Nijedna ljubav nije originalna

Nijedna ljubav nije originalna

Očito je da je Barthes svoju seksualnu orijentaciju poput spomenute Susan Sontag držao privatnom stvari te je njegov teorijsko-književni opus prožimala samo u onolikoj mjeri koliko je sam taj opus općenito osoban odnosno »subjektivan«. Nipošto ne možemo govoriti o subverzivnoj društvenoj funkciji seksualnosti kakvu je zamišljao Barthesov suvremenik Michel Foucault

Roland Barthes pripada krugu ljudi koji su obilježili razvoj humanističkih znanosti u dvadesetom stoljeću, no od svojih se duhovnih suvremenika po mnogočemu i razlikuje. Markiravši opusom – u rasponu od Nultog stupnja pisma do Svijetle komore – temeljne postaje teorijskoga proučavanja književnosti: strukturalizam, semiotiku, poststrukturalizam, pa čak i dekonstrukciju, Barthes je pored krajnje temeljita i rafinirana intelekta u pristupu uvijek znao sačuvati i dozu ludičnosti, koja mu je omogućavala da se pozabavi i naizgled manje »ozbiljnim« temama. Razotkrivajući mitove svakodnevice u Mitologijama, najavio je neke tendencije u kulturalnim studijima, a razgrađujući u S/Z kodovima naizgled marginalnu Balzacovu novelu u toj mjeri da ne možemo pravo reći da li je riječ o strukturalističkim ili poststrukturalističkim postupcima, dotaknuo je i neke od temeljnih problema gender studies. Međutim, Barthesu je sve to polazilo za rukom, a da se nijednome od spomenutih strujanja nije dokraja obvezao. Interpretacija sljedećeg citata iz predgovora Fragmentima ljubavnog diskurza, u kojemu objašnjava brojne književne, filozofske, psihoanalitičke i glazbene referencije u tom strukturalističkom ljubavničkom dnevniku, mogla bi se proširiti i na cjelokupno Barthesovo stvaralaštvo: »Referencije koje navodim ne počivaju na autoritetu, nego na prijateljstvu: ne dajem jamstva, samo se svojevrsnim pozdravom u prolazu prisjećam onoga što me zavelo, uvjerilo, što mi je na trenutak pružilo nasladu (jouissance) razumijevanja.«

Između književnosti i teorije

Fragmenti ljubavnoga govora (1977) u Barthesovu stvaralaštvu nastavljaju nit osobnoga, privatnoga, započetu par godina prije u nekonvencionalnoj autobiografiji Roland Barthes njime samim. Barthesovu teorijsku zaokupljenost – između ostalog – i vlastitom osobom i vlastitim životnim iskustvima možemo povezati i s njegovim književničkim duhovnim habitusom. Susan Sontag, osoba s kojom je Barthes imao mnogo više zajedničkoga nego što bi se na prvi pogled činilo, smatrala je kako su, »Unatoč svom njegovom doprinosu navodnoj znanosti o znakovima i strukturama, Barthesova nastojanja bila suštinski književne naravi… Barthes će se, mislim, pokazati prilično tradicionalnim osamljenim putnikom (promeneur solitaire) te čak većim piscem nego što to sada tvrde njegovi gorljiviji štovatelji.« Poredavši u Fragmentima ljubavnog diskurza u najboljoj strukturalističkoj maniri abecednim redom osamdeset – tek naizgled – fragmenata, a zapravo minuciozno razrađenih figura osamljeničkoga diskurza ljubavnog subjekta u prvom licu, Barthes je ostvario svoj možda najoriginalniji pokušaj laviranja između književnosti i teorije. Pisanje ljubavnoga romana izazvalo bi u njega posvemašnju idiosinkraziju: prije svega, kako je to i rečeno u fragmentu Roman/drama, »Dnevnik mojih odjeka (boli, veselja, interpretacija, razloga, slabosti): tko bi tu što razumio? Samo Drugi bi mogao napisati moj roman.« Međutim, simulacija ljubavnoga diskurza, propitivanje granica pisanja o ljubavi općenito ali i o vlastitoj, »proživljenoj« ljubavi za Barthesa su svakako značili izrazito zanimljive probleme. Da ne govorimo o tome kako je pisati o ljubavi 1977. zapravo pljuska teorijskoj modi koja je – zaokupljena pitanjima moći – nametala neka posve druga žarišta interesa, te je većina sličnih pitanja preusmjeravana na kolosijek proučavanja seksualnosti. »Nužnost ove knjige proizlazi iz ove tvrdnje: ljubavni je govor danas krajnje osamljen. Tim se govorom možda služi na tisuće subjekata (tko to zna?), ali ga ne podupire nitko; u potpunosti su ga napustili jezici kojima je okružen, zanemarili ga, obezvrijedili, ismijali, odsječen je ne samo od moći nego i od njezinih mehanizama (znanost, erudicija, umjetnost.« »Ja sam jedini koji od nje radi sustav«; tom nas tvrdnjom Barthes ostavlja u nedoumici oko toga misli li pod »ja« na zaljubljenog subjekta općenito, pripovjedača u prvom licu ili pak Rolanda Barthesa glavom i bradom.

