Kradljivac vatre

Kradljivac vatre

Rimbaudova pjesnička refleksija i pismo nisu iza nas, možda su samo izvan dometa tipičnog »obzora očekivanja« suvremene masovne kulture. Nisu samo blago jednog velikog pretka poezije 20. stoljeća, pohranjeno u muzeju moderne književnosti, nego i opomena dostojna najveće pozornosti. Nadahnuće barem za one čitatelje i pisce današnjice koji ne prihvaćaju naslijepo ili iz oportunizma suvremena pravila igre. Istina je da se Rimbaud — čovjek, nakon što je zašutio, podredio pravilima igre svojega doba. Ali ostavio mu je u zalog djelo neprijeporna budućnosnog naboja

Poezija neće više ritmizirati akciju, ona će prednjačiti.

A. Rimbaud u pismu P. Demenyju, 15. svibnja 1871.

Što li je moje ništavilo prema zapanjenosti

koja vas očekuje.

A. Rimbaud, Iluminacije

Lanjsku je godinu obilježila stogodišnjica rođenja velikoga hrvatskog pjesnika Nikole Šopa, ali i 150. godišnjica rođenja genijalnoga francuskog pjesnika Arthura Rimbauda. No potonja obljetnica nije — koliko mi se čini — pobudila pozornost poslenika kulturnih stupaca u našim glasilima. Nehaj ili potpuni zaborav, tko zna, kojima se možda ne bi valjalo odveć čuditi da nije posrijedi pjesnik od posve iznimna značenja i zračenja za razvoj zamalo svekolike moderne (pa i hrvatske) poezije, niti zbog njih samo slegnuti ramenima. Već i stoga što tim poslenicima, kao i drugim čitateljima, ako ne mogu suvereno čitati težak francuski izvornik, stoji godinama na raspolaganju magistralan prijevod pjesnika Zvonimira Mrkonjića (A. Rimbaud, Poezija, Konzor, 1997), popraćen štoviše opsežnim i sinteznim predgovorom–studijom, dakle dragocjenim interpretativnim vodičem često kriptografskom zagonetnošću Rimbaudova štiva.

Prokleti pjesnik

Povrh toga, riječ je o stvaraocu čiji se barem pustolovan, zamršen i zagonetan životopis, ako ne već vrlo kompleksan pjesnički rukopis, uklapa u okvir interesa suvremenih medija, sve sklonijih prizemnim biografskim tajnama te indiskretnim i šokantnim sadržajima. A ni takvi ne nedostaju biografskoj bajoslovnoj operi francuskoga prokletog pjesnika, vunderkinda i skitnice, čudesnoga pješaka–dugoprugaša, kratkoročna razvratnika i proroka, a potom plaćenika, trgovca, istraživača i egzotičnog trapljenika kada se — u dvadeset i prvoj godini — zauvijek odrekao pjesništva. Rimbaud se, eto, ni zahvaljujući svojem burnom, jedinstvenom životopisu nije probio u naš medijski prostor, unatoč njegovu očitom europeističkom i globalizacijskom uhodavanju i prilagođavanju na drugim sektorima.

Ne stječe li se dojam kako se taj, prepušten najezdi sinkronih informacija, sve više otima kulturnoj dijakroniji, osim kad je u pitanju nacionalna književnost i umjetnost, te svesrdno prihvaća — kao i pojedini naši nakladnici (tj. bez umjesnog kritičkog odmaka) — niz sinkronih (književnih) uspješnica na međunarodnom tržištu (dovoljno je pritom da neko strano djelo bude samo nominirano za jednu od svjetskih nagrada)? Pa ipak, možda i kakav površan medijski priziv–snimak slavnoga pjesničkog meteora iz 19. stoljeća — uz puko podsjećanje na one sabljažnjive sastavnice Rimbaudove biografije (uživanje droge i alkohola, crimen amoris s Paulom Verlaineom, Verlaineovi revolverski hici, trgovanje oružjem...) — ne bi bio posve kontraproduktivan.

