Rusko sunce iz Soluna

Rusko sunce iz Soluna

Costakis je dio zbirke ostavio državnoj Tretjakov galeriji u Moskvi i preselio se u Grčku. Država je kupila drugi dio zbirke, osigurala joj primjeren prostor i počela pozivati međunarodne stručnjake da se očituju o njezinoj autentičnosti, odnosno povijesnim i umjetničkim vrijednostima. Gotovo jednoglasan zaključak bio je da zbirka omogućava cjelovit pregled razvoja ruske avangarde i da predstavlja nedovoljno istraženo blago

U trenutku kad je Kazimir Malevič, kako je rekao, postavio signalne jarbole suprematizma potrpavši boje u vreću na kojoj je zavezao čvor pa savjetovao sljedbenicima da jedre dalje, u bijele, slobodne dubine u kojima ih čeka vječnost, Moskovljanin grčkoga podrijetla George Costakis (1913-1990) nije mogao ni sanjati da će se njegovo ime upisati na pojedine stranice europske kulturne povijesti tik uz Malevičevo. Na šestoj razini bečkoga Muzeja moderne umjetnosti upravo je u tijeku izložba koja objašnjava kako je do toga došlo. Tristotinjak izloženih djela ruskih avangardnih umjetnika stiglo je u Beč preko Berlina ravno iz – Grčke, točnije, iz solunskoga Državnoga muzeja suvremene umjetnosti koji od kasnih devedesetih godina prošloga stoljeća raspolaže zbirkom Costakis. Njezini začeci datiraju u 1946. godinu kada se sin grčkoga trgovca iz Moskve s poduljim radnim stažom vozača i pratitelja stranih diplomata po antikvarijatima i galerijama zaljubio u sliku Olge Rozanove. Likovno neobrazovani laik, Costakis je krenuo u pohod na sve rusko i avangardno što je njegova okolina odbacila – u Moskvi u to vrijeme nije bilo mnogo entuzijasta koji su iz prve ruke kupovali produkte avangardnih eksperimenata proteklih desetljeća. Šezdesetih je godina u vlastitu moskovskom stanu Costakis već imao zbirku koju su pohodili diplomati, umjetnici i kunsthistoričari s raznih strana. Uskoro su i veliki muzeji počeli posuđivati i izlagati djela iz njegove privatne riznice koja je obuhvaćala slike, grafike, objekte, arhitektonske modele, uporabne predmete i arhivski materijal vezan uz rusku avangardu. Po odlasku u mirovinu 1977. Costakis je dio zbirke ostavio državnoj Tretjakov galeriji u Moskvi i preselio se u Grčku. Država je kupila drugi dio zbirke, osigurala joj primjeren prostor i počela pozivati međunarodne stručnjake da se očituju o njezinoj autentičnosti, odnosno povijesnim i umjetničkim vrijednostima. Gotovo jednoglasan zaključak bio je da zbirka omogućava cjelovit pregled razvoja ruske avangarde i da predstavlja nedovoljno istraženo blago koje će, kad se pretrese novim studijama i ogledima, na svjetlo dana iznijeti nove spoznaje o ruskoj avangardnoj umjetnosti. U vremenu u kojem invazija plagijata među djelima iz prvih desetljeća 20. stoljeća predstavlja istinski problem, zbirka Costakis zbog svoje je autentičnosti i bogatstva pravi izazov budućim istraživačima.

Već i dio zbirke predstavljen u bazaltnome bečkom zdanju predstavlja materijal dostatan za znanstvenu raspravu. Ističući aspekt bavljenja ruskih avangardnih umjetnika problemom svjetlosti i boje u slikarstvu grčki su kuratori Miltiades Papanikolaou i Maria Tsantsanoglou podijelili izložbu na deset poglavlja. Rejonizam Natalije Gončarove i Mihaila Larionova predstavljen je publici krajem 1909. godine, a formirao se u pokušaju da se ikonografija i oblici ruskoga pučkoga slikarstva prevedu na jezik suvremene umjetnosti pod znatnim utjecajem fovističkoga kolorita. U manifestu iz 1913. rejonizam je definiran kao sinteza kubizma, futurizma i orfizma, a Gončarova i Larionov su radili na postizanju kristalne prozirnosti boja. Iako ga je karakteriziralo odsustvo predmeta i zbiljskoga svijeta, ovo je slikarstvo ostalo konkretno i nije se odreklo volumena i dubine. Sinteza ruske narodne umjetnosti i suvremenih europskih stilskih pravaca u ranim je radovima zaokupljala također i Ljubov Popovu, Ivana Kljuna, ali i Kazimira Maleviča.

