RENESANSNI LABIRINT

RENESANSNI LABIRINT

Luko Paljetak, Skroviti vrt, Profil international, Zagreb, 2005.

Oživiti povijest jednako je teško kao i dočarati budućnost, pa su autori ljupkih povijesno–književnih krivotvorina jednaki pustolovi kao i autori SF–literature. No, dok ovi drugi mogu izmišljati prostore i vremena, oslobođeni svakoga testa vjerodostojnosti, prvi moraju u zadani prostor i vrijeme uklopiti izmišljenu priču, moraju fikcijom oživljavati obrise i dušu neke iščezle zbilje, moraju udisati život vremenu na izdisaju. Tako je Hrvoje Hitrec odlučio trgnuti prošlost iz sna kada je prepričao našu književnu (pjesničku) baštinu u nizu pripovijetki, kako bi daleku povijest (renesansnu, barkonu), otrgnuo od akademske šutnje i umnožio joj barem jeke u sadašnjosti. I Lucija Stamać, pričom Labud, zaprkosila je današnjoj naprednoj sadašnjosti i inflaciji budućnosti i dozvala val atenskih mitova koji može zapljusnuti riznicom simbola i naše današnje obale i vidike.

KREATIVNOST PRIPADA DUŠI

Ako je slavni američki kipar Wheeler Williams rekao da je svrha moderne umjetnosti uništiti čovjekovu vjeru u njegovu kulturnu baštinu, onda bi niz pisaca koji vode stvaralačke dijaloge sa prošlošću mogao reći da je svrha kreativnosti uništiti vjeru u trajnost moderne umjetnosti. Dakako, ta nadmetanja pripadaju u posebne rasprave, ali kreativnost ne pripada vremenu nego duši i ne može biti ni moderna ni konzervativna. Idealni primjer za to može biti roman Luke Paljetka Skroviti vrt, hipotetski dnevnik Cvijete Zuzorić, koji doziva renesansnu prošlost, ne kao nešto što je prošlo i čega više neće biti, nego kao svjetonazor koji je i danas moguć, ne, doduše, u društvu, ali svakako u široku ljudskom duhu. Iako je, dakle, riječ o otključavanju riznice povijesti, roman teško možemo nazvati staromodnim, jer iz te prašnjave riznice sa starim kostimima, rekvizitima, običajima, izlaze i univerzalije koje vrijede i danas — renesansna filozofija ljepote, prirode i tijela, antropocentrična slika svijeta po kojoj je čovjek mjerilo i cilj svih vrijednosti, panteistička filozofija po kojoj je Bog duša sveukupnoga svemira, viteški odnos prema ženi koja svojom ljepotom krasi ogrlicu, umjesto da lijepa ogrlica krasi nju.

Paljetak, koji inače voli voditi dijaloge s oživljenom poviješću, o čemu najjasnije govore Pjesni na dubrovačku, sigurno se ne bi složio s tezom nekih suvremenika kako brza sadašnjost zatire usporenu prošlost. Vrijeme prolazi, ideje i pojmovi ostaju, kao što ostaje uvijek ideja kuće, pa i da sve kuće srušimo (poslužimo se malo platonovskim idealizmom). Upravo je idealizam poveo Paljetka da napiše fiktivni dnevnik dubrovačke ljepotice Cvijete Zuzorić, da univerzalno pretpostavi povijesnom, da idejom ljepote i čednosti nadvlada, oduhovi sam povijesni lik Cvijetin, o kojem svjedoče samo dva sačuvana portreta. No, kako odgonetnuti veliku povijesnu zagonetku, koja se otkriva samo u udvornim tekstovima posvećenim toj dubrovačkoj ikoni, od Dijaloga o ljepoti, nazvana Cvijet i Dijaloga o ljubavi, nazvan Cvijet, koje je napisao 1581. godine Nikola Gučetić, pa do niza drugih tekstova koji izražavaju fascinaciju uzvišenim, a nedovoljno poznatim likom?

Paljetak je za svoju raskošnu lepezu Cvijetina intimnog i javnog života imao skromna povijesna polazišta. Cvijeta, koja sama nije ostavila o sebi, odnosno o svojoj duši, nikakva povijesna traga, rodila se sredinom 16. stoljeća, otišla je s roditeljima u Anconu, udala se za trgovca Pescionija, koji je bio i firentinski konzul u Dubrovniku. Umrla je u dubokoj starosti i pokopana u crkvi sv. Franje ad Alto u Anconi.