Možda bi tomu golobradom junaku duha među apsolutnim pjesnicima (da se poigram davnim Matoševim formulacijama) priskrbio i pokojega novog čitatelja. Koliko bi tek bilo zanimljivo čuti imaju li recentni/ji/ hrvatski pjesnici hic et nunc svojega Rimbauda, kao što su ga imali do sada zamalo svi prošli naraštaji (i ne samo francuskih) pjesnika. Naposljetku: nisu li Rimbauda pretvorili u pravoga mitskog junaka, uspoređivali ga sa crnom rupom modernoga pjesničkog svemira koja privlači k sebi sve zvijezde! Slijedili tek ove ili one naputke iz njegova pjesničkog nacrta, dugi naraštaji pjesnika i pisaca smatrali su ga neupitnim ili barem djelomičnim uzorom, tumačili njegove tekstove kao i njegovu šutnju na različne pa i vrlo protuslovne načine. Prije pola stoljeća otprilike ugledni je znanstvenik René Etiemble ustanovio čak znalački katalog bulažnjenja svih oboljelih od tzv. rimbalditisa, ali ni taj još, vjerojatno, nije konačan.

»Najljepši među zlim anđelima«

Suvišno je isticati da Rimbaud na kojega su se pozivali nadrealisti zasigurno nije istovjetan Rimbaudu u kojega su se prethodno ugledali simbolisti. A još je manje istovjetan s Claudelovim kršćanskim »mistikom u divljem stanju«. Nema dvojbe da se Rimbaud pokazao »neusporedivim kvascem«, kako ga je odavno i točno definirao Charles Péguy, za raznovrsna tijesta budućih poetika. Victoru Segalenu, primjerice, koji među prvima na afričkome tlu, početkom 20. stoljeća, traži ključ zagonetke Rimbaudova paradoksalnog nijemog dvojnika, poezija Vidovitoga ostaje presudan poticaj da se duhom–i–tijelom otisne u (kinesko) Drugo jednog nova i vrlo zahtjevna egzotizma. Nisu li i nama bliži A. Artaud, R. Char, H. Michaux, Y. Bonnefoy, J. Dupin... njegovi svojevrsni, veći ili manji, a samosvojni potomci!

Od Rimbauda »najljepšeg među zlim anđelima« (Verlaine), »monstruma čistoće« (Jacques Riviére), »utjelovljena genija mladosti« (André Breton), »prvog pjesnika još nepostojeće uljudbe« (René Char), »utjelovljena buntovnika« (Henry Miller), ili pjesnika kojega, po Georgesu Batailleu, znamenuje »volja za nemogućim«, pa sve do Rimbauda revolucionarâ i šezdesetosmaša — da ne nabrajam dalje — raspon je povelik, ali poput razlomka s mnogo brojnika i zajedničkim nazivnikom.

Valja mi usput spomenuti da neke glasovite Rimbaudove izreke i sintagme, izdvojene iz konteksta djela, ili tek preuzete iz druge ruke (kritičkih metatekstova), sada već slove kao otrcane lozinke, opća mjesta koja pjesnikovu djelu u cjelini svojim redukcijskim učinkom više mogu nauditi negoli koristiti. No kako stoje stvari s današnjom recepcijom Rimbaudove poezije? Nisam rimbaldolog i ne umišljam sebi da mogu podastrijeti meritoran odgovor na postavljeno pitanje, ali ono ipak upravlja mojim prigodnim razmišljanjem (»on me pense«, »je li to /mojom/ krivnjom?« — da neskromno parafraziram Rimbauda) kao njegov nehotičan katalizator.

Tranzitivna poezija

Shvatljivo je što u pobjedonosnu razdoblju strukturalizma i tekstualne analize, u tek minulom stoljeću, počinje jenjavati zanimanje za Rimbauda. Naime, premda se sam okomio protiv subjektivne poezije, zalažući se kao izumitelj i glazbenik za onu objektivnu, on im ipak izmiče i, štoviše, potkopava njihove teorijske temelje, sustave i ispitivačke međe. Izmiče im ne samo stoga što, u Rimbaudovu slučaju, nije moguće — bez usputnih egzegetskih nemuštosti ili promašaja — apstrahirati život autora–osobe od geneze i punine smisla književnoga djela, nego ponajprije i nadasve zato što je ovdje riječ o tranzitivnoj poeziji. Dakle (na)govoru bitno upućenu, izazovno dobačenu drugim ljudskim bićima, sa svjesnim autorskim naumom, zasnovanom na snu i želji, da taj novi govor mijenja život te — kao pjesništvo okrenuto budućnosti, onom nepoznatome pred nama — prednjači akciji.

