Istok u Zagori

Istok u Zagori

Sviličićev je pristup dominantno minimalističan, bazan, bez višaka i detaljiziranja, prateći time kako škrti tradicionalističko–patrijarhalni mentalitet svojih likova tako i krajolik iz kojega su potekli

Rasizam i provincijalizam. Ksenofobija i skučenost uvjetovana mentaliteta. Nacionalizam i konzervativizam. Rudimentarno i istočnjački kung fu. I začudna insuficijencija patetike, pretencioznosti i preglumljivanja u novom filmu talentiranog i punog sluha za minijaturne sudbine malog čovjeka — Ognjena Sviličića. Njegova britko–gorka humorna drama Oprosti za kung fu dirljivo je duhovita, bolno istinita, istovremeno i jednostavna i kompleksna a svakako višeslojna posveta i Ivanu Raosu i Mrduši Donjoj (čija je premisa zapravo razrađenija crtica kultne Vrtirepkine epizode s isforsiranim udovištvom), u kojoj naziremo i ispod koje proviruje i aktualni Bore Lee kao trash–ikona na sudaru istoka i zapada, ali i Žaličin amidža Idriz koji svoju raju, baš kao i Sviličić stanovnike Dalmatinske Zagore tretira iznimno benevolentno, blagonaklono i toplo, no uvijek i pronicavo. Sviličićev je pristup pritom dominantno minimalističan, bazan, bez višaka i detaljiziranja (čak i u glazbenom smislu), prateći time kako škrti tradicionalističko-patrijarhalni mentalitet svojih likova tako i zemlju, krajolik u kojem obitavaju i iz kojega su potekli — vrlet, golet, siromaštvo, nekultiviranost, kamenjar. Ta pustoš, jalovost, nenastanjenost prostora funkcionira i na simboličko–metaforičkoj razini, postajući ona pod kojom ipak valja tražiti život, duh i boljitak.

Dokumentaristički nastupi

A taj život posebice postaje omogućen nakon očišćenja prostora — potencijalno plodne zemlje, od mina (zaostataka) i time okretanja novom; u krajnjoj liniji simbolu (ne i lokaciji) u filmu toliko osporavanog drugačijeg i drugog — istoka (tradicionalnog mjesta očišćenja).

Stoga razlog upravo takvu pristupu djelu itekako ima svoju potkrepu i nikako nije puki prisilni produkt činjenice da je film snimljen skromnim sredstvima kao televizijski film, naknadno prebačen na 35–milimetarsku kopiju. Bonus njegovoj kvaliteti leži i u činjenici osvajanja dvije Zlatne arene na prošlogodišnjem filmskom festivalu u Puli — za najbolju glavnu i sporednu žensku ulogu, a ponajbolja hrvatska mlada glumica Daria Lorenci te naprosto briljantna Vera Zima (uz ganutljivo upečatljivog Filipa Radoša, kao nezaboravan filmski par) to i više nego zaslužuju. Naime većina filmske ekipe svoj je posao odradila vrhunski — suzdržanim realističnim, gotovo dokumentarističkim nastupima; cjelinu pomalo narušava isuviše naglašena, pro-mainstream izvedba Vedrana Mlikote (koji je u jednoj od mnogih humornih scena s Josipom Zovkom u paru izveo omaž Sviličićevu prvom hitu Da mi je biti morski pas, u kojem su glumili glavne uloge). Tu je i činjenica da Oprosti za kung fu nakon Berlinalea čeka distribucija po američkim art-kinima; te se kad se sve zbroji i oduzme, nikako ne može osporiti da je domaći film prošle godine osnažen nekim iznadprosječnim ostvarenjima (uz Oprosti za kung fu , tu je i Ta divna splitska noć, primjerice) i da se, s obzirom na tu činjenicu, više nego ikad barem za korak približio, uz ine, i istočnjačkoj kinematografiji.Katarina Marić