ISTINA I SJEĆANJE

ISTINA I SJEĆANJE

Kad bi čovjek bio cinik, rekao bi: zašto toliko uzrujavanja zbog jednoga partizanskoga filma? Priča, dramaturgija, likovna slika, cjelokupna estetika Srca u jami zapravo je kopija jugoslavenske manihejske filmske škole: trpljenjem do svjetla i slobode, hrabrost i ljubav pobjeđuju, zlo je uništeno. Zbog prosječna filma, koji je već ocijenjen kao estetski i politički kič, u Sloveniji se podigla bura protesta. Ne samo antifašