MAJKA BOŽJA

MAJKA BOŽJA

"Možemo umrijeti samo ako smo voljeli."

F. Pessoa, Knjiga nemira

Trebalo je stići do Lisabona, moglo je svašta poći po zlu, no sada smo ovdje. Kad postoji žudnja, nađe se i put. Moja žena i ja nismo poznavali ceste do tamo pa smo uspjeli stići. Avionom. Oni jeftini letovi, ima toga sada. Bio je to prilično malen avion, skučen; maleni avioni jako se tresu dok su u zraku. Dobro, karte nisu povratne, jedan let manje. Ustali smo rano jutros, popili kavu, ja sam ponio staru torbu, izvukao sam je negdje iz dubine ormara, Helena je uzela ruksak, odvezli smo se do zračne luke. Otišli smo u kafić na kavu, ostalo je još vremena do našega leta, dosta smo uranili, uzbuđeni kakvi smo bili. Pili smo tu kavu nekih pola sata, pojeli i sendviče. Onda smo predali torbu nepoznatim ljudima, ruksak nismo dali. Vratili smo se u isti kafić, opet pili kavu, popio sam sok od kruške i progutao dva Lexaurina. Helena nije progutala nikakvu tabletu, ni onu za putne mučnine. Ne boji se letjeti avionom. Ni ja se ne bojim, prirodno, gutam sedative prije leta tek tako, progutam koji i inače, tek tako, razonode radi, a ovo je, uostalom, bila opravdana prilika da progutam dva odjednom, sve to uzbuđenje, nemir, nagle sinoćnje odluke, noćna euforija, jutarnji spazmi mišića. Nešto kasnije prošli smo pored nekoliko ljudi u uniformama koji su nas usput dirali, pričali nam koješta, malo smo se skidali i oblačili, čudno je bilo, svidjele su nam se njihove dobroćudno sumnjičave oči.

Svejedno, čisti i nevini kakvi smo ispali, uskoro smo sjedili u avionu, Helena do prozora, ja do nje. Poletjeli smo prema nebu; volim misliti kako sam u trenucima uzlijetanja zadrijemao, volim si lagati. Let je bio miran, svijetla veljača, Sunce ispod i iznad dva-tri oblaka, zapanjujuća prozračnost. Izravan let do Lisabona, let bez oblaka, let iz snova, vidjelo se tlo i sa 9000 m visine. Preznojio sam se gadno nekoliko puta tijekom leta, popio mnogo vode iz bočice. Sletjeli smo glatko i nismo bili žedni, tek željni snova, kakva čuda, znaš.

Autobusom do hotelčića u četvrti Alfama. Ugodnih petnaest stupnjeva topline, sunčano i svijetlo. Prozračno, nimalo nalik snenom, teškom zraku Saudijske Arabije, da. Alfama nije što je nekad bila, nekad davno, skromnija je, vrijeme ju je ispralo. I hotelčić je skroman, znali smo da će biti, drukčije nismo ni željeli, ne u Alfami, ne ovom prilikom. Isprane me fasade vesele. Sada smo tu, nema više povratka. Nije bitno, prihvatili smo to kao nešto neizbježno. Prije nekoliko dana pročula se vijest da će se ovdje u Alfami, u dvorištu jedne kuće, pojaviti Majka Božja. I da će se javiti prisutnima, barem glasom. A tko čuje taj glas čiste ljubavi, taj zauvijek zna kako voljeti, i slobodan je umrijeti. Kakva sreća, dar. Vijest se, dakako, pronijela usmenom predajom, do mnogih je na ovom svijetu stigla. Navodno je Ona na putu, na turneji, došlo je i to vrijeme. Mnogi nisu povjerovali, samo su se nasmijali; glasine, propaganda, neki su govorili. Helena i ja smo povjerovali, nismo se smijali. A i već godinama nismo nikamo putovali, a putovati je korisno, potiče maštu, odvodi te onkraj života, pročitao sam nedavno, napisao je to onaj Francuz Céline, učinilo mi se da je u pravu. I tako smo doputovali, došli je čuti, možda i vidjeti ako nam fado bude naklonjen.

Fado, da, ipak smo u Lisabonu, a i fado doslovno znači fate, pročitao sam u turističkom vodiču prije putovanja, neko izdanje na engleskom jeziku. Stoga, u fado vjerujemo, moramo, nadamo se najboljem. Hodamo sada ulicama Alfame, puste su, lijeno je popodne, stare žene stoje na malenim balkonima i promatraju nas. Idemo prema onoj kući, na samoj obali rijeke. Tejo. Modrozelena, jedva čekam da je vidim. Postavili su stolce u dvorištu kuće, načuo sam, samo za ovu priliku, ima i zelenila, to je i vrt. Na dvjema ćemo sjediti moja žena i ja kada se smrači. Dotad ćemo biti u gostionici u sklopu kuće, s pogledom na dvorište. Nisam umoran, Helena tvrdi da nije, nije vrijeme da se bude umoran. A i odspavali smo malo u hotelu prije nego što smo krenuli ovamo. Eh, da, našli smo kuću bez problema, bez razmišljanja, jednostavno smo znali, išli neko vrijeme uz Tejo, uistinu je magična i bujna, skrenuli u uličicu...

