POVRATAK U ZAO ČAS

POVRATAK U ZAO ČAS

Oslonjena na vlastite snage, koje nažalost nisu dovoljne u ovom trenutku, predstava Rigoletta pokazala je uglavnom nemoć i nedorečenost, ili pak forsiranje i ishitrenost

Rigoletto, jedna od najljepših i najpopularnijih opera Giuseppea Verdija, koja bi trebala biti dio standardnoga repertoara svakoga kazališta, nije uprizorena u Zagrebu četvrt stoljeća. Stoga se povratak omiljena djela na zagrebačku scenu očekivao s velikim zanimanjem, ali i zebnjom zbog teškoća koje već dugo opterećuju naše kazalište u umjetničkom pogledu uz dodatne neprilike u vezi sa smjenom intendanta zbog golemih dugova i ostavkom direktora Opere, što se dogodilo neposredno uoči premijere, pa je ona bila i odgođena za tjedan dana.

U taj zao čas Rigoletto se pojavio u skromnoj domaćoj produkciji s financijskim ograničenjima, kojima se ipak vješto prilagodila scenografkinja Dinka Jeričević. Ona je uz pomoć efektna osvjetljenja Denija Šesnića ostvarila impresivne prizore, napose u drugoj slici Rigolettova doma i u zlokobnu završnom činu, koji se za olujne noći odvija u samotnoj krčmi pokraj rijeke i u čamcu u kojem Gilda umire na očevim rukama. Kontrast mračnim tonovima scene, prilagođene tragičnoj priči, bili su živopisni stilski kostimi Danice Dedijer Marčić.

Redatelj Krešimir Dolenčić, kojemu je to bila prva režija Verdija, u osnovi se oslonio na izvorište djela, Hugoovu dramu Kralj se zabavlja prema kojoj je Piave sačinio libreto, s Monteroneovim prokletstvom u prvom planu i s tradicionalnim, ali ne i dovoljno profiliranim pristupom likovima i njihovim međusobnim odnosima. Neuvjerljivo je bilo primjerice Monteroneovo poniranje u podzemlje nakon izrečene kletve, a pretjerano i neukusno prikazivanje raskalašenih orgija na dvoru, pa i u krčmi (Scenski pokret — Mark Boldin).

Glazbeno vodstvo bilo je u rukama dirigenta Zorana Juranića. I orkestar koji pamtimo po vrlo dobroj produkciji Tristana i Izolde ovaj put nije bio na visini zadatka, zbor je bio vrlo dobro pripremljen (zborovođa Robert Homen), iako u pojedinim prizorima režijski nije bio dovoljno eksponiran. Solisti većim dijelom nisu zadovoljili. U osam predstava planiranih u ovoj sezoni predviđeno je čak nekoliko podjela kako bi se našim mladim pjevačima omogućilo da usavršavaju svoje zahtjevne uloge. A posla ima dosta, što se vidjelo i čulo već na premijeri održanoj 18. ožujka.

U naslovnoj ulozi dvorske lude, nesretnog Rigoletta, nastupio je bariton Tomislav Bekić, nažalost s oscilacijama, neujednačenih položaja i s previše vibrata u svojem nekada lijepom glasu koji je mnogo obećavao. Njegova interpretacija ostala je nedorečenom i neuvjerljivom i u pjevačkom i u glumačkom pogledu. Mnogo bolja bila je zagrebačka sopranistica Martina Zadro, članica Ljubljanske opere. Lijepim zvonkim glasom, skladnom pojavom i uvjerljivom glumom dočarala je lik naivne Rigolettove kćeri Gilde, tek s nešto više napora u bravuroznim koloraturama. S pravom je dobila najviše pljeska i ovacija brojne premijerne publike.

U ulozi Vojvode od Mantove razočarao je inače solidan tenor Sergej Kiseljov, član Riječke opere, indisponiran glasovno, neuvjerljiv glumački. Odličan je pak bio plaćeni ubojica Sparafucile u tumačenju basa Luciana Batinića, koji se usavršava u Milanskoj Scali, a atraktivna i pouzdana u svakom pogledu bila je i njegova sestra Maddalena u tumačenju mezzosopranistice Martine Gojčeta–Silić. Vrlo dobre epizodne uloge ostvarili su bas Ozren Bilušić kao Monterone, bariton Igor Hapač kao Marullo, tenor Ivo Gamulin kao Borsa i sopranistica Vedrana Šimić kao Giovanna.

Oslonjena dakle na vlastite snage, koje nažalost nisu dovoljne u ovom trenutku, predstava Rigoletta pokazala je uglavnom nemoć i nedorečenost, ili pak forsiranje i ishitrenost. Možda će se s vremenom nešto poboljšati, jer kuća namjerava tu operu zadržati trajnije na repertoaru.Višnja Požgaj