je u cijelosti sačuvano filmsko gradivo od 1904. do danas. Od filmskoga gradiva nastala prije Drugog svjetskog rata sačuvana je zbirka Škole narodnog zdravlja Andrija Štampar iz razdoblja 1927. do 1960, mnogi amaterski filmovi, autorski opusi Oktavijana Miletića, Maksimilijana Paspe, uz obilje dragocjene dokumentarne građe što popunjava mozaik hrvatske kinematografije od 1904. do 1940.

Da bi se stručna javnost upoznala s tim razdobljem, pokojni Vjekoslav Majcen započeo je, a ja sam dovršio filmografiju filmova pohranjenih u Hrvatskoj kinoteci od 1904. do 1940. godine.

Rekonstrukcija i zaštita hrvatske filmske baštine dakle pokriva razdoblje od 1904. do danas. U spremištima Hrvatske kinoteke čuva se trideset milijuna metara filmskog gradiva, a rad na prikupljanju hrvatske filmske baštine započeo je 1979. godine s nula metara.

Poznato je da je u policijske svrhe u Beograd odnesen dio filmske baštine iz razdoblja prije Drugoga svjetskog rata te iz razdoblja od 1941. do 1945. Postoji čitav dosje dobiven od Ministarstva unutarnjih poslova 1992. s popisima odnesena materijala i obvezom, koja nikada nije ispunjena, da će to filmsko gradivo biti kopirano i vraćeno u Republiku Hrvatsku. Riječ je o otprilike 800.000 metara filmskoga gradiva. U posljednje vrijeme zlonamjerno se iznose netočni podaci da se sva hrvatska filmska baština nalazi u Filmskim novostima u Beogradu. Kolege iz Beograda koji daju takve informacije očigledno ne znaju da smo u razdoblju od 1986. do 1989. presnimili filmsko gradivo iz zbirke Filmskih novosti koje se odnosi na Republiku Hrvatsku iz razdoblja 1945. do 1980. godine.

Ono što uvijek naglašavam jest činjenica da među odnesenim filmskim gradivom, koje oni iz politikantskih razloga čak i u službenim razgovorima nazivaju ustaški žurnali, pored 175 žurnala iz vremena NDH nalaze se svi žurnali njemačke produkcije, čuvene UFA–e, talijanski žurnali Luce, te niz drugih žurnala važnih za povijesno istraživanje tog razdoblja. Original prvoga hrvatskog dugometražnog igranog filma Lisinski iz 1944, kao i antologijskoga djela Šešir Oktavijana Miletića iz 1938. također se nalaze u Beogradu, uz dokumentarne filmove o Stjepanu Radiću. U glasilima možemo čitati da je riječ o trofejnom filmskom gradivu, ili ratnom plijenu, što ukazuje da će i pored potpisanog sporazuma o povratu arhivskoga gradiva taj put biti ispolitiziran, mukotrpan i dugotrajan.

Na sreću i za filmove Lisinski, Šešir i druge filmove pronašli smo nitratne filmske vrpce i zaštitili ih.

Ponavljam, nakon 25 godina djelovanja i postojanja Hrvatske kinoteke kao nacionalnoga filmskog arhiva želim da i javnost pomogne u konačnom rješavanju akutnoga problema prostora, jer se nalazimo u neprimjerenu prostoru bivše Tvornice olovnih proizvoda.

Sustavno nerješavanje problema prostora nacionalne institucije ne smatram svojim neuspjehom nego neuspjehom kulturne politike u posljednjih petnaest godina.

Kad 37 godina djelujete na području kulturnih djelatnosti, preuzimajući mnoge odgovorne zadatke, uvijek sam pritom nastojao konstruktivno djelovati i dati svoj mali prinos, pomaknuti neka pitanja s mrtve točke. S tim iskustvom probleme u kulturi i kulturnoj politici promatrate u kontinuitetu i prepoznajete istovjetne pojave u različitim društvenim i političkim okolnostima. Raspon moga djelovanja bio je od rukovodnih funkcija (direktor Filmoteke 16, zamjenik generalnoga direktora Jadran filma, tajnik Republičke samoupravne interesne zajednice kulture), stručnih funkcija člana stručnih tijela (komisija za film, povjerenstava, Vijeća za film), rada na pokretanju dvije filmske biblioteke (Teorija i praksa filma te Izvori za povijest filma i kinematografije), posebno interesa za dječje filmsko stvaralaštvo i pedagoški rad.

