Kronologija

Kronologija

1915. Roland Barthes rođen je 12. studenog u Cherbourgu, kao sin Louisa Barthesa i Henriette Barthes.

1916. Tjedan prije Barthesova prvog rođendana njegov otac, koji je za vrijeme rata bio mobiliziran i postao zapovjednikom koćara Montaigne, pogiba u okršaju kod Cap Gris–Neza u Sjevernom moru.

1917 – 1923. Barthes djetinjstvo provodi u gradiću Bayonne, na jugozapadu Francuske, blizu granice sa Španjolskom, gdje je živio s majkom, bakom Berthe Barthes i tetom Alice, učiteljicom klavira koja mu je usadila doživotni interes za glazbu.

1924 – 1929. Barthes i njegova majka, koja dobiva zaposlenje u umjetničkoj knjigovežnici, sele u Pariz. Unatoč tomu, Barthes je Bayonne cijeloga života smatrao pravim domom, dok je Pariz shvaćao ponajprije kao mjesto nužno za ostvarenje karijere. Pohađa licej Montaigne, a kako je često bolestan, dolazi pod skrb dr. Clémenta, za kojega poslije saznaje da je bio liječnik Raymonda Roussela. Iz majčine veze s Andréom Salzedoom rađa mu se brat, Michel Salzedo.

1930 – 1934. Razdoblje intenzivna religioznog zanosa budi mu želju da postane pastor. Studira filozofiju na višoj školi Louis–le–Grand, a na općem natjecanju 1933. biva nagrađen za uspjeh u latinskom jeziku te postiže bakalaureat, za kojim će slijediti i drugi, 1934. Godine 1933. piše En marge du Criton, tekst objavljen u časopisu »L'Arc« 1971. Čita Prousta, Valéryja, Mallarméa i Gidea. Dana 10. svibnja 1934. hemoptiza: Barthesu je ozlijeđeno lijevo plućno krilo, pa 1934, kako bi izbjegao sanatorij, provodi pod majčinom skrbi u Bedousu u Pirinejima.

1935 – 1938. Vraća se u Pariz i diplomira na klasičnim jezicima (grčki, latinski, francuski) na Sorbonni. S prijateljem Jacquesom Veilom osniva Grupu antičkog kazališta Sorbonne i u svibnju 1936. igra ulogu Darija u Perzijancima. Izuzet od vojne službe, radi kao izvanredni profesor na Sveučilištu u Debrecenu, Mađarska. Godine 1938. s kazališnom skupinom putuje u Grčku; piše putopis En Gre` ce, koji je objavljen 1944. u »Existences«.

1939 – 1944. Profesor na višoj školi u Biarritzu. Majka ga prati, radeći u vojnoj bolnici. Postaje rektorski delegat u pariškim školama Voltaire i Carnot. Pjeva s Charlesom Panzerom. Zbog ponovnog napada plućne sušice 1942. prvi boravak u Studentskom sanatoriju u Saint–Hilaire–du–Trouvet. Od 1943. do 1945. drugi boravak u sanatoriju zbog ozljede desnog plućnog krila. Prve publikacije u »Existences«, časopisu sanatorija, o Gideu i o Strancu. Otkriva Micheleta i čita sva njegova djela, oduševljen Camusom. Zbog dugih boravaka u sanatorijima Barthes nikada nije dovršio prestižnu agregaciju (agrégation), ispite koji su potrebni za zaposlenje na tradicionalnim univerzitetima Francuske.

1945 – 1947. Napušta sanatorij Saint–Hilaire–du–Trouvet i putuje u Leysin, francusku Švicarsku. Čita Sartrea, Marxa, Lenjina i Trockog. Početkom veljače 1946. vraća se u Pariz, gdje živi s majkom i bratom. Prve publikacije u reviji »Combat«; niz članaka koji će sačinjavati Nulti stupanj pisma (1953).

1948 – 1950. Najprije pomoćni bibliotekar, a zatim profesor na Institutu u Bukureštu i izvanredni profesor na Sveučilištu u Bukureštu. Godine 1949. izvanredni profesor na Sveučilištu u Aleksandriji. Susreće se s lingvistom Greimasom i otkriva Saussurea, Bro/ ndala i Jakobsona. Po povratku u Pariz radi kao savjetnik za kulturne veze pri Ministarstvu vanjskih poslova sve do 1952.

