MAKETA

Jedan od najpoučnijih doživljaja u vezi s knjigama imao sam u doba kad sam knjige već i sâm pisao. Našao sam se tada u nekoj nakladničkoj kući i na stolu ugledao novu knjigu našega suvremenog autora. Posegnuo sam za njom, jer pisca cijenim, a nove su me knjige uvijek radovale. Ali, onda su mi rekli da to i nije prava knjiga, nego maketa.

Nisam do tada ni znao da nešto slično postoji, pa sam prvo upitao čemu to može služiti. Odgovorili su mi kako služi tome da se pošalje na sajam knjiga i ondje izloži na štandu. Kad sam razgledao tu maketu, osjetio sam jezu: ustanovio sam da se sastoji od čistih bijelih listova, bez jednoga jedinog slova, dok su korice bile posve normalne, s imenom autora, ilustracijom i svim drugim potrebnim podacima. Postupno sam shvatio odakle dolazi moj užas od toga sveska (koji sam brzo opet odložio na ploču stola): knjiga nije izgledala kao da još nije dovršena, nego kao da su u njoj nekad bila slova, pa su onda – zbog nekakve nesreće ili prirodne katastrofe - odande nestala. Kao što život nestane iz tijela i više ga u njemu nema.

Upravo ta usporedba bila je ono najjezivije u cijeloj stvari. Meni je, naime, ta maketa izgledala kao zombi, kao mrtvac koji se kreće svijetom gonjen tko zna kakvom mračnom silom. I zato se nisam mogao oteti dojmu da je onaj tko je tu maketu načinio morao imati opake namjere. Presjekla me pomisao da bi netko mogao nešto slično učiniti i s mojom knjigom, i shvatio sam da bih to doživio kao nesreću i nepravdu.

Jer, time bi moje ime bilo uključeno u prijevaru, u gradnju Potemkinovih sela: takav svezak služi varanju gledatelja, da ovi pomisle kako je ono na štandu prava knjiga, a to prava knjiga nije. Ali, to bi još bilo manje zlo. Mnogo bi mi teže palo ono što ta maketa zapravo znači. Jer, jedina prava i doista bitna njezina poruka glasi: tekst u knjizi uopće nije važan! Knjiga je predmet koji stoji na polici, ona je roba koja se prodaje na sajmovima, a ono što u njoj piše, to se zapravo može izostaviti, kao što se u tim maketama doista i izostavlja.

Dok sam poslije u životu pisao knjige, neprestano sam se toga sjećao, i nastojao sam izbjeći da se maketa s mojim imenom ikada igdje načini i izloži. Budući da nakladnici opravdavaju makete time što se prava knjiga nije stigla pravodobno otisnuti, ja sam nastojao uvijek točno predati rukopis, da tiskarima ostavim vremena. Budući da se makete obično prave za skupe i zahtjevne knjige, ja sam pisao knjige jeftine, male i nezahtjevne. I, mislio sam da sam se na taj način zaštitio od toga da me ikada pretvore u maketu.

Jer, što je vrijeme više prolazilo, to me pojam makete sve više i više opsjedao, pa sam razumio da pisac od te opasnosti nikada nije posve zaštićen. Razlog je u tome što postoje knjige koje su makete, premda to zapravo nisu. Nisu makete, jer se u njima ne nalaze prazni listovi nego tiskane stranice; ali, i jesu makete, jer stoje na polici, skupljaju prašinu, i nitko ih nikada ne uzima u ruke i ne otvara. Takve su knjige makete od sama početka, one su to bile još pod autorovim perom; zato sam ih se kao pisac toliko i bojao.

I, kad čovjek pomisli da postoje čitave biblioteke takvih knjiga, takvih maketa, od toga ga prođe jeza. Kad se sjeti da je Borges usporedio svijet s bibliotekom u kojoj postoje svi svesci i svesci o svim svescima, onda ne može, a da ne pomisli kako postoji i jedna druga, maketna biblioteka, biblioteka koja se sastoji od pseudosvezaka, od svezaka s bijelim stranicama (ili od svezaka s nepročitanim stranicama, što je isto). I, da ta biblioteka sačinjava jedan drugi, paralelni kozmos, možda jednako važan kao i stvarni svijet, kao i prava knjižnica načinjena od pravih knjiga.

Tako sam živio u strahu da jednom ne naletim na svoju knjigu u obliku makete, jer mi se činilo da bi me taj svezak – poput čarobna saga – mogao odnijeti nekamo daleko, u onaj drugi, paralelni svijet, u alternativnu biblioteku. A onda mi se dagodilo da sam takav svezak ipak ugledao, pa ga i u ruke uzeo.

Bilo je to u nekom salonu pokućstva. Ondje osim bračnih postelja, kuhinjskih elemenata i fotelja, prodaju još i regale, koji imaju predviđene police za knjige. Obično na te police stave nekoliko svezaka, tek toliko da kupac vidi kako će to izgledati. I, tako sam ondje spazio i svoju knjigu.

Pružio sam ruku i uzeo je s police. Bila je neobično lagana, pa sam je poželio prelistati. Tada sam hvatio da je ona – ako mogu tako reći – još više maketa od onih maketa što sam ih viđao na sajmovima. Jer svezak nije imao umjesto tiskanih stranica prazne listove, nego je unutar korica bio komad stiropora, koji je tu glumio knjižni blok. Još malo pa maketa makete.

Ali, začudo, ja sam, držeći tu stvar u ruci, osjetio nekakvu radost. Prvo, bio sam ponosan što su u salonu smatrali kako će se upravo moja knjiga naći u običnom stanu i na običnom regalu; jer, zato sam knjigu i pisao, da se ondje nađe. A onda, i sama mi se stiroporska maketa učinila nekako poštenija i ljepša od one s listovima. Jer, u prodavaonici pokućstva prodaju se police, i one su istinite, pa ne smeta ako je knjiga lažna, ali bi smetalo da je lažan regal. Na sajmu knjiga ne bi smetalo da su police lažne, ali smeta što su lažne knjige. Tako sam zaključio da moja knjiga ne sudjeluje u prijevari i da me takva maketa neće odvući u paralelni svemir praznih i nepročitanih knjiga.

Ali strah je ostao, pa zato, kad mi god izađe nova knjiga, pa kad dođem po nju kod nakladnika, najprije brzo virnem među stranice, da vidim ima li unutra teksta. Tek kad se uvjerim da nije maketa, uzmem svezak u ruke kao tek rođeno dijete.