Sve su to bila mladenačka htijenja, nastojanja na boljitku hrvatskoga filma kao jedinstvenog fenomena u sklopu hrvatske kulture, koji nažalost do danas nema onaj status koji filmska djelatnost ima u drugim zemljama. Nemamo svoj razred u Hrvatskoj akademiji znanosti i umjetnosti, filmologija formalno ne postoji ni na poslijediplomskom stupnju, a nije priznata kao zasebno znanstveno područje ni na doktorskom studiju, svi su filmolozi po svojim diplomama filolozi ili stručnjaci iz područja književnosti.

U kratkoj povijesti našeg društva, zemlje i konačno vlastite države stalno se u stanovitim vremenskim razmacima poput valova izmjenjuju nastojanja određenih sila zloćudnih htijenja sa svrhom omalovažavanja, blokiranja nacionalnih institucija i temeljnih struka.

Sjećam se atmosfere nakon 1971, kada bi tadašnji političari najradije zatrli nacionalne institucije kao legla izmišljenih neprijatelja a upravo su te ustanove (Nacionalna i sveučilišna biblioteka, Hrvatski državni arhiv, Muzej za umjetnost i obrt, Arheološki muzej, Povijesni muzej, Hrvatska akademija znanosti i umjetnosti, Hrvatsko narodno kazalište) čuvali tu dragocjenu jezgru znanja, visoke profesionalnosti, stručnosti i odgovornosti prema vlastitoj kulturnoj baštini.

Danas opet, iz meni potpuno nerazumljivih razloga, ne poštuje se struka koja zapravo ni u čemu ne sudjeluje. Nezainteresiranost je za nacionalne ustanove na djelu jer kako tumačiti da se u posljednjih petnaest godina nije pomoglo Hrvatskoj kinoteci u dobivanju prostora. Od 1987. dobili smo jednog stručnog djelatnika. I nadalje smo jedini nacionalni filmski arhiv u Europi koji nema vlastitu kinotečnu dvoranu.

Pred skorim ste umirovljenjem, Vjekoslav Majcen zauvijek nas je napustio, Dario Marković odselio se u Španjolsku... Koje ljude smatrate nastavljačima svojega rada u Hrvatskoj kinoteci? Tko su mlađi suradnici koji su posljednjih godina došli u tu ustanovu?

— Našu instituciju snašle su mnoge nevolje. U samu početku rada Hrvatske kinoteke iznenada su umrle dvije mlade djelatnice, zatim 2001. Vjekoslav Majcen, pa potkraj 2003. Zoran Lhotka.Vrlo je teško stvoriti takve stručnjake u kratku razdoblju. I mojim odlaskom Hrvatska kinoteka, nadam se samo za kratko vrijeme, izgubit će znanstvenu razinu rada. Ekipa stručnih djelatnika koja skrbi o filmskoj baštini iznimno je stručna, a mladi filmski arhivisti moraju se stručno razvijati, upisati magisterije, doktorski studij iz povijesti filma, održavati suradnju s prijateljskim ustanovama u svijetu i stalno pratiti najnovija znanstvena, tehnička i tehnološka dostignuća.