Oslobađanje boje od predmeta

Ishodištem nove ruske avangardističke likovne umjetnosti smatra se kubofuturizam, specifična ruska sinteza francuskih i talijanskih utjecaja nastala 1910. i koja je predstavljala novi stupanj u procesu oslobađanja boje od predmeta. Čiste plohe boja različitih tekstura počinju prevladavati u kompozicijama, boja se postupno oslobađa njezine tradicionalne uloge, a predstavnici poput Ljubov Popove, Ivana Kljuna, Nadežde Udalcove, Olge Rosanove ili Alekseja Morgunova služe se analitičkim formalnim jezikom pretvarajući prostor i predmete u geometrizirane strukture. Majstor verbalnih konstrukcija, Pavel Filonov, također je zastupljen na izložbi sa svojom školom analitičkoga slikarstva koju je razvio polazeći od kubofuturizma te pokretnim svijetom atomiziranih čestica u kojem su ukinuti hijerarhijski odnosi.

Kultni crni kvadrat svjedoči o godini u kojoj je Maleviča zanos ne-predmetne slobode gurnuo u pustinju u kojoj nije bilo druge slobode doli senzibilnosti i o razvojnoj fazi na putu prema krajnjem cilju - potpunoj eliminaciji boje, pretvorbi boje u svjetlo i ustoličivanju svjetla kao apsolutnoga vladara slikarskoga prostora. Osim fenomena isijavanja sadržanog u svjetlu i boji, izložba tematizira i način na koji je rusko avangardno slikarstvo, koristeći se različitim poimanjima boje, razvilo odnos prema glazbi. Malevič i Matjušin (kompozitor legendarne futurističke opere Alekseja Kručoniha Pobjeda nad suncem) isticali su glazbu, odnosno unutarnji ton, kao najčišći oblik umjetnosti, a zvukovi su za njih imali i kozmičko značenje. Matjušinovi eksperimenti s bojama na petrogradskome GINČUKu temeljili su se na spoznajama njemačkoga kemičara Wilhelma Ostwalda, a nastavili su ih u svojim studijama njegovi učenici, braća Ender. Izložba u MUMOKU omogućava nam preko njihovih radova uvid u pravi laboratorij moderne s početka 20. stoljeća.

Opus Ivana Kljuna zastupljen je u svim njegovim fazama, od prijateljstva s Malevičem i angažmana u promociji Supremusa, do radikalnoga razlaza s koncepcijama suprematizma i opisa crnoga kvadrata kao pečata na lijesu slikarstva. Kako je za Kljuna i njegove sljedbenike svjetlo predstavljalo najviši pojavni oblik materije i otisak apsolutnoga, čitavu grupu radova određuju atmosferski, odnosno svjetlosni efekti kozmičkih prostranstava (primjerice, kod Kljunove sferične kompozicije, Crvenog svjetla, ovalnog Planetarija Mihaila Plaksina ili sablasne Luminiscencije Ivana Kudjašova).

Antipod i kolektiv

Dakako, ambiciozno predstavljanje ruske avangardne umjetnosti ne može zaobići radove Malevičeva antipoda Vladimira Tatlina i njegove prostorno-konstruktivističke težnje: već asemblaži iz 1913. od drva, metala i stakla govore o njegovoj fascinaciji materijalom. Zastupljena je i radna grupa konstruktivista koju su 1920. u Moskvi formirali Aleksandr Rodčenko i Barbara Stepanova uz raskid s tradicionalnim shvaćanjem umjetnosti i koncentracijom na pojmove fakture, tektonike i konstrukcije. Tri godine nakon što je Malevičev uspješni mobbing izgurao Marca Chagalla iz njegove umjetničke škole u Vitebsku, 1922, na ideji kolektivnoga rada utemeljena je grupa UNOVIS (El Lisicki, Ilja Tšašnik, Nikolaj Svetin i drugi) koja si je postavila zadatak prenijeti umjetnost na sva područja života – izložba pokazuje da njihov konstruktivizam nije imao za cilj ukrašavanje života, već njegovo organiziranje. Slijede kazališni i industrijski dizajn, radovi nastali u vezi s moskovskim Institutom za umjetničku kulturu INČUK, zanimanje za elektriku, luminiscenciju, rendgen i tehniku filma obznanjeno u manifestu Elektroorganizma Klimenta Rjedka iz 1922… Tko se uputi u MUMOK imat će prilike vidjeti i Sunce Vladimira Majakovskog iz 1923. s Larionovim ilustracijama.

I naposljetku - dva bezlična čovječuljka s nosilima na kojima je položen crni kvadrat (crtež Kazimira Maleviča, oko 1930) simboliziraju polaganje u grob jednog iznimnog umjetničkog razdoblja. Od 1921. ruska se avangarda našla u nemilosti boljševičke kulturne politike koja je, dakako, preferirala tradicionalni realizam. Već je 1928. godina označila kraj analitičke umjetnosti i povratak štafelaju. Iako je još bilo umjetnika koji su se orijentirali prema eksperimentima prošlih desetljeća, zlatno je doba, ono isto koje živo progovara u susretu sa zbirkom Costakis, zauvijek prošlo. Za njegovu konačnu bilancu potrebno je dovršiti zahtjevnu slagalicu čiji je neizostavni dio grčka zbirka.

Libuše Jirsak