KNJIŽEVNOST I GLAZBA

"Književna smotra", časopis za svjetsku književnost, gl. ur. Dalibor Blažina, ur. broja Irena Lukšić, br. 134 (4), god. XXXVI, Hrvatsko filološko društvo, Zagreb, 2004.

Rezimiranje jednog umjetničkog razdoblja - pritom određena ponajprije kalendarski, zapravo je prilično nezahvalna zadaća za onoga tko je se prihvati, stoga što se promjene u umjetnosti vrlo rijetko drže kalendara, opirući se tako našoj potrebi i sklonosti da o njima govorimo i razmišljamo u terminima kao što su dvadesete ili pedesete i pritom pokušavamo pronaći neki temeljni predznak za svako desetljeće. Premda su iskliznuća u prethodne i sljedeće godine zapravo neizbježna, pa se događaju i u prilozima ovoga broja koji je u cijelosti posvećen sedamdesetim godinama, takav pristup ipak ima svoj razlog, jer postavljanje vremenskog okvira u analizi pruža mogućnost jasnijeg usredotočenja na problematiku, iz kojega se gotovo uvijek ukaže i potreba redefiniranja - ili barem korigiranja - našeg stava prema određenu razdoblju.

KOREKCIJSKI POSAO

Upravo se takva korekcijskog posla prihvatila urednica ovoga broja kojim se nastoji promijeniti opća percepcija sedamdesetih godina kao onih koje za razliku od drugih desetljeća nisu jasno književno određene, jer nisu stvorile neku jaku i prepoznatljivu poetiku. Težeći tomu da se takvo stajalište promijeni definiranjem glavnih karakteristika razdoblja, pred autore je postavljen zadatak određen u nekoliko glavnih smjernica (najvažnija djela i autori, odnos spram drugih desetljeća, masmediji i književnost, underground i službena kultura i sl.) unutar kojih oni iznose svoje viđenje ovoga desetljeća. Pritom je ovdje riječ isključivo o sagledavanju sedamdesetih na osnovi književnih djela (uključujući i ona dramska), a zanimanje autora najizraženije je za one pojave koje izviru neposredno iz književnosti odnosno koje se događaju unutar nje, dok će pojave iz širega kulturnog i socijalnog konteksta biti zanimljive u onoj mjeri u kojoj se reflektiraju u književnom stvaralaštvu. Iako se u uvodu napominje kako je naglasak stavljen na najvažnija djela i književnike desetljeća, treba napomenuti kako se autori usredotočuju na događanja unutar pojedine nacionalne književnosti (u čemu prednjači broj tekstova o ruskim piscima), pa se ne može govoriti toliko o cjelovitoj slici sedamdesetih, koliko o autorskom ukazivanju na neke zanimljive (i nedvojbeno bitne) pojave unutar određene književnosti.

U objavljenim prilozima razlikuje se nekoliko pristupa problematici, a podjela je sugerirana i uredničkim smještanjem tekstova u tematske blokove. U radovima Marka Lipoveckog, koji analizira poemu Moskva-Petuški i Georgija Levintona, koji piše komentare izabranih pjesmama Natalije Gorbanevske, prisutan je užeanalitički pristup koji je i teže prohodan, jer podrazumijeva čitateljevo predznanje o konkretnim djelima. Ovdje možemo pribrojiti i prilog Marijana Bobinca koji analizira dramsko djelo Thomasa Bernharda.

Druga će skupina autora razmatrati fenomene koji proizlaze iz širega društvenog konteksta, obuhvaćajući one pojave koje se smatraju specifičnima za dano razdoblje (bilo da unutar njega tek nastaju ili doživljavaju kulminaciju) i prikazujući ih na konkretnim književnim primjerima – teme su o kojima čitamo, primjerice, procvat etničke ženske književnosti u Americi, nagli razvoj književnosti na periferiji (prikaz nastanka „novog kanarskog pripovjedaštva“), problematika manipulacije povijesnim činjenicama u masovnoj književnosti (na primjeru pisca Juliana Semjonova) te nekritičko priklanjanje ideologiji, kakvo se dogodilo u slučaju antisemitskog stava ruskih seoskih pisaca.

Nešto ležerniji pristup temi nude tekstobiografije u kojima autori o razdoblju govore kroz prizmu osobnih sjećanja i među kojima svakako treba spomenuti duhovit tekst Jurija Družnikova o tumačenju Epikurova djela „na sovjetski način“.

Gledajući likovne priloge možemo se prisjetiti omota ploča nekih od najpoznatijih rock albuma sedamdesetih, čime se možda i sugerira izbor glazbene podloge uz koju treba čitati ovaj broj.

Ljubica Anđelković