Za rad u nacionalnom filmskom arhivu iznimno je važno voljeti filmsku umjetnost, ali kako je film interdisciplinarna umjetnost, samo to nije dovoljno. Bez poznavanja hrvatske i svjetske književnosti, kretanja u likovnoj i glazbenoj umjetnosti, kako izgraditi vlastite kriterije, vlastiti ukus? Poznavanje hrvatske, europske i svjetske filmske baštine temeljna su znanja za izgrađivanje sustava vrednovanja i utvrđivanja prioriteta u zaštiti. I ti novi djelatnici, filmski arhivisti, naći će se pred filmskim gradivom koje treba identificirati, vrednovati, stvarat će prioritetne liste za izlučivanje, odlučivati o sudbini svakoga filma. Kad stvarate program za zaštitu i restauraciju za određenu godinu u okviru raspoloživa novca, osjećate se kao kardiolog koji će nekom čovjeku dati srce i spasiti ga ili ga ostaviti u neizvjesnu čekanju. Osjećaj za procjenu fizičkoga stanja, što se radi timski, ali kao voditelj tima morate donijeti konačnu odluku uvijek u okviru novca kojim raspolažete, što je obično nedovoljno. To je težak osjećaj za svakoga tko se odlučio za ovaj posao.

Ni u jednoj drugoj umjetnosti niste svjedoci tako brza propadanja ili nestanka umjetničkog djela kao kad je riječ o filmskoj umjetnosti. Time je odgovornost veća. Potrebne su specijalizacije za određena područja, razdoblja. Ne zaboravite da Hrvatska kinoteka čuva filmsko gradivo od 1904. do danas, sve studentske, amaterske i eksperimentalne filmove, zasebne zbirke Kršćanske sadašnjosti.

Mladi su tu, riječ je o filmskim kritičarima Danielu Rafaeliću i Juraju Kukoču. Nadam se da ću u sljedećih godinu i pol dana uspjeti izgraditi u njima potreban odnos prema filmskom gradivu. Filmskom arhivistu važan je svaki kvadrat, a konačni je cilj što dulje sačuvati na životu originalni negativ koji je bio u kameri, jer u sebi ima najviše informacija.

Pogled arhivista i filmskih arhivista uvijek je usmjeren stotinama godina unaprijed, a ne svodi se na jednu godinu, koliko u producentskoj vizuri traje interes za određeno filmsko djelo. Mi želimo učiniti sve da na primjer film Breza vide gledatelji za dvjesto godina u istom ambijentu i istovjetnoj filmskoj projekciji.

Koji su najvažniji uvjeti za razvoj djelatnosti Hrvatske kinoteke u budućnosti?

— Osiguranje prostora te upošljavanje mladih stručnih ljudi. Za sve funkcije nacionalnoga filmskog arhiva potrebno je osigurati 4000 m2 prostora. U taj projekt uključen je i vlastiti laboratorij za crno–bijeli film (što čini 70 posto filmske zbirke). Danas Hrvatska kinoteka raspolaže s ukupno 960 m2. Za ilustraciju sada raspolažemo s 600 m2 spremišnoga prostora a potrebno je osigurati 2500 m2.

Svake je godine priljev filmskoga gradiva 3 milijuna metara i u 25 godina narasli smo na 30 milijuna metara filmskoga gradiva pa nije čudo što se filmovi nalaze na dvorištu i u hodnicima. Uskoro ćemo morati zaustaviti preuzimanje filmskoga gradiva, što je najgore moguće rješenje za svaki filmski ili klasični arhiv. Tu su i novi mediji. Digitalni medij nazočan je u proizvodnji filma i mnogi su kratkometražni i dugometražni igrani filmovi izvorno snimljeni na elektronskom mediju. Još nije riješena njihova pohrana, zaštita te predaja Hrvatskoj kinoteci.

Što s gradivom snimljenim na elektronskom mediju?

— Na razini europskog udruženja filmskih arhiva još nije dogovoren standard čuvanja filmova snimljenih na Beti, digitalnoj Beti ili nekom drugom nosaču. Kako ih trajno pohraniti da bi za deset godina bio moguć transfer na novi nosač.

Kad pogledate posljednjih deset godina, sva dokumentarna proizvodnja snimljena je na elektronskom mediju. Imat ćemo sačuvane filmove od 1904. do 1990, ali upitno je preživljavanje filmova na elektronskom mediju iz devedesetih godina. Mlade ljude treba obrazovati u inozemstvu za nove medije, iako temeljni problem većine europskih filmskih arhiva ostaje acetatna kisela filmska vrpca i njezina zaštita.