Uniseks osjećaj

Posljednja mogućnost najviše je intrigirala javnost s obzirom na to da su Fragmenti ljubavnog diskurza postali gotovo bestseller te su daleko premašili okvire uobičajene književno-teorijske recepcije. Barthes se nije ustručavao čak ni toga da u povodu Fragmenata da intervju "Playboyu": premda u to doba već visoko pozicioniran na Collčge de France, znao je i takav tip medijskoga nastupa odraditi vrlo inteligentno, servirajući do dana današnjega zanimljive informacije. Spomenuti intervju baca jasno svjetlo na neka pitanja o rodnome identitetu u Fragmentima ljubavnoga diskurza, pitanja čije suptilno odgonetavanje može biti jedna među mnogim dražima čitanja. Naime, Barthesov su primarni literarni izvor Patnje mladoga Werthera, on prisvaja romantičarsku, gotovo sentimentalističku dispoziciju ljubavničkoga odnosa, no kloni se bilo kakvih rodnih determinanti, koristeći se strukturalističkim, rodno neodređene pojmove »ljubavnoga subjekta« (Ja) i »ljubljenoga objekta« (Drugi). Međutim, i u francuskom jeziku imenice te osobne i posvojne zamjenice na sebe vežu kategorije roda, a pri prevođenju Fragmenata na hrvatski susrećemo se sa još većim dilemama s obzirom na to da naš jezik na tom planu proizvodi teško podnošljiv višak informacija. Stoga se pitanje koje je novinar postavio Barthesu na hrvatskome jeziku nameće još snažnije: da li je Drugi (kao skupni pridjev za muški i ženski rod) o kojemu je riječ Barthesov Drugi te, još važnije, kojega je spola? Postoje nedvosmislena svjedočanstva o tome da je Barthes bio homoseksualac, neka čak iz Barthesova vlastitoga pera, poput (za života neobjavljenih!) dnevničkih zapisa Incidenti i Pariške večeri. U spomenutom intervjuu Barthes se posredno, ali precizno odredio spram toga koliko je njegova vlastita seksualnost mogla utjecati na proces pisanja o ljubavi: »Osjećaj zaljubljenosti sada je uniseks osjećaj, poput traperica i frizera… Vodio sam, dakle, brigu da što manje naznačujem razlike među spolovima. Nažalost, francuski jezik ne pogoduje takvoj vrsti vježbe. 'Ljubljeni objekt' kao izraz ima tu prednost da nema nikakav udio u spolu onoga koga volimo… Nisam nikako želio voditi homoseksualni diskurz. Ne zbog toga što sam odbijao uvid u to, ne zbog cenzure ili opreza, već iz sljedećeg razloga: zato što ljubavni diskurz nema veze s homoseksualnošću kao ni s heteroseksualnošću.«

Unatoč posvemašnjoj liričnosti i odsutnosti erotskih naboja u Fragmentima ljubavnoga diskurza, što je po mome mišljenju u podjednakoj mjeri posljedica Barthesu imanentna stila i preokupacija te njegovih maloprije iznesenih namjera, ta obilježja nipošto ne treba projicirati u »biografskog« Barthesa. Incidenti svjedoče o brojnim seksualnim avanturama sa (znatno mlađim!) osobama prilikom boravka u Maroku, čiji opis svojim blagim eksploatacijskim predznakom kolonijalističkog tipa u čitatelja može izazvati osjećaj nelagode, a Pariške večeri svjedoče o Barthesovim brojnim kontaktima s gay-svijetom uključujući i prostitutke, kao i o osjećaju seksualne frustracije uzrokovane starenjem. No, očito je da je Barthes svoju seksualnu orijentaciju poput spomenute Susan Sontag držao privatnom stvari te je njegov teorijsko-književni opus prožimala samo u onolikoj mjeri koliko je sam taj opus općenito osoban odnosno »subjektivan«. Nipošto ne možemo govoriti o subverzivnoj društvenoj funkciji seksualnosti kakvu je zamišljao Barthesov suvremenik Michel Foucault. Barthesov »zaljubljeni subjekt«ponešto je asocijalan, i apolitičan, društveno marginalan te u biti skroman. Devijantan je tek u odnosu na druge klasične društvene devijacije, jer se do krajnjih konzekvencija povlači u sebe dopuštajući da mu cjelokupni duševni život zaokupi »ljubljeni objekt«. Osim evidentne teorijske, ali i književne britkosti, velika zasluga Fragmenata ljubavnoga govora usmjeravanje je interesa na gotovo antimodernističko poimanje ljubavi, a u nešto širem smislu i promicanje svojevrsne »emocionalne« međuljudske tolerancije u pogledu slojeva sentimenata koji su se – čini se - prilično duboko nataložili u ljudskoj nutrini bez obzira na dob, spol, rasu, spolno opredjeljenje, društveni status te neovisno o tome možemo li se identificirati s osobom poput Rolanda Barthesa ili ne. Ljubav, »ta 'afektivna zaraza', ta indukcija potječe od drugih, od jezika, knjiga, prijatelja«. Ako ništa drugo, Barthesu je pošlo za rukom pokazati da ljubav, ako već nije univerzalna, barem nije ni originalna.

Ivan Ćurković