Ljiljana Filipović: Barthes u Saboru

Svakodnevnicom vladaju paralelni svjetovi koji se gotovo nikad ne susreću. Prolaze jedni pored drugih ne zapažajući se, gotovo i ne znajući da postoje neki drugi. Oni izvan njihova kruga. Na predstavljanju knjige u maloj knjižnici ne možete sresti saborskog zastupnika, kao ni nekoga od velikih vlasnika male države.

Krećete li se u čitalačkom svijetu skromnih sredstava, neizbježno je da će vam netko od prijatelja prije ili poslije darovati neku Barthesovu knjigu, patetično vam je ostaviti noću pred vratima da vas dočeka ujutro, da ćete u neko mirno doba nekoga nazvati da biste mu pročitali poneku njegovu misao. Kao što je ona, da je lice citat.

Nije to nešto što niste znali, a ipak, ta će vas spoznaja izrečena s drugog mjesta voditi cijeloga dana. Jer Barthes je, prije svega, učitelj. Učitelj skromnosti pred značenjem jezika. Učitelj plahosti pred poštivanjem izraza. Učitelj čiji su ogledi poezija, odmjerena i precizna, iz kojih estetika pisanja i svakodnevnice prerasta u etiku življenja. Izbor njegovih tema vodič je labirintom njegova carstva znakova, pri čemu je izbor znaka i vaš osobni.

Pogledate li tko je Barthesa prevodio u Hrvatskoj, ustanovit ćete da većinu poznajete. U tom malom krugu jedna prijateljica/prijatelj piše, druga/i čita, treća/i polemizira. Taj se isti krug poziva da komentira neki događaj iz kulture, prisjeća ih se iz jedne obljetnice u drugu. Možda bi se na trenutak smirilo saborsku političku vulgarnost kad bi se pitanje: “Što vama znači Roland Barthes?” proslijedilo zastupnicima. Ali tko još mari za učitelje i vremena kad se podučavalo da je skromnost vrlina.

Ljiljana Filipović