Iz metroa na scenu

Iz metroa na scenu

Pariz — Zanimljiv kazališni spoj ovih se dana događa u Parizu. U koprodukciji više europskih teatara (španjolski Teatro Malandro, pariški Théâtre de la Ville, švicarski Théâtre de Vidy...) francuskoj se publici predstavlja El Don Juan, dramska vizija o poznatu ljubavniku koji je poželio propitati i božju moć iz pera redovnika Tirsa de Moline. Među prvima koji su obradili veliku temu europske književnosti bogobojazni Tirso de Molina stvari je postavio nešto drukčije nego kasniji i poznatiji Molie` re u svom klasiku. No, ono što je najzanimljivije u produkciji nije sam Molina, nego redatelj koji ga je postavio. Riječ je o Kolumbijcu Omaru Porrasu, koji je kao glumac iz siromašne zemlje stigao u Pariz osamdesetih i izdržavao se uličnim igrokazima, a najčešća mu je pozornica bio — pariški metro. U međuvremenu je Porrasova lutkarska vještina, koju danas kombinira s kazalištem glumca, tako da ga nitko više ne smatra lutkarom, ili ne isključivo lutkarom, polučila lijep uspjeh na europskim pozornicama.

U devedesetima režirao je niz klasičnih djela — klasika mu je očito opsesija — od Marlowea i Cervantesa pa do Kralja Ubuja, a sad na pozornici Théâtre de la Ville svoju kazališnu čaroliju pokazuje u El Don Juanu.

Renesansa i azilanti

New York — Premda je dobio kontradiktorne kritike oko komada Britanca Davida Edgara Pentecost iz 1994, premijerno izvedena na off–Broadwayu, u jednom se svi slažu: riječ je o zanimljivu i provokativnu tekstu. Ono što počinje kao rasprava o povijesti umjetnosti — s tezom da su Arapi započeli renesansu sto godina prije Giottoa – skreće prema osudi američkoga hegemonizma da bi se u nastavku pretvorilo u talačku krizu sa skupinom azilanata (od Sinhaleza do bosanskih Cigana). Iako traje puna tri sata, predstava u produkciji Barrow Group, odabrana da svečano otvori njihovo novo kazalište na 36. ulici sa svega 99 mjesta, nije ni u jednom trenutku dosadna, a melting pot žanrova i jezika u dinamičnoj drami čini je zabavnim iskustvom. Kritici se ipak učinilo da je prvi dio, onaj koji je želio mijenjati povijest umjetnosti, znatno zanimljiviji od drugoga, koji bi mijenjao povijest svijeta.

Sarah Kane, deset godina poslije

Berlin — Novom se premijerom oglasio Thomas Ostermeier, jedan od najpopularnijih europskih redatelja mlađe generacije. U svom je kazalištu Schaubühne am Lehniner Platz premijerno postavio Blasted (Prokleti) Sare Kane. Komad kojim je kontroverza oko Sare Kane i započela prije točno deset godina, u siječnju 1995. u londonskom Royal Courtu, dobio je ovom prigodom novo čitanje. Šokantna priča u kojoj su teatrolozi češće zapažali razbijanje scenskih tabua nego dramu redukcije čovjeka i ljudskosti danas se smatra klasikom modernoga teatra, premda je broj onih koji je smatraju nesuvislom vjerojatno i dalje veći od onih koji je vole. Dramu, kao i samu Saru Kane.

U predstavi glume Ulrich Mühe, Katharina Schüttler i Thomas Thieme, a dramaturg je stalni Ostermeierov suradnik i najpoznatiji pisac nove njemačke dramatike Marius von Mayenburg.

I jastoge ubijaju, zar ne?

London — Najhumaniji način da se ubije jastog naslov je dramskoga debija nove nade britanskoga dramskog pisma Duncana Macmillana, praizvedene u malom, ali sve poznatijem Theatre 503, posvećenu novoj drami. Priča o sredovječnoj majci koja najednom shvaća da je proteklih 35 godina žrtva seksualnog zlostavljanja nastavlja se u dramu koja ne samo da je odlično napisana nego je i jednako inovativno režirana, a taj dio zasluga ide Clare Lizzimore. Kritike redaju pohvale i glumcima, a sve se događa u mjesecu kad su londonske scene doživjele niz vrlo zanimljivih dramskih premijera u poznatim kazalištima. Najhumaniji način da se ubije jastog očito je mali, ali važan biser u londonskoj kazališnoj kruni. Jasen Boko