Rimbaudova pjesnička invencija, verbalna alkemija, proishodi zapravo iz usredotočenosti jedne preuranjeno sazrele misli na ljudsku sudbinu — jer pravi pjesnik mora biti »doista kradljivac vatre« — a ne iz optimalna pjesnikova truda oko književnih kvaliteta, kompozicije zbirki, stilističkih finesa tekstova, odnosno zadovoljstva u samu činu pisanja. Umni napredak, mukotrpno i riskantno stjecanje vidovitosti, kultiviranje čudovišne duše, pronalaženje univerzalnoga jezika, preizum ljubavi... to su odsad nužni preduvjeti i prerogativi da istinski i istinoljubivi pjesnik dopre do onog nepoznatoga »što se u njegovo doba budi u sveopćoj duši«. Da on bude doista množitelj napretka, ako više ne želi ostati samo puki funkcionar literature (ili kao u ovo naše vrijeme — markentinški poželjan — dužnosnik tržišta).

Potomci Sezone u paklu

Sporedna je, barem za mene, ovom prigodom rasprava o aspektima uspjeha/neuspjeha takva revolucionarno–poetičkog nacrta, i pitanje u kojoj ga mjeri relativizira skorašnja Rimbaudova samoamputacija od pisanja poezije (uostalom nagoviještena: »doći će drugi užasni poslenici; oni će početi od obzorja gdje se on /Vidoviti/ srušio«) Ili: »U nekom divnom obitavalištu okruženom cijelim Orijentom dovršio sam svoje golemo djelo i doživio svoje slavno povlačenje. Izmiješao sam svoju krv. Ispunio sam svoju dužnost. Ne treba čak više ni misliti na to. Ja sam odista s onu stranu groba, i nikakvih narudžbi.« (Iluminacije, Životi, III). Mislim i da svojevrsnoj ataraksiji postmoderne Rimbaudova jaka misao savršeno odolijeva bez obzira koliko je ona pokušala stanjiti ili minimalizirati na svoj način.

Činjenica je, ali ujedno i privid, da su nas tekstovi nadrealista te drugih i drukčijih književnih potomaka Sezone u Paklu i Iluminacija retroaktivno priviknuli na gonetanje Rimbaudovih zakučastih slika, stilskih i prozodijskih inovacija i semantičkih gordijskih čvorova. No, glede one opće »transformacije razumijevanja« (M. Foucault), koja se zbiva iz epohe u epohu, a ta promjena shvaćanja nedvojbeno utječe i na recepciju književnih djela, treba se još upitati s kakvom sposobnošću i razinom općega shvaćanja raspolaže naše doba.

Negodovanje i revolt

Svijet protiv kojega Rimbaudovo pjesništvo iskazuje negodovanje i revolt, suprotstavljajući mu vlastite snove i najslobodnije težnje, taj svijet malograđanske učmalosti, licemjernoga kršćanskog ćudoređa, društvenih laži i nepravda, u kojemu su novac i zgrtanje kapitala imperativna vrijednost, jest i više nije sadašnji svijet. Zasigurno, ovaj naš više ne tišti obruč kršćanskog morala ni ondašnjih društvenih konvencija, ali glede mnogočega ostalog potvrđuje on Rimbaudova ironična, pa i sarkastična proročanstva iz pjesme Demokracija (Iluminacije): tj. vlastitu »krvoločnu filozofiju«, »najgroznije industrijsko ili vojno izrabljivanje«, »najciničkiju prostituciju«, čovječanstvo »neznalica za znanost« što ga potrošačko društvo i njegovi mediji usmjeruju k prizemnom hedonizmu »razvratnika za komfor«. Zar ovu epohu ne znamenuje »bezuman i beskrajan polet prema /.../ bešćutnoj nasladi«, prodaja »Tijela koja ne pripadaju nikakvoj rasi, nikakvu svijetu, nikakvu spolu«, globalizacijska »rasprodaja« (Iluminacije) svega kulturnog nasljeđa s njegovim vrlinama i nedostacima? Zar sadašnji svijet ne rese »savršene čarolije i lagode« tehničkog napretka? Zar mu audiovizualni i drugi mediji ne predlažu svoje zabavne modele jedne svetkujuće, »festivalske«, »hiperprazničke« uljudbe (Philippe Muray — te škare s pomoću kojih ekonomski moćnici svijeta kroje novi društveni zakon, novi stil života? A tek brzina automobilskih bolida kojom se posve poništava istančana osjetilna percepcija prirode kakvu je imao naš maratonski lutalica »s petama od vjetra«.