Koliki su razmjeri problema tzv. kisele filmske vrpce?

— Nacionalna filmska zbirka sadrži filmsku vrpcu na acetatnoj podlozi, oko 80 posto, znamo, riječ je o nestabilnoj kiseloj podlozi podložnoj vlazi i temperaturi. Isti je problem i u klasičnim arhivima, jer čuvaju više od 70 posto kiselog papira. Knjižnice također. Papir još donekle podnosi lošije uvjete pohrane. Za acetatnu filmsku vrpcu presudni su uvjeti pohrane na 5 °C i 30 posto vlage ili odmah dolazi do povećanja kiselosti. To je temeljni orijentir svih europskih filmskih arhiva, koji ubrzano grade nova spremišta s navedenim uvjetima pohrane filmskog gradiva, jer ti uvjeti osiguravaju čuvanje filmskog gradiva dulje od petsto godina, a istodobno se smanjuje kiselost u postojećoj kiseloj građi. U Hrvatskoj kinoteci planirali smo ove godine skinuti vlagu s 45 na 35 posto i temperaturu s 15 na 10 °C. Na taj način produljit će se vijek trajanja filmskoga gradiva i automatski smanjiti kiselost acetatne filmske vrpce u spremištima.

Europski filmski arhivi suočeni s činjenicom da u spremištima čuvaju 70 posto acetatne filmske vrpce prišli su izgradnji novih spremišta (Bologna, Lisabon, Madrid, Finska) s mnogo oštrijim uvjetima dugotrajne pohrane (navedenih 5°C i 30 posto vlage), a nordijske zemlje, posebno Finska, eksperimentiraju i sa zamrzavanjem filmske vrpce. Te zemlje osnivaju i filmske muzeje te vlastite filmske laboratorije, ponajprije da bi se sačuvao autentični povijesni ambijent, a poznato je da američki projekt digitalizacije filmskog medija predviđa nestanak filmske vrpce u sljedećih deset godina.

Kad primjenjujete hitne intervencije u zaštiti filmskog gradiva?

— Pri redovitoj provjeri fizičkog stanja originalnih negativa, što stalno rade dvije stručne djelatnice, ustanovljeno je da je u prvoj roli originalnoga negativa filma Samo jednom se ljubi redatelja Rajka Grlića došlo do kritičnoga povećanja kiselosti, što se lako utvrđuje intenzivnim mirisom koji podsjeća na vinski ocat. Odatle u stručnoj literaturi naziv te pojave, vinegar syndrome. U ostalih devet rola stanje je bilo normalno. Odmah smo prišli izradi novog interpozitiva jer takva rola može kontaminirati čitavo spremište. Zato se nakon presnimavanja takvo gradivo mora odmah uništiti. Uočili smo također da su originalni negativi Seljačke bune redatelja Vatroslava Mimice iz 1975, te filma U gori raste zelen bor Antuna Vrdoljaka iz 1971, naglo počeli gubiti boju. I to je posljedica čuvanja u lošim uvjetima, ali i zbog činjenice da je filmska vrpca Eastman Kodak šezdesetih i sedamdesetih godina bila vrlo nestabilna vrpca. To je iskustvo i američkih filmskih arhiva, koji zaštićuju filmove iz istog razdoblja. Mjere zaštite provode se ako filmovi nisu u programu za određenu godinu kao u zaštiti spomenika poznatu terminu hitnih intervencija na kulturnom dobru. Na novoj kvalitetnoj poliesterskoj filmskoj vrpci izradili smo zamjenski izvorni materijal i filmovi su sačuvani za najmanje sljedećih tristo godina.

Pomažu li vam domaći distributeri ili ta suradnja ne zadovoljava? Možete li nam prenijeti neka iskustva?

