SJAJ IZ MORSKE ŠKOLJKE

SJAJ IZ MORSKE ŠKOLJKE

Premda su hrvatske manufakture u 19. stoljeću proizvodile tek fajansu i kameninu, građanski je ukus bio sofisticiran i naviknut na luksuznu robu bečkih i drezdenskih dućana

Na početku godine kojom Muzej za umjetnost i obrt zaokružuje 125 godina djelovanja, njegovo iznimno agilno osoblje uveseljava nas još jednim projektom. Već smo navikli da svaki pothvat spomenute ekipe uspješno objedinjuje nekoliko kreativnih razina. Tako nam je ove hirovite veljače MUO istodobno predstavio jednu publikaciju i jednu izložbu. Riječ je o dvojezičnoj knjizi Porculan, u kojoj se autor Stanko Staničić bavi muzejskom zbirkom proizvoda majsenske i bečke manufakture, i o izložbi te brojčano najveće i najvažnije muzejske divizije. Najdojmljiviji dio reprezentativnog izdanja njegov je opsežan kataloški dio, u koji je utkan dugogodišnji rad Olge Klobučar, nekadašnje voditeljice muzejske zbirke keramike, te nekoliko znakovitih morfoloških otkrića njezine nasljednice Marine Bagarić.

KOLEKCIJA S HRVATSKOG PODRUČJA

Spomenuta kvantitativna razina, poglavito bečke skupine, ne iznenađuje prisjetimo li se da su prvi porculanski predmeti Muzeju pridruženi tek po njegovu osnutku 1880. godine, od kada su sustavno nabavljani. Potkraj 19. i početkom 20. stoljeća glavna akvizicijska vrela bile su zagrebačke zbirke dr. Josipa Fona, Jakoba Franka i muzejskoga ravnatelja Levina pl. Horvata. Tridesetih godina fundus obogaćuje porculan etnofila Salomona Bergera, povijesne okolnosti u drugoj polovici četrdesetih omogućuju priljev umjetnina iz zbirkee Erwina Weissa, a 1981. zaokružuje se donacijom Alme Pichler–Sove.

No, svim je spomenutim kolekcijama zajednička činjenica da su prikupljene uglavnom na hrvatskom području. Premda su hrvatske manufakture u 19. stoljeću proizvodile tek fajansu i kameninu, građanski je ukus bio sofisticiran i naviknut na luksuznu robu bečkih i drezdenskih dućana. Uistinu, imućnije kuće bile su riznice bijeloga zlata; doza za čaj oslikanih kinezerijama, šalica s vatoovskim figurama, malenih protagonista commedie dell ' arte, pticolikih svijećnjaka, vladarskih biskvit-bista, tintarnica i flakona, burmutica i mirisnica… Posebnu simpatiju zadobivaju ipak predmeti koje je bečki Porzellanmeister izrađivao isključivo za našega kupca, poput tanjura sa zagrebačkim vedutama te šalica s ljubavnim (»Aj ti carnooka / Devo mila / što si mi u sarce / Zasadila.«) ili rodoljubnim (»Ilir nikoga nerani / Nego samo svoje brani / Zato straha nepoznade / Ak svet pojde na komade.«) stihovima, popularnim za narodnoga preporoda. Manje je znano da je već u 13. stoljeću, nedugo nakon što je Marko Polo izvijestio Europu o egzotičnoj vrsti fine keramike, hrvatski vladar iz dinastije Anžuvinaca došao u posjed jednoga od takvih čuda.

Nazvan prema morskoj školjci glatke, bijele kućice (lat. porcella), porculan se iz kineske postoj-bine u zapadni svijet počeo masovnije dopremati tek od 17. stoljeća, kada stiže s brodovima nizozemskih trgovaca. Još ranije javljaju se i prvi pokušaji opona-šanja orijentalne smjese. No ni delftski fajanseri ni firentinski arkanisti nisu mogli odgonetnuti tajnu koju su kineski lončari čuvali od 7. stoljeća, jer je gradivnom glinencu i bjelutku nedostajao kaolin, najfinija bijela glina, čija nalazišta u Europi još nisu bila otkrivena. Kako povijesna poglavlja ispisuju samo fanatici, tako je i ono o europskom porculanu započeo drezdenski rasipnik August Jaki, opsesivno zaluđen ne samo skupljanjem orijentalnoga blaga nego i željom da otkrije formulu za zlato. U blizini toga saskog kneza izbornika i poljskoga kralja djelovao je Ehrenfried Walter von Tschirnhausen. Čuvenom je znanstveniku povjeren nadzor nad mladim alkemičarom Johannom Friedrichom Böttgerom, kojega je pohlepni saski vladar utamničio, nadajući se da će tako povećati njegovu produktivnost. Dvojac je nastojanja uperio u drugom pravcu. Godine 1708. Tschirnhauren je bio mrtav, ali već sljedećeg ožujka Böttger je uspio proizvesti prvi porculanski predmet. Godinu poslije kraljevskim je dekretom osnovana u Dresdenu prva europska manufaktura porculana. Iste godine proizvodnja seli u obližnji Meissen, a manufaktura postaje državnim rogom izobilja, jer su njezini proizvodi bili predmet žudnje svakog europskog snoba. Stoga ne čudi što je tajna formula (arcanum) bila čuvana pod prijetnjom smrtne kazne. U razdoblju rokokoa umjetnički obrt izjednačen je s djelima lijepih umjetnosti, pa se u porculanu počinju izražavati najinventivniji kreativci Europe. Majsenski porculan, od početaka obilježen dalekoistočnim utjecajima, oslikava Johann Gregorius Hörold, a oblikuje Johann Joachim Kändler. Najsvjetlije razdoblje manufakture modrih ukrštenih mačeva, obilježeno cvjetnim obiljem i plejadom živopisnih figurina, završilo se s početkom Sedmogodišnjeg rata (koji je pokrenula još jedna obožavateljica porculana, Madame de Pompadour).

INVENTIVNI DIZAJN I TONSKA PALETA

Istodobno se u Beču razvijala još jedna manufaktura nezanemarivog značenja. Osnovao ju je već 1718. Claudius Innocentius du Paquier, po kojem je i dobila ime. Bijeg majsenskog arkanista Samuela Stölza u Beč digao je veo sa saske tajne. Godine 1744. manufaktura postaje vlasništvom države, pa od tada nosi ime Carsko–kraljevska manufaktura porculana i oznaku austrijskog štita. Postojana naklonjenost dalekoistočnim dekorativnim modelima jenjava s novim ukusom antikizirajućih tendencija. Zlatno razdoblje bečkog klasicizma snažno su obilježile dvije markantne figure, barun Konrad Sörgel von Sorgenthal i njegov nasljednik Matheus Niedermayer. Za Sogenthalovog čelništva u manufakturi djeluju najbolji od najboljih, pa tako i čuveni slikar Anton Kothgasser. Nastojanja bečkih umjetnika i tehnologa rezultirala su neobično sofisticiranom tonskom paletom i izrazito inventivnim dizajnerskim rješenjima.

Industrijalizacijski zamah serijske proizvodnje naposljetku je potpuno degradirao porculanski proizvod. Nekadašnji objekt obožavanja u kasnom je historicizmu nepovratno srozan do sinonima za neukus. U tom smislu projekt Muzeja za umjetnost i obrt nije samo reanimacija zagrebačkog porculanskog blaga, već i mnogo plemenitiji pokušaj reforme nesretne predodžbe o porculanu kao objektu kiča.

Leila Mehulić