Ne, ovim se napomenama ne udaljujem od Rimbauda, mislim naprotiv da one pokazuju kako njegova pjesnička refleksija i pismo nisu iza nas, možda su samo izvan dometa tipičnog »obzora očekivanja« suvremene masovne kulture. Nisu samo blago jednog velikog pretka poezije 20. stoljeća, pohranjeno u muzeju moderne književnosti, nego i opomena dostojna najveće pozornosti. Nadahnuće barem za one čitatelje i pisce današnjice koji ne prihvaćaju naslijepo ili iz oportunizma suvremena pravila igre. Istina je da se Rimbaud–čovjek, nakon što je zašutio, podredio pravilima igre svojega doba. Ali ostavio mu je u zalog djelo neprijeporna budućnosnog naboja.

Uostalom, dalje se u njegovoj poeziji — zavjetovanoj onomu nemogućem, prema sudu Georgesa Bataillea — i nije moglo ići. Visoki napon i iznimnu gustoću novosti njezine pojave i poruke bolje je zaštitila šutnja, kad je mlađahnom geniju minuo kratak demonski vrtlog stvaranja, negoli kakvo buduće (zanatsko–larpurlartističko) razvodnjavanje njegove kvintesencije. Smatrati tu šutnju porazom znači previdjeti činjenicu da je Rimbaud u svojem svjesnom pjesničkom radu ujedno bio poeta vates, a ne činovnik literature. (Ipak, među tolikim poštovateljima i tumačima razočaranima tom drugom znatno duljom trgovačkom odisejom, suvremeni kritičar Jean–Luc Steinmetz nazvat će je »dodatnom, a nesvjesno doživljenom poemom« u životu Arthura Rimbauda.)

Osvajačko kretanje unaprijed

Neumorno osvajačko kretanje naprijed, međutim, ukazuje se kao ona konstanta koja — unatoč prekidima i oprekama — povezuje silnice pjesničkog pisma s putanjama Rimbaudove životne pustolovine. »Krivudavo« je to kretanje, kao što kaže jedna Rimbaudova pjesma. Pa dok se u dinamici stihova i pjesama u prozi očituje sintaktičkim trzajima ili rezovima, začudnim odskocima pjesničkih slika, ritmičkim lomovima, prevratnim sudarima metafora i drugih figura te smislenim obratima bez razrješenja, ne isključuje ni neke daleke analogije s Rimbaudovim tegobnim i za život opasnim tjelesnim prodorima u »hrapavu stvarnost«.

S onim istraživačkim osvajanjem nepoznatih prostora u koje će se, bez obzira na svoj lukrativni cilj, upustiti — u zamjenu za bivše patnje sebe Vidovitoga — njemu oprečan čovjek dužnosti, taj »Sunčev sin« afričkog podneblja. Kretanje — u poeziji, štoviše, već skokovito jer je težilo, a brzo se, uostalom, vinulo onim »skokovima s vrha na vrh« i paroksističkoj zgusnutosti posve novih pjesničkih parabola. Eksplicitnije rečeno: vinulo se pismu koje zazire od svake deduktivne forme neprimjerene trenucima ekstatične komunikacije — pismu kakvo u isto doba predlaže i hvali Friedrich Nietzsche. (Zar se Rimbaud, posve nehotice i bez svoga znanja, ne doima i po svome svjetonazoru »srodnom dušom« njemačkoga filozofa?!) »Napeo sam užad od zvonika do zvonika; vijence od prozora do prozora; zlatne lance od zvijezde do zvijezde, pa plešem« — tu bi rečenicu, vjerujem, rado potpisao i sam Nietzsche.