— Moram priznati da smo jedna od rijetkih europskih država koja je još 1976. u Zakon o kinematografiji stavila poseban članak o obvezi predaje kopije svakog uvezenog filma mjerodavnom nacionalnom filmskom arhivu. Zahvaljujući gospodinu Zlatku Vranjicanu, savjetniku u tadašnjem Sekretarijatu za prosvjetu, kulturu i fizičku kulturu, te redatelju Zlatku Sudoviću, koji je bio uključen kao direktor Zavoda za kulturu u zakonodavstvo, u svezi s kinematografskom djelatnošću vodila se briga o preciznom formuliranju zasebnih članaka u Zakonu u kinematografiji u svezi sa zaštitom i čuvanjem filmske baštine.

Činjenica je da je 1993. Hrvatska kinoteka postala punopravni član Međunarodnog udruženja filmskih arhiva (FIAF) a zatim 1997. i Europskog udruženja filmskih arhiva (ACE), što je ojačalo njezinu poziciju kao nacionalnoga filmskog arhiva i obveza predaje jedne kopije nakon isteka prava prikazivanja svakog uvezenog filma uredno se izvršava. Postoji obostrano povjerenje. Djelatnici Hrvatske kinoteke nakon isteka prava prikazivanja pregledavaju i izlučuju teško oštećene kopije da bi se na kraju sačuvale kopije u najboljem fizičkom stanju. Svako izlučivanje obavlja se uz prethodno odobrenje uvoznika, tj. vlasnika filma.

Stanje kopija pokazuje da su projektori u kinima u vrlo lošem tehničkom stanju. Naveo sam već negdje primjer da je od filma Pasija od osam kopija bilo moguće sastaviti jednu. Potrebno je hitno osmisliti program generalnog uređenja kinokabina jer će i ovaj mali broj kina koja rade uskoro prestati s radom zbog tehničkih problema, a ne samo zbog malog broja gledatelja. To se ne odnosi na dva multipleksa u Zagrebu.

Teško je danas odijeliti funkciju uvoznika filma od distributera. Velika je šteta što nam je kinematografija rascjepkana. Postoje pojedini segmenti kinematografije za koje imate dojam da uopće ne surađuju. Na primjer udruge producenata, redatelja s udrugama uvoznika i distributera. Tako razmrvljena kinematografija ne može se brinuti ili postići dogovor o nekim temeljnim problemima funkcioniranja nacionalne kinematografije.

Kakva je suradnja unutar hrvatske kinematografije?

— Naši redatelji i producenti radije idu raditi obradu filmova u inozemstvu nego da se postigne sporazum i da se pomogne laboratoriju Jadran filma. Primjer telekina najbolji je primjer nesuradnje i rasipanja ionako malo novca: Hrvatska televizija ima telekino doslovno u raspadanju. Niz godina filmovi su se telekinirali u Ljubljani. Jadran film kupuje staro polovno telekino, a zajedničkim sredstvima moglo se kupiti kvalitetno telekino koje bi svima služilo, a omogućavalo bi i restauraciju filmova. Kao što rade velike bogate zemlje, primjerice Velika Britanija. Britanski filmski institut i BBC postupili su dakako pragmatično i zajedno riješili taj problem. Riječi dogovor ili suradnja nestali su iz hrvatskoga filma.

Kako gledate na sudbinu Jadran filma?

— Kad je riječ o privatizaciji tehničke baze Jadran filma ili pojedinih poduzeća, vlasništvu filma, propadanju kinomreže nema zajedničkih stajališta ili inicijativa. Vlada opće mrtvilo, pomirenost s iznimno lošim stanjem u svim segmentima hrvatske profesionalne kinematografije. Pojedine zemlje, Češka i Slovenija na primjer, ako su pogriješile u pretvorbi, ispravile su tu pogrešku i ponovno otkupile svoje tehničke baze, koje obnavljaju i osuvremenjavaju. Da, ali tko će u nas pomiriti toliki broj osobnih interesa?