Sjedimo u gostionici. Nije nam loše, uopće, mora se priznati. Bijeli porto, popili smo po čašu. Jedemo. Caldo verde. Juha. Zatim Leităo ŕ Bairrada, oboje smo to naručili. Svinjetina. Krckavo. Tiho je. Čaše crvenog vina do mraka. Vidiš, tko vjeruje vijestima, glasinama, blažen je, prijatelju. Lijepo je, sve hladnije kako se večer približava. Jasno je da nas je ljubav dovela ovamo, vodila nas je cijelim putem, ljubav prema božanskom glasu, zvuku, ljubav sama.

"Samo da je čujemo... ili vidimo...", kaže mi Helena.

"Znaš da hoćemo... Nego, ajmo te sada zvati... Vera. To ime bolje paše ovdje."

Smije se. "A ti onda budi Joăo", kaže mi. Može. Sviđa mi se.

"Ionako ostajemo ovdje", kažem, "ne vraćamo se kući, to znaš. Nemamo ni povratne karte, kad smo već kod toga."

"Ne vraćamo se ni u hotel", kaže moja žena.

"Ostajemo ovdje do kraja, idemo cijelu noć."

"Samo da dođe... ako dođe... to će biti..."

"Doći će...mora doći. Mi smo došli."

Lagano se mrači. Nešto svijetli dolje u dvorištu. Fontana. Osvijetljena je, bijela, niska, djeluje sveto. "Idemo dolje!"

Sjedamo na naše stolce. Zid je tamo ispred, nedalek, crveno osvijetljen, na sredini je maurski luk, tamna udubina, nešto kao golema niša. Ima ljudi, sada su već svi stolci zauzeti, vidim ljudske glave u ovom polumraku.

"Možeš li ti ovo vjerovati...", govori mi žena, "da smo ovdje, baš mi!" Sva mi je uzbuđena, moja Vera, kako i ne bi bila.

"Mogu", kažem, "zato i jesmo ovdje."

Nitko ne plješće. A onu koju smo došli čuti sada i vidimo, stoji ispred crvenoga zida, malo ispred goleme niše. Sitna je, u jednostavnoj crnoj haljini bez rukava. Čekamo glasa od nje, bilo što od nje. Počinje svirati glazba, odnekud, odasvud, skriveni, nenametljivi neki svirači. Pratitelji iz sjene. Gledamo prema njoj, zidu, buljimo, jedva da trepćem. Ona pjeva. Prije nego što je zapjevala samo je prigušeno rekla: "Ja sam Teresa." Pa neće se valjda samo tako predstaviti pravim imenom, reći tko je. Tko osjeti istinu, taj će znati. Teresa pjeva, anđeoski plače, žena i ja plačemo, mnogi plaču, no ljudi često plaču, ne samo od straha, očaja, pred smrt, recimo. Plaču od ljubavi, od tog glasa, čuju ga sada, dopire iz žene u crnoj haljini, ljudski je dirljiv, božanski božanstven, jeca, žudi za izgubljenim, za svim nikad dostignutim. Predugo smo se svi pitali: Onde está a tua voz...

Palim cigaretu. Vani pada snijeg. Helena i ja sjedimo u kuhinji. Slušamo Teresu kako pjeva, trenutno svira druga pjesma na CD-u; znam im napamet slijed, posljednja se tri tjedna samo taj CD sluša u kući. Milagre. Bila je Teresa prije nekih tjedan dana u Zagrebu, no propustili smo je čuti uživo. Kamoli vidjeti. A kamoli njezine samozatajne pratitelje. Nismo pronašli kuću u kojoj su bili, recimo tako.

Helena kaže:"Lijepo si ti zamislio to putovanje... To si napisao prošlu noć? Ne možeš prežaliti... Sviđa mi se priča. Da jednom stvarno tako odemo u taj Lisabon, i da nam bude slično... Mogli bismo, ja se ne bih bunila. Još da se majka zatekne tamo kojim slučajem, u sklopu turneje, i na svom terenu... "Smije se.

"Znaš, nekako mi je čak drago da smo propustili koncert. Bilo bi jebeno, sigurno, no ne bi više bilo žudnje. I kakav bi to onda bio naš fado... Ništa, mi živimo od snova, samo sanjarimo, nikad ništa... Tako je valjda moralo biti."

"Možda si u pravu... Čemu ići ikamo kada je dovoljno zatvoriti oči. A i bolje je žudjeti. To drži ljubav živom. A meni se sviđa ljubiti, to me drži živom, znaš."

"Slušaj ovu pjesmu", govorim joj. Šesta na CD-u. "Slušaj! O Tejo! Sada možemo i umrijeti, sada možemo." Sliježe ramenima, odlazi do prozora.

"Ja sam bio tamo, i sada sam, kraj rijeke Tejo, ja jesam."