1951 – 1953. Prvi važniji tekst o Micheletu pod naslovom Michelet, historija i mit, objavljen u »Espritu« 1951. Stipendist CNRS–a, gdje radi na projektu Vokabular ekonomske i društvene politike od 1825. do 1835. Čita Balzaca, Fouriera, Comtea, Guizota, Couriera. Godine 1952. objavljuje prve tekstove koji će postati dio Mitologija. Godine 1953. Editions du Seuil objavljuje Nulti stupanj pisma, prvi tekst u kojemu Barthes već jasno razrađuje koncepte pisma, kao i onoga što će u Sade, Fourier, Loyola postati poznato kao logothesis.

1954 – 1955. Stipendija za sociološku studiju mode, koju će 1967. zaokružiti Sistemom mode. Otkriva Brechta, čiji Berlinski ansambl u svibnju 1954. gostuje u Parizu. Godine 1954. Michelet. Polemika s Camusom. Oduševljen Alainom Robbe–Grilletom, piše i drži predavanja o kazalištu.

1956 – 1960. Sudjeluje u osnivanju časopisa »Arguments«, koji vode Kostas Axelos i Edgar Morin. Drži predavanje o Vladimiru Proppu. Godine 1957. objavljuje prve tekstove o modi, u izdanju Seuil izlaze Mitologije, knjiga koja je imala epohalnu ulogu u kritici ideologije i razvitku studija kulture i kojom je Roland Barthes prvi put stekao priznanje i širu publiku. Nekoliko tekstova o kazalištu.

1961 – 1963. Henriette Barthes kupuje kuću u Urtu, u blizini Bayonne, gdje će ona i Roland često boraviti. Nakon razdoblja nezaposlenosti, od travnja 1960. zapošljava se u L'École Pratique des Hautes Études (EPHE) na kojoj 1962. postaje direktor studija Sociologija znakova, simbola i reprezentacija. Sudjeluje u osnivanju časopisa »Communications« i Centra za studij masovnih komunikacija unutar škole. Prvi tekst za »Tel Quel« (jesen, 1961) i odgovor na upitnik pod naslovom Književnost danas. Godine 1963. O Racineu. Prvo putovanje u Maroko.

1964 – 1965. Kritički eseji, zbirka članaka iz »Tel Quela«, i Eiffelov toranj. Četvrti broj »Communications« u uredništvu Barthesa posvećen semiologiji. Godine 1965. izlaze Elementi semiologije, knjiga koja je i danas jedan od klasika semiologije, a u kojoj je vidljiv Barthesov »strukturalistički« pristup i »znanstveni« način pisanja. Prvi tekst o Phillipeu Sollersu, objavljen u »Critique« (1965). Izbija oštra polemika s Raymondom Picardom, profesorom klasične francuske književnosti na Sorbonnei, koji je spisom Nova kritika ili nova obmana napao Barthesovo djelo O Racineu.

1966 – 1967. Kao odgovor na Picardovu kritiku Roland Barthes 1966. objavljuje spis Kritika i istina i etablira se kao glavni predstavnik tzv. francuske »nove kritike«. Otada postaje jedan od najpoznatijih francuskih intelektualaca, a na njegova predavanja, kao i na Foucaultova, hrle mase studenata, profesora, eminentnih akademika, ali i turista. Prvo putovanje u Japan, gdje boravi mjesec dana. Godine 1967. izlazi Sistem mode, nastavak semioloških istraživanja započetih u Mitologijama i razrađenih u Elementima semiologije. Iste godine, drugo putovanje u Japan.

1968 – 1970. Iznimno utjecajan esej Smrt autora, koji će dalje razviti u teoriji o tekstu i Užitku u tekstu. Potkraj 1968. i početkom 1969. treće putovanje u Japan. Godine 1969. putuje u Maroko, gdje predaje na Sveučilištu u Rabatu, sve do rujna 1970. Plod toga putovanja bit će Incidents, objavljeni tek posthumno 1987. Godine 1970. Carstvo znakova i S/Z, minuciozna studija o Balzacovoj pripovijetki Sarrasine.

1971. Početkom 1971. izlazi knjiga Sade, Fourier, Loyola; za jesenski broj »Tel Quela«, koji je posvećen njemu, piše tekst Pisci, intelektualci, profesori. Sve veći interes za crtež i slikarstvo.

