Ivan Čolović: Naturalizacija, po Barthesu

Roland Barthes me uvjerio – još davno, kad sam ga prevodio – da je poznavanje opće lingvistike nužno ne samo za bolje razumijevanje književnosti nego i takvih stvari kakve su politika i ideologija. On je, zatim – ne tako davno - bio jedan od onih koji su mi pomogli da makar djelomično shvatim što se događa u postkomunističkoj Srbiji. On o toj zemlji nije znao ništa, a odavno nije bio među živima kad se poslijednji komunistički šef Srbije prekvalifikovao u »srpskog svetog ratnika«. Međutim, mnogošto od onoga što je Barthes napisao o ideologiji i retorici, o francuskim mitovima i semiologiji moglo se sasvim zgodno primijeniti i u tumačenju postkomunističke Srbije. Meni je u tome najviše pomogao Barthesov pojam »naturalizacije«, to jest strategije ideološko-retoričkog pretvaranja historije u prirodu. On je tu strategiju analizirao u francuskim malograđanskim i imperijalističkim mitovima. Ja sam je našao i u mitovima srpskog nacionalizma. U njima je nacija predstavljena (točnije rečeno: ispričana) kao konačno nađena priroda: komunistički »radni narod«ideološka je konstrukcija, »srpski narod«prirodna je zajednica. To je ono što legitimira vlast u njegovo ime. Poenta nije u tome da je ta vlast demokratska, nego u tome što se ona pokorava zakonima prirode. Kao što je vojnik crnac koji pozdravlja francusku zastavu (na jednoj fotografiji u "Paris Matchu", koju je Barthes analizirao) poslužio tome da se »naturalizira« francuski imperijalizam, tako je i srpska seljanka s detetom u jednoj i puškom u drugoj ruci (na fotografiji koja je početkom devedesetih godina objavljena u mnogim medijima) imala zadaću da navede na zaključak kako je Miloševićeva ratna politika bila zapravo samo odbrana takozvanih vitalnih, to jest prirodnih interesa srpskoga naroda.

Ivan Čolović