Imali smo Jadran film, prisjetimo se velikih američkih projekata: Guslač na krovu, Sofijin izbor, Željezni križ, Vjetrovi rata. Što je ostalo od tog u svijetu poznata Jadran filma? Zbog pojedinačnog interesa uništili smo najbolju tehničku bazu u južnoj Europi. Tko je odgovarao? Nitko. Što će se dalje događati na tom vrijednom zemljištu? Vjerojatno će izrasti robni lanci. Što radi kulturna politika? Ne petlja se jer je to predmet drugoga resora. Što rade udruge? Ništa. Što radi Ministarstvo kulture? Čeka da se sve riješi samo od sebe. Nerješavanje problema jasno je i prepoznatljivo stajalište.

Kolika sredstva godišnje dobivate za restauraciju filmova, a koliko vam je realno potrebno?

— U prosjeku godišnje 1.600.000,00 kuna. Za taj iznos ove smo godine zaštitili i restaurirali, znači izradili nove interpozitive, internegative, ton–negativ, nultu i korekcijsku kopiju za: devet dugometražnih igranih filmova, šest dokumentarnih filmova i dvanaest animiranih filmova.

U kakvu je stanju hrvatska filmska baština? Koji filmovi trebaju što hitniju zaštitu i restauraciju?

— Budući da smo odmah od osnutka Hrvatske kinoteke 1979. uočili da za većinu dugometražnih igranih, sve dokumentarne i velik dio animiranih filmova producenti nisu radili interpozitive i internegative, nego su sve kopije radili iz originalnog negativa, odmah smo započeli izrađivati barem interpozitive za dugometražne igrane i animirane filmove jer su originali tih filmova već bili dosta oštećeni. Uz ostale projekte (zaštita filmova na nitratnoj vrpci i presnimavanje filmova s malih formata) to smo radili do 1995. godine.

Tada smo ponudili Ministarstvu kulture projekt cjelovite zaštite hrvatske filmske baštine. Ministar Božo Biškupić prihvatio je taj projekt. Toj njegovoj odluci, koja je značila povećanje sredstava s 800.000,00 na 1.600.000,00 kuna, možemo zahvaliti ovolikom broju zaštićenih i restauriranih filmova u posljednjih deset godina.

Po svim znanstvenim istraživanjima u uglednim istraživačkim institutima u Rochesteru, Madridu i Manchesteru većina hrvatskih filmova u boji od prvoga filma Crvenkapica iz 1954. pa do kraja sedamdesetih nisu smjeli preživjeti. U svojoj knjizi naveo sam tablicu čuvenog Instituta za stalnost slike iz Rochestera, u kojoj je znanstveno utvrđeno ako filmove čuvate na 80 posto vlage i 20 °C, rok je trajanja filmske vrpce sedamnaest godina.

Možete provjeriti 103 stranica knjige! Ako skinete vlagu na 40 posto, što smo mi učinili u spremištima Hrvatske kinoteke i temperaturu na 5 stupnjeva, filmska vrpca trajat će nevjerojatnih 300–400 godina. Jer riječ je o novoj kvalitetnoj poliesterskoj filmskoj vrpci. Kako su naši filmovi preživjeli uza sva oštećenja koja omogućuju provođenje mjera zaštite i restauracije, zapravo nema drugog odgovora osim da ih je sačuvao dragi Bog.

Gledajući u cjelini zaštićenost hrvatske filmske baštine: od otprilike 275 dugometražnih igranih filmova trajno je zaštićeno 40 posto: to je razlog zašto sam predvidio da taj projekt mora trajati do 2015. godine. Kad je riječ o kratkometražnim filmovima, zaštićeno je 30 posto, jer je riječ o iznimno velikom broju (više od 2500 naslova), a kad je riječ o crtanom filmu, zaštićeno je 80 posto filmova (riječ je o oko 400 naslova). Potrebno je hitno povećati sredstva za zaštitu i restauraciju filma jer odmah treba započeti zaštićivati filmove iz osamdesetih godina, a još nismo završili zaštitu filmova iz pedesetih i šezdesetih godina. Na taj način povećao bi se broj zaštićenih dugometražnih igranih filmova sa 7–9 na 15 godišnje i otprilike 50 naslova kratkometražnih filmova. To bi iznosilo oko 2.800.000,00 kuna godišnje.