1972 – 1974. Novi kritički eseji, sudjeluje na seminaru Teorije znaka i teksta na Sveučilištu Strassbourg II. Godine 1973. Užitak u tekstu; sati klavira kod skladatelja Andréa Boucourechlieua. Godine 1974. specijalan broj časopisa »L'Arc« posvećen njemu. Putovanje u Kinu s Phillippeom Sollersom, Julijom Kristevom, Françoisom Wahlom i drugima. Po povratku tekst Alors la Chine?, objavljen u »Le Mondeu«. Drži prva predavanja o ljubavi.

1975 – 1977. Roland Barthes o Rolandu Barthesu, nekonvencionalna autobiografija koja je ponovno neke šokirala, a druge oduševila. Drži seminar Diskurs ljubavi, koji će 1977. uroditi Fragmentima ljubavnog diskursa, knjigom koja je ubrzo postala bestseler. Godine 1976, na preporuku Michela Foucaulta, Barthes je izabran za profesora literarne semiologije na Colle` ge de France. Drži kolegij naslovljen Kako živjeti zajedno: romaneskne simulacije nekih prostora svakodnevice.

1978. Objavljeno inauguralno predavanje sa Colle` ge de France pod naslovom Leçon. Predavanje Dugo sam išao lijegati rano na Colle` geu, piše tekst za katalog izložbe Ma–Espace–Temps du Japon u Muzeju dekorativne umjetnosti. U prosincu pozvan na Sveučilište u New York. Po povratku počinje s predavanjima o Pripremi romana i seminarom pod naslovom Metafora labirinta.

1979 – 1980. Najavljuje roman pod naslovom Vita Nuova, o čemu je već bilo riječi u inauguralnom predavanju, ali do čega, nažalost, nikada nije došlo. Objavljena knjiga Sollers, pisac, uvodni tekst za izložbu Cya Twomblya i predgovor za Tricks Renauda Camusa. Piše tekst Délibération za »Tel Quel«. Vodi drugi dio radionice Priprema romana. U siječnju 1980. objavljena Svijetla komora, sasvim novo i specifično poimanje fotografije, a istovremeno posveta majci, čiju smrt nikada nije prebolio. U veljači drži seminar Marcel Proust i fotografija. Nakon ručka s budućim francuskim predsjednikom Mitterrandom, ispred Colle` ge de France 25. veljače 1980. na Barthesa nalijeće kamionet. Umire 26. ožujka 1980.

Bibliografija

Le Degré zéro de l'écriture, 1953.

Michelet par lui–me` me, 1954.

Mythologies, 1957.

Sur Racine, 1963.

La Tour Eiffel, 1964.

Essais critiques, 1964.

Eléments de sémiologie, 1964.

Critique et vérité, 1966.

Systeme de la mode, 1967.

S/Z, 1970.

L'Empire des signes, 1970.

Sade, Fourier, Loyola, 1971.

Nouveaux essais critiques, 1972.

Le Plaisir du texte, 1973.

Erté, 1975.

Roland Barthes par Roland Barthes, 1975.

Pourquoi la chine?, 1976.

Fragments d'un discours amoureux, 1977.

Leçon inaugurale au Colle` ge de France, 1978.

Sollers, écrivain, 1979.

La Chambre claire, 1980.

L'Obvie et l'Obtus, 1982.

Le Bruissement de la langue, 1984.

L'Aventure sémiologique, 1985.

Incidents, 1987.

Prijevodi

Carstvo znakova, prevela Ksenija Jančin, August Cesarec, Zagreb, 1989.

Užitak u tekstu koji slijedi Varijacije o pismu, preveli Zvonimir Mrkonjić i Vanda Mikšić, Meandar, Zagreb, 2004.

— odabrani dijelovi Fragmenata ljubavnog diskursa u prijevodu Ivane Carette–Šojat objavljeni u osječkoj »Književnoj reviji« (39/1997, 42/2002), »Republici« u prijevodu Nataše Nedeljković (59/2002) i časopisu »K.« u prijevodu Milje Špoljar (3/2004)

Svijetla komora, prevela Željka Čorak, Antibarbarus, Zagreb, 2003.

Strukturalistička djelatnost, Smrt autora, Od djela do teksta, preveo Miroslav Beker, u: Suvremene književne teorije, Matica hrvatska, 1999.