RELATIVIZIRANI MORAL

RELATIVIZIRANI MORAL

Sama se predstava nije ni doimala zainteresiranom za to da sugerira svoje mišljenje, kao da je više bila zainteresirana za to da ostane bez mišljenja, tek na razini zabave i proigravanja vodviljskim situacijama, čemu je obilno pridonosio autor

Očigledno, Diderotovo radikalno odmicanje od transcendentnih zasada europske tradicije promišljanja misterija življenja i nastojanje prvih enciklopedista da sva dotadašnja vjerovanja objasne analitičkim zaključcima uma našlo se u svom racionalističkom i hedonističkom vijeku (za povlaštenu klasu, dakako) u agnostičkom prostoru nemogućnosti odgovora na krucijalno pitanje: Što je moral? I ta je činjenica poslije dva i pol stoljeća našem suvremeniku E. E. Schmittu poslužila kao dobrodošao motiv za komad koji će našu hedonističku praksu filozofski poduprijeti promišljanjima jednog libertinca o nemogućnosti fiksacije bilo kakve ideje kao stalne uporišne točke za model čovjekova življenja. Autor se, naime, u ovom vremenu potrage za užicima založio za dinamičan sustav mišljenja prema kojem je ideju s kojom usneš, a pritom je uspoređuje s privlačnom ženom, ujutro sasvim dobro vidjeti kao nedostatno vrijednu, pa je onda odmah i poželjeti zamijeniti drugom, ovakvom ili onakvom.

ETIKA I MORAL

U tom kontekstu glavnom licu Schmittova komada, Diderotu, ni moral nije moguće definirati kao niz na vrijeme otpornih i za življenje korisnih naputaka, posebno stoga što je, misli on, ocjena moralne vrijednosti ovisna o interesima pojedinca, a, s druge strane, nije jasno ni zašto bi pojedinac svoje interese trebao podrediti interesima roda. I tako Schmittov posve horizontalni i materijalistički Filozof nakon beskorisnih pokušaja odlučuje enciklopedijski članak o moralu ne napisati, odnosno u Enciklopediji uz jedinicu o moralu tek napomenuti: »Vidjeti pod etika«, iako je već u jedinici »Etika« u nedostatku svakog objašnjenja napisano: »Vidjeti pod moral«.

I taj je humoristični ishod slučaja, dakako, filozofija bez filozofije. Ali i svojevrstan cinizam ili, pak EPP–e preporuka našem stoljeću da prakticira posvemašnji libertinizam.

Jasno, u slučaju splitske predstave valja kazati da svi ti misaoni dosezi, zasigurno iznjedreni u zamrlu kršćanskom, ili postmarksističkom, području, nemaju nikakve veze s njenim najavljenim konotacijama o sukobu interesa u našoj zbilji. Primjerice, s time da neki naš Diderot dok govori o moralu sam radi nemoralne stvari, što bi zaista bio sukob interesa. A nemaju stoga jer se Schmitt ne bavi detronizacijom Diderotova (ne)morala, već, naprotiv, afirmacijom njegova sladostrašća i relativiziranjem sama pojma morala. Njegov Diderot sve što radi radi po pravu slobode koju je sebi zadao i uzdigao na razinu filozofije. I tako on nije ni u kakvu sukobu, barem ne sâm sa sobom. On je samo u svom modelu užitka življenja. Moral, dakle, nije ni nužan u tradicijskom značenju te riječi. Nužan je užitak.

PORUKA DANAŠNJIMA

Eto, to je smisao splitske predstave. Njezina ponuda nama, današnjima.

No, ne mora se sve uzeti zdravo za gotovo. Publika o cijelom tom šmitizmu može imati svoje mišljenje. I zasigurno ga ima. No, sama se predstava nije ni doimala zainteresiranom za to da sugerira svoje mišljenje (tzv. sadržaj predstave), kao da je više bila zainteresirana za to da ostane bez mišljenja, tek na razini zabave i proigravanja vodviljskim situacijama, čemu je obilno pridonosio autor sa svojim redovitim (to je već postao stereotip djela, pa i predstave) ulascima nekoga lica baš u trenutku kad bi vrlo potentni Diderot u obličju Josipa Gende trebao usrećiti neku damu. A valja nam napomenuti još i to da je redatelj Tomislav Pavković u težnji za zabavnošću predstave upućivao glumce da nam u ugodnoj scenografiji Ozrena Bakotića, koja ipak unaprijed objašnjava, sustavno otkrivaju laži svojih lica. A to, nužno je ipak kazati, nije baš na tragu dosega suvremenoga teatra, koji već odavno teži za tim da publiku izazove na aktivno zaključivanje. Zbog toga je izostao očigledniji iskaz rafinmana salonske komunikacije više klase u manirističkom 18. stoljeću i poticaj glumcima da se kreativno domišljanju otkrivalačkim znakovima o stanjima i nakanama njihovih lica. Ipak, valja s radošću zapaziti da smo u toj izvedbi uz Josipa Gendu, Kseniju Prohasku, Roberta Kurbaša (koji je nepotrebno jako naglašavao homoorijentaciju svog lika) prvi put na našoj sceni vidjeli dvije mlade glumice što obećavaju: Dijanu Vidušin i Miju Krajcar, a svakako i to da se spomenute zamjerke nikako ne odnose i na zanimljivu kreaciju Snježane Sinovčić Šiškov u ulozi Gospođe Diderot.Vlatko Perković