Producenti nažalost i nadalje ne izrađuju interpozitive i internegative novoproizvedenih filmova. Sve kopije izrađuju izravno iz originalnog negativa i time ga teško oštećuju. Mnogi filmovi snimljeni nakon 2000. godine u opasnosti su od uništenja zbog pretjerane uporabe originalnih negativa. To rade da bi stavili u vlastiti džep 100 ili 140.000,00 kuna. I danas smo daleko od svijesti da je filmsko djelo kulturno dobro. Da bismo zaštitili hrvatsku filmsku baštinu, u novom Zakonu o kinematografiji bit će potrebno pored postojećih odredbi predavanja originalnog negativa i ton–negativa na trajnu pohranu Hrvatskoj kinoteci u financijski plan pojedinih filmova unijeti i stavku izradbe interpozitiva, koji bi se također predavao Hrvatskoj kinoteci na čuvanje. Obveza je producenta pored izrade kopija izraditi internegativ, jer to je materijal za komercijalnu eksploataciju. Na taj način originalni negativ ne bi se rabio više od četiri puta. Za sav ostali materijal rabio bi se interpozitiv, iz kojega se uvijek može izraditi novi internegativ i iz njega potreban broj kopija.

Što mislite o osnivanju nacionalnoga filmskog muzeja?

— Hrvatska je kinoteka od osnutka započela prikupljati sve artefakte i popratno filmsko gradivo (scenariji, knjige snimanja, fotosi, plakati, prospekti), koji svjedoče o nastanku filmskoga djela. Zahvaljujući donacijama, darovima, otkupu, stvorena je velika muzejska zbirka kinoprojekcijske i snimateljske tehnike iz razdoblja od 1989. godine do 1970. Ukupno je u proteklih 25 godina prikupljeno 250 muzejskih primjeraka, od kojih su mnogi vezani uz rad pionira hrvatskog filma Oktavijana Miletića, Maksimilijana Paspu, Aleksandra Gerasimova i niz drugih.

Običaj je u svijetu da se u sklopu nacionalnih filmskih arhiva osnivaju filmski muzeji. Posljednji je otvoren u Oslu, jer su sastavni dio i nastali su istodobno s filmskim gradivom. Postojeći artefakti u multimedijalnoj postavi omogućavaju pokrivanje razdoblja od početka stoljeća do sedamdesetih godina. Cjelovito rješenje prostora Hrvatske kinoteke trebalo bi riješiti i taj problem.

Kakve su mogućnosti da se djela iz hrvatske filmske baštine, osobito ona restaurirana, izdaju na DVD–u?

— Nepostojanje djelotvorna zakona o kinematografiji, naime na snazi su fragmenti zakona još iz 1976, koji od donošenja nikada nije profunkcionirao, osim u segmentu zaštite filmske baštine. Prvo je izbačena Samoupravna interesna zajednica kinematografije u verziji od 1980, a zatim 1990. i cenzura. Nije se doradio njegov najvitalniji i za kinematografiju najvažniji dio, koji bi regulirao organizaciju, način osiguranja sredstava i dr. Problem filmske proizvodnje reguliran je Pravilnikom u proizvodnji kao provedbeni akt Ministarstva kulture. Temeljno je neriješeno pitanje pitanje vlasništva filmova, što je usko vezano i s uporabom, tj. vašim pitanjem izdavanja filmskih djela na različitim nosačima. Uzmimo na primjer filmove Breza, Lisice ili Tko pjeva zlo ne misli. Želite li izdati DVD tih filmova, naići ćete na nepremostive poteškoće. Gdje su problemi? Država, tj. Ministarstvo kulture preko Hrvatske kinoteke i Programa zaštite i restauracije uložilo je između 180.000,00 do 300.000,00 kuna u restauriranje navedenih filmova, ovisno da li su crno–bijeli ili u boji.