POETIČNA PROŠLOST

To je okvir unutar kojega je Paljetak, zaljubljenik u bajkovitost i magijsku moć riječi, razlistao svoju prebogatu izmišljenu priču koja je prošlost učinila poetičnom, ali i uvjerljivom, jer on nije, unatoč viteškom zanosu za preoblikovanjem i uljepšavanjem zbilje, iznevjerio posvetu stvarnoj ženi i stvarnom vremenu. Paljetak je pokazao moć književne riječi koja rješava svaku zagonetku te je zapisao: »Nakon višegodišnje potrage, upravo me to njezino nepostojanje nagnalo da progovorim iz prostora gdje bi mogla biti — u jeziku. Shvatio sam da je jezik mjesto gdje mogu pronaći Cvijetu.«

I tada se Paljetak, s uzletom pjesnika i disciplinom pisara koji voli mirise starih rukopisa i predaja, bacio na golemi istraživačko–stvaralački posao, misleći na književnost, a ne na prolaznu publiku. Stavio je gomilu vreća s renesansnim podacima u svoj vremeplov, otplovio u renesansu i tamo stao rasipati i sastavljati građu za svoju umjetničku Arkadiju.

Iako je dnevnički široka panorama Dubrovnika, njegovih veza s Anconom, Firencom, Venecijom, njegovih odnosa s Turcima i Mlečanima, uglavnom je to zgusnuta, intimnistička ekspresija glavnoga lika zatvorena u vlastiti svijet i zagledana u mnoštvo odraza toga svijeta. Dnevnik djeluje realistično, jer rasprostire brojna druženja s velikim ličnostima (s Gučetićem, Ranjinom, Zlatarićem), znancima, rođacima, navodi brojna mala putovanja, dočarava kružoke, vrtove, toalete, te je tako Paljetkova imaginarnost na prvi pogled posve utopljena u široku povijesnom znanju, kao da mašta služi povijesti, a ne povijest mašti. A zapravo je obrnuto — gotovo je sve izmišljeno, no tako vješto, da Paljetak s ponosom može reći kako je uspio prevariti čitatelje, pogotovo još uz svoje opaske u zagradama, koje tobože potvrđuju kako je on doista pronašao stare rukopise, otpuhnuo paučinu i pod povećalom razaznao u njima dugo skrivanu legendu.

KRILATA PRIČA

Realistična je priča vrlo krilata, jer je veći dio dnevnika Cvijetino poniranje u samu sebe, pokušaj dohvaćanja rasplinutih tajni svijeta, iz čega se raspoznaje ona renesansna plotinovska zagonetka prirode, u kojoj je sve odsjaj neke prasvjetlosti, praljepote, odnosno, emanacija kozmičkog jedinstva. Taj renesansni panpsihizam, odnosno prožetost prirode dušom, lebdi, treperi i u Paljetkovoj priči, dajući joj oblik krhke mreže u koju se hvata svaka primisao, svaka emocija, zanos. Renesansno tretiranje spoznaje kao čina ljubavi, jer ljubav spaja, tvori i jedinstvo svega, poimanje Boga kao duše svemira, a ne kao transcedentnoga bića — svi ti duhovni sastojci renesanse, sadržani obično u Cvijetinim solilokvijima kojima ona izgrađuje svoju individualnost, čine ovaj dnevnik i velikom meditacijom kojoj je svrha duhovno začarati strpljiva čitatelja.

Neopisivo je s koliko je pedantnosti i zanosa Paljetak ispisao taj Cvijetin opširni dnevnik, od njezine petnaeste godine do devedeset i šeste, no na jedno je ipak zaboravio. Izgradio je perivoj i vrt s mnogim rijetkim vrstama i stazicama, ne razmišljajući o prosječnom šetaču koji traži jasan i uzbudljiv put od ulaza do izlaza, koji pretrčava prostor da bi uštedio vrijeme.

Paljetkova je knjiga pisana samo za probrane, intelektualno zahtjevne i emocionalno usporenije čitatelje, koji unutarnju izgradnju teksta smatraju važnijom od njegove fasade. Jer, Paljetak nas šeće kroz svoj renesansni labirint iz kojega nije bitno izići van, u kojem je bitno kretati se, razgledati, razmišljati, pa makar to kretanje bilo kružno, usporavajuće, beskonačno. Paljetka zanimaju stanja, a ne zbivanja, te je stoga njegov dnevnik tako bogat fragmentima, a statičan u njihovu vezivanju i kretanju prema naprijed. Očigledno je da se on ne može riješiti tako lako svoje pjesničke magije, da ne može tek tako izroniti iz jezika u priču koja se kotrlja i rastvara nove vidike zbilje.

Ali, Paljetak to i neće! On je jedan od rijetkih koji vidi užitak u gradnji rečenice, a ne samo priče, koji uživa u svakom stablu, i kada se ne vidi šuma. Skroviti vrt svakako je književno vrlo vrijedno štivo, koje ne izgrađuje jasnu priču, nego razgrađuje slike i ideje. Teško je reći da je tu riječ o formi romana — to je nizanje Cvijetinih epizoda, poetizacija njezinih sporednosti, bez razlike velikih i malih dijelova života, odnosno, bez dramatiziranja građe. Sve se, jednostavno, odvija, kao što se odvijaju dani neke suptilne kneginjice na dvoru koja svijet zrcali u sebi i sebe zrcali u svijetu.

Prozno djelo Skroviti vrt jedno je onih pametnih, slojevitih djela koje će široka javnost zaobići, a izabrana književnost primiti u sebe kao školjku bisernicu.

Lada Žigo