Mefistovo potomstvo

Mefistovo potomstvo

Ključni poticaj Harwoodova i Szabova zajedničkog evociranja povijesti upravo je taj relativistički (možda i revizionistički) pomak u raspravi o moralnoj odgovornosti neopredijeljenih kolaboracionista, osobito u svjetlu aktualnih američkih otpora međunarodnoj jurisdikciji za ratne zločine

Neka pitanja nisu prestala žuljati Istvana Szaba ni dva i pol desetljeća nakon što je na njih već ponudio neke odgovore u Mefistu. Smije li umjetnik prodati dušu političkome vragu? Idu li politika i umjetnost zajedno i kako se umjetnici trebaju postaviti prema totalitarnom režimu? Je li opravdano ostati neopredijeljen? Iako su dva svjetska rata i nenarodni sustavi iz kojih je mađarski redatelj u nekoliko navrata crpao nadahnuće sve udaljeniji od nas, čini se da vrijeme i tok povijesti nisu osobito razbistrili te dileme. Filmski biograf austrougarskoga pukovnika Redla i pronacističkoga vidovnjaka Hanussena imao je potrebu ponovno se vratiti u prošlost i pokušati raščistiti slučaj slavna njemačkog dirigenta Wilhelma Furtwänglera, opterećen sličnim sjenama koje se desetljećima vuku i za njegovim mislećim sunarodnjakom Martinom Heideggerom.

Furtwängler nikada nije bio član nacionalsocijalističke stranke, fašizmom nije bio ni očaran, ali je kao glazbeni genij kojega su uspoređivali s Arturom Toscaninijem ostao živjeti u Njemačkoj i svirati za vrhušku režima. Zbog Hitlerova, Goebbelsova i Gehringova divljenja našao se poslije rata na meti američke denacifikacijske istrage kao potencijalni optuženik. Oslobođen je optužaba, ali ne i vječne sumnje.

VJEČNA SUMNJA

Izbjegavajući jednostrana tumačenja, postnacističku dramu Szabu je pomogao postaviti Ronald Harwood (Oscarom nagrađen scenarist Pijanista). Ne sporeći s ključnom činjenicom da je Furtwängler doista pružao nacistima glazbene užitke maestralnim izvedbama Beethovena i Brucknera, iako je, primjerice, mogao napustiti Njemačku, Harwood ipak ponajprije baca svjetlo na motivaciju procesa koji su Amerikanci isforsirali kako bi preko istaknuta umjetnika simbolično kaznili naciju. Kanalizirana u verbalnu agresiju i cinizam izvršitelja, majora američke vojske Stevea Arnolda (Harvey Keitel), ta nakana u Harwoodovoj razradi nailazi na prepreke promišljenih dramatskih protuargumenata. Dok Arnold istjeruje nacističkoga vraga iz zbunjena i izmorena ispitanika (izvanredni von Trierov glumac Stellan Skarsgĺrd), pokušavajući iskoristiti identitet njemačkih pomoćnika kao argument u neravnopravnoj raspravi, argumenti se neočekivano bune. Poručnik David Wills, preživjeli njemački Židov, sklon je pomirbi i ne odobrava Arnoldovu optužnicu. Ispravna tajnica Emma Straube (Birgit Minichmayr) na kraju priznaje da se njezin otac odlučio na urotu protiv Hitlera tek kada je shvatio da će Njemačka izgubiti rat. Tu je i bitan vanjski faktor, koji u ozbiljan problem unosi dozu humorne ironije: Arnoldov ruski kolega (Oleg Tabakov) svesrdno brani zajedničkoga neprijatelja njegovim vlastitim argumentom - umjetničkim vrijednostima.

Ključni poticaj Harwoodova i Szabova zajedničkog evociranja povijesti upravo je taj relativistički (možda i revizionistički) pomak u raspravi o moralnoj odgovornosti neopredijeljenih kolaboracionista, osobito u svjetlu aktualnih američkih otpora međunarodnoj jurisdikciji za ratne zločine. Iako je mizanscenski odveć kazališno postavljen, njegov iznimno zamršen motiv, garniran elegantnim glazbeno-koncertnim digresijama, mučnim arhivskim podsjetnicima, pobjedničkim strastima i gubitničkim strahovima, dopušta redatelju da još jedan vlastiti prilog mefistologiji završi neodlučno. Je li dirigent, neposredno nakon rukovanja s Führerom, rupcem doista obrisao uprljane ruke, kad već nije odabrao stranu? Diana Nenadić