U posljednjih petnaest godina ni jedan producent nije izradio novu kopiju nekoga dugometražnog igranog filma. Država, tj. Ministarstvo kulture, zapravo je vlasnik tih filmova, jer je i u razdoblju do 1990. pa do današnjih dana uložilo od 60–80 posto sredstava u sve dugometražne igrane filmove, uz nekoliko iznimaka. Ministarstvo kulture nalazi se u besmislenoj situaciji da mora tražiti dozvolu od producenata za izradu kopije određenoga filma za promotivne svrhe hrvatskoga filma u svijetu. Ta kopija izradit će se iz građe koju je restaurirala Hrvatska kinoteka novcem istoga ministarstva. Svaka retrospektiva u svijetu, posljednja u Londonu, opet problemi oko dobivanja dozvole za izradbu nove kopije, podnaslovljavanja na engleski jezik i prezentaciju. Ista se priča ponavlja i s prezentacijom u Los Angelesu. Ministarstvo to ne može riješiti uredbom jer je to zakonska materija.

Problemi s uporabom zaštićenog i restauriranog materijala te ukupne hrvatske filmske baštine dovedeni su do apsurda. Uglavnom se prebijaju preko leđa Hrvatske kinoteke, koja je uložila znanje i trud u zaštitu filmova, a za svako korištenje mora tražiti pisano odobrenje od producenata. Nužna je hitna intervencija Ministarstva i izmjena zakona, ako treba barem samo u tom dijelu. Ovaj uvod bio je nužan jer pokazuje kako je teško prići izradbi DVD–a restauriranih filmova u pravno potpuno nedefiniranoj situaciji. Od 1996. restaurirano je 66 dugometražnih igranih filmova i velik dio animiranih filmova i svi ti filmovi mogu se bez ikakvih drugih problema izdati na DVD–u.

Koja biste restaurirana djela iz svjetske filmske baštine izdvojili kao najpozitivnije primjere uspješne restauracije?

— Postoje mnoge izvanredno uspjele digitalne restauracije, na primjer Disneyevih klasičnih djela, Chaplinovih djela, filma Metropolis, serijala Ratovi zvijezda te kultnoga filma Građanin Kane. Osobno smatram najvećim i najsloženijim postignućem na području restauracije filmova snimljenih s tehnikama ručnog bojenja obnovu remek–djela filmske umjetnosti redatelja Abela Gancea Napoleon iz 1927. godine. Svečana premijera održana je na Međunarodnom kongresu filmskih arhiva (FIAF) u Londonu 2000. godine u Albert Hallu. Tu čudesnu projekciju otvorio je velikan svjetskog filma Sir Richard Attenborough u nazočnosti uglednika iz čitavoga svijeta i predstavnika više od sto filmskih arhiva sa svih kontinenata. Prikazivanje je podijeljeno u dva dijela, jer znamo da to veličanstveno filmsko djelo traje pet sati. Tim restauratora specijalista za stare tehnike ručnog bojenja (toniranje, viražiranje i dr.) vodio je tadašnji tehnički rukovoditelj Britanskog filmskog instituta Joao Oliveira. I danas se često prisjetim čudesnih olovnih boja mora u suton u prizorima Napoleonova bijega na malom brodiću s jedrom s Korzike. Vrhunski estetski doživljaj, koji je neponovljiv. Teško je taj film prikazivati širom Europe zbog problema složene projekcije posebnom tehnikom, kad se u dijelovima filma pojavljuju istodobno tri zasebne slike kao dramaturški kontrapunkt. Neponovljiv doživljaj, koji se može usporediti s izvedbom velikih glazbenih formi.

Festival Il Cinema Ritrovato u Bologni u srpnju svake godine prikazuje novorestaurirane filmove i bio sam svjedokom niza iznimnih rezultata u restauraciji filmova s tehnikama ručnog bojenja, što je karakteristika europskoga filma. Prisjećam se vrlo uspješne restauracije filma Predsjednik Theodora Dreirea iz 1919. Taj posao obavio je tim stručnjaka Danskoga filmskog instituta.

Koja je vaša najveća ljubav?

— Glazba!Razgovarao Zlatko Vidačković