S druge strane, osteosarkom koji, nakon amputacije desne noge, usmrćuje Rimbauda u 37. godini (poludjeli Nietzsche umire samo godinu prije), ujedno je i simbolička naplata kobi za biće u vječnom pokretu. Za čovjeka koji od sebe traži nemoguće, koji ne preže od nadljudskih napora ni u zemaljskim poslovima. Samo što je Rimbaudov životopis donekle obrnuo redoslijed faza kroz koja — prema Nietzscheu — mora proći čovjek da bi sebe promijenio, nadmašio i vinuo se izgubljenoj nevinosti: od faze čovjeka dužnosti, preko pobunjenoga čovjeka do faze zaigrana djeteta kao zametka nadčovjeka.

Potreba za ljubavlju i istinom

U Rimbauda, naime, revolt stoji na razmeđu djetinjstva i mladićke dobi i očito je da se iz njega iznjedrio njegov vrlo rani pjesnički poziv. U studiji pod naslovom Madame Rimbaud (1979) istaknuti pjesnik i kritičar Yves Bonnefoy, premašujući u njoj uvelike domete psihokritike, pripisuje taj rani i neodoljivi pjesnički poriv, mimo velike nadarenosti, Arthurovu dječačkom sučeljavanju sa slikom krutog društvenog zakona i moralnih stega (imidžem, reklo bi se danas), maskom dvosmislene, dvolične uporabe jezika, što bijaše utisnuta »poput pečata« na licu njegove majke Vitalie Cuif. No, kako se pedeset gustih stranica Bonnefoyova slojevitoga raščlambeno–dokaznog labirinta ne da sažeti kratkim dijagonalnim presjekom, moram se ovdje šturo zadržati na onome najbitnijem. A to je da se Arthurova pjesnička vokacija rađa nadasve iz potrebe za ljubavlju i istinom, za otvorenim mogućnostima slobodna života, a sve one bivaju stubokom osujećene odgojem, do prkosa razočarane kalupima prekrutog majčinskog osjećaja dužnosti i odgovornosti.

Iza androginske maske Mme Rimbaud (žene koju je napustio muž, samohrane majke četvero djece) njezin odveć tankoćutan i preuranjeno oštrouman sin — tvrdi Bonnefoy — nazire osiromašenje, otuđenje od pravoga života, zamku jednog uskogrudna i zatvorena sustava predodžbi. Ukratko: fikciju »zakapanja u sliku«. Odatle, tumači Bonnefoy, kreće i Rimbaudova pjesnička potraga za zbiljskom istinom, refleksija o »istočnome grijehu«, tajnama i paradoksima jezika, težnja za promjenom života, preizumom ljubavi i njegov rad na reformi jezika.

Još uvijek ispred

U tom opiranju prevlasti slike nad životom što ga ova zarobljuje i prekriva grobnicom važećih stereotipa isto tako leži, vjerujem, velika lekcija što je Rimbaudova poezija, uza sve svoje druge vrijednosti, pruža našem vremenu. Ta nismo li i mi ulovljeni u zamku slika, doduše kudikamo drukčijih od one na licu Madame Rimbaud (krivca, ali i same žrtve) s kojom se spori mladi pjesnik, da bi joj poslije kao zreo čovjek poslušno ugađao daleko od obitelji i domovine, daleko od mrske mu zapadne civilizacije. Ulovljeni, tko više tko manje, u zamku stereotipnih modela života i plitkih šablona misli, izloženi dvoličnosti i zloporabi jezika, što ih na planetarnoj razini više pronose negoli raskrinkavaju slike masovnih medija današnjice?! No bune li se sadašnji mladi pjesnici uistinu, dovoljno, protiv tih svemoćnih oblika zavođenja tzv. novoga svjetskog poretka, čiste li doista njegove Augijeve štale, ili...? Zato vrijedi čitati Rimbauda iznova, jer — čini se — da je još uvijek ispred...

Višnja Machiedo