Vijenac 289

Književnost, Kritika

ANTOLOGIJA SVJETSKE KRATKE PRIČE

MAGIJA

Katherine Anne Porter

ANTOLOGIJA SVJETSKE KRATKE PRIČE

MAGIJA


Katherine Anne Porter


I vjerujete, gospođo Blanchard, da sam sretna što sam ovdje s vama i vašom obitelji jer je sve tako mirno, bezopasno, a prije ovoga radila sam dugo vremena u kući ljubavi — možda vi ne znate što je to kuća ljubavi? Jasno… svatko je jednom morao načuti nešto o tome. Dakle, gospođo, ja uvijek radim tamo gdje ima posla, i tako sam u toj kući radila vrlo teško u svako doba dana i noći, i vidjela mnoštvo stvari, toliko toga što ne biste vjerovali, i ne pada mi na pamet da vam o tome pričam, samo što bi vas moglo opustiti dok vam češljam kosu. Morate mi također oprostiti, ali nisam mogla ne čuti kad ste rekli pralji da je netko možda urekao vaše rublje da se tako brzo raspada u pranju. Eh, postojala je djevojka tamo u onoj kući, jadnica, mršava, ali omiljena među muškarcima koji su navraćali, a vi razumijete da se nije mogla dobro slagati sa ženom koja je upravljala kućom. Svađale su se, ravnateljica ju je varala na čekovima: znate, djevojka bi svaki put dobila ček, komadić mesinga, a na kraju vikenda vratila bi ih ravnateljici, da, tako se radilo, i dobila svoj postotak, vrlo mali dio svoje zarade: to je posao, kako vidite, kao bilo koji drugi — i ravnateljica bi se pravila da joj je djevojka vratila samo toliko čekova, ali nakon što bi napustili njezinu ruku, što je mogla? Tako bi rekla, otići ću iz ove kuće, i psovala bi i plakala. Onda bi je ravnateljica udarila po glavi. Ona je uvijek udarala ljude bocama po glavi, to je bio način na koji se tukla. Bože moj, gospođo Blanchard, kakva bi zbrka tamo ponekad nastala s djevojkom koja mahnito viče i trči niza stube, a ravnateljica je vuče natrag za kosu i razbija joj bocu na čelu.


slika

Gotovo uvijek bila je riječ o novcu, djevojke bi se zadužile, i, ako su željele otići, nisu mogle a da najprije ne plate svaku centu. Ravnateljica je imala savršeni sporazum s policijom; djevojke se moraju vratiti s njima ili otići u zatvor. Dakle, one su se uvijek vraćale s policajcima ili drugom vrstom ljudi koji su bili ravnateljičini prijatelji: ona je mogla privoljeti i ljude da rade za nju, ali ih je, moram vam reći, za sve plaćala vrlo dobro: i tako su djevojke ostajale osim kad bi bile bolesne; u tom slučaju, ako bi se ozbiljno razboljele, ona bi im zapovjedila da odu.

Gospođa Blanchard je rekla: »Zateže me malo ovdje« , i oslobodila pramen kose: »I onda?«

Oprostite — ali ta djevojka, postojala je prava mržnja između nje i ravnateljice. Ona bi mnogo puta rekla: Zarađujem više novca nego bilo tko drugi u ovoj kući, i svaki tjedan bile su scene. Tako je napokon jednoga jutra rekla: Sada ću napustiti ovo mjesto, i izvadila ispod jastuka četrdeset dolara i rekla: Evo vašega novca! Ravnateljica je počela vikati: Gdje si dobila sve to, ti —? i optužila je da okrada ljude koji je posjećuju. Djevojka je rekla: Ruke sebi ili ću ti prosuti mozak: i na to ju je ravnateljica uhvatila za ramena, i započela dizati koljeno i užasno udarati tu djevojku u želudac, pa čak i u najskrivenije mjesto, gospođo Blanchard, i onda ju je udarila bocom u lice, i djevojka je pala natrag u sobu koju sam upravo čistila. Pomogla sam joj da dođe do kreveta, i ona je sjedila obješene glave držeći se za bokove, i kad je ponovno ustala krv je bila posvuda gdje je sjedila. Onda je ravnateljica još jednom ušla i viknula: Sad možeš van, ne služiš mi više ničemu. Ne ponavljam sve, vi razumijete da bi to bilo previše. Ali je uzela sav novac koji je našla, i onda na vratima snažno udarila djevojku koljenom u leđa, tako da je ponovno pala na ulici, onda ustala i otišla samo s haljinom na sebi.

Muškarci koji su poznavali tu djevojku neprestano su poslije govorili: Gdje je Ninette? I nastavili su s tim pitanjem sljedećih dana, tako da ravnateljica nije više mogla govoriti: Izbacila sam je jer je kradljivica. Ne, počela je uviđati da je bila u krivu kad je izbacila tu Ninette, i onda je počela govoriti: Ona će se vratiti za nekoliko dana, ne brinite se.

A sada, gospođo Blanchard, ako želite čuti, dolazim do čudnoga dijela, do stvari koje sam se sjetila kad ste rekli da je vaše rublje urečeno. Jer, kuharica je u toj kući bila žena poput mene, obojena, poput mene s mnogo francuske krvi, pa ipak, poput mene uvijek među ljudima koji su čarali. Ali imala je vrlo tvrdo srce, u svemu je pomagala ravnateljici, voljela je gledati kako se sve to događa, i ona je odavala djevojke. Ravnateljica je imala u nju povjerenja iznad svega, i ona je rekla: Dobro, gdje da nađem tu kurvu? Jer bila se sasvim izgubila iz ulice Basin prije nego što je ravnateljica počela tražiti policiju da je dovede natrag. Dobro, rekla je kuharica, ja znam čaroliju koja uspijeva ovdje u New Orleansu, obojene žene to čine da bi im se vratili njihovi muškarci: u sedam dana vraćaju se vrlo sretni da bi ostali s njima iako ne znaju reći zašto: čak će ti se i tvoj neprijatelj vratiti uvjeren da si mu prijatelj. Riječ je o čaroliji koja sigurno i zacijelo vrijedi u New Orleansu, kažu da ne pomaže čak ni preko rijeke... I onda su učinili točno kako je rekla kuharica. Uzeli su noćnu posudu te djevojke ispod kreveta, i u njoj su pomiješali s vodom i mlijekom sve njezine ostatke koje su našli: vlasi s njezine četke za češljanje, puder za lice s četkice, pa čak i komadiće njezinih nokata koje su našli oko rubova saga gdje bi po navici sjela da odreže nokte na nogama i rukama; i umočili su u vodu plahte na kojima se nalazila njezina krv, i kuharica je sve vrijeme iznad svega toga govorila nešto tihim glasom; nisam mogla sve čuti, ali na kraju je rekla ravnateljici: Sada pljunite u to: i ravnateljica je pljunula, a onda je kuharica rekla: Kad se vrati, bit će ništa pod vašim nogama.

Gospođa Blanchard zatvorila je bočicu parfema uz lagani škljocaj: »Da, i onda?«

Onda se nakon sedam noći djevojka vratila i izgledala je vrlo bolesno, ista odjeća i sve, ali sretna da je tamo. Jedan od muškaraca je rekao: Dobrodošla doma, Ninette! a kad je ona započela govoriti ravnateljici, ravnateljica je rekla: Zaveži i otiđi gore i obuci se. A ta djevojka, Ninette, reče: Bit ću za trenutak dolje. I nakon toga je mirno živjela tamo.

Preveo Boris Maruna

Ilustrirala Jasenka Bulj

Vijenac 289

289 - 31. ožujka 2005. | Arhiva

Klikni za povratak