Propitkivanje vlastite tvarnosti

Propitkivanje vlastite tvarnosti

Izvođačice-suautorice vrlo uspješno balansiraju između dramskih i plesnih dionica, ponekad ih potpuno separirajući, ponakad kontrapuktirajući, a u pojedinim segmentima postavljajući ih i kao međusobno ilustrativne

Autorski tim u sastavu Kristina Bajza, Maja Kovač, Mario Kovač i Sanja Troppa, služeći se Ivšićevom dramom Daha kao idejnim tekstualnim predloškom i motivskim izvorištem slika i pokreta, postavio je dramsko-plesnu predstavu pod naslovom Ptice, ptice, ptice i time nastavio istraživanja započeta u Jutru. Predstava nastala kroz radnu platformu EkS scene te uz potporu CEKAO i GUZK Zagreb, premijerno je izvedena na sceni Teatra &TD koja je ujedinila funkciju igrališta gledališta.

Dahom, nastalom 1940-41. godine, Radovan Ivšić stvara novi kazališni jezik, kršenjem uvriježenih sintaksičko-semantičkih uzusa jezika, potkopavanjem generičkih odrednica dramskog djela i prevladavajuće dramaturške strukture. Ta drama bez drame, kako je često određuju malobrojni analitički tekstovi o kazališnom opusu Radovana Ivšića, svjesno fluktuira između poetskog i dramatskog, destruira dramsku situaciju u trenutku njezina potencijalnog ozbiljenja i određenja te razobličuje granice likova koji su u stalnu procesu nastajanja, utvrđivanja i rasplinuća. Zbog svih tih odrednica koje donose brojne izazove, zahtijevaju iznimno osebujno redateljsko-dramaturško čitanje i izvođenje, uspostavljaju brojna pitanja, ruše uspostavljene dihotomije i vrijednosne sustave, Daha je čest predmet divljenja, ali ne i promišljanja, a kamoli izvođenja.

Dramske i plesne dionice

Izvođačice-suautorice vrlo uspješno balansiraju između dramskih i plesnih dionica, ponekad ih potpuno separirajući, ponakad kontrapuktirajući, a u pojedinim segmentima postavljajući ih i kao međusobno ilustrativne. Iako ilustrativnost pokreta povremeno zaprima odliku dječje doslovne mimetičnosti, većinom je čitljiva kao rezultat osobnoga doživljaja riječi, glazbe, prostora, suodnosa likova, kao i praznina koje se stvaraju oko njih i u njima. Svakako valja istaknuti Maju Kovač u ulozi Kriše, muškarca koji sve percipira kao utjelovljenje ljubljene žene-ideje, koja u najvećoj mjeri pronalazi organsku vezu između pokreta i riječi, a što je rezultat njezina dugotrajna i raznolika izvođačkog iskustva. Kristina Bajza utjelovljuje izvanrednu Dahu, a Sanja Troppa Tamena, muškarca toliko lijepa "kao da nikada nije mislio". Glas bezimenom ženskom liku, prkosnoj osamostaljenoj jeci, u dramskom djelu označenu dijakroničkim znakovima !?... posudila je djevojčica Maja Žutić.

Izvedbeni prostor rasterećen scenografije i nametljiva svjetla određen je tek podnom plohom, uz čije je duže stranice smještena publika, te dva stolca koji igraju veću ulogu u izvedbenom no u scenografskom smislu. Povijesno-prostorno neodređeni kostimi Ane Franjić slijede navedene postavke. Tako otvoren i ogoljen prostor u potpunosti slijedi Ivšićeve postavke o teatarskom prostoru kao generatoru novih smislova i neočekivanih semantičkih razina, po kojem se kreće oslobođeno tijelo u propitkivanju vlastite tvarnosti. Tijelo lika razorena entiteta, koji ne zna gdje završava, a gdje počinje drugi lik, dopušta penetraciju Drugog u vlastite granice, zauzimajući i povlašćujući istovremeno prostor Drugog.

Glazba Hrvoja Nikšića nadrasta ulogu zvučne kulise ili podloge za pokret i postaje jednakovrijedna i samostalna jedinica izvedbe kao i pokret, kao i riječ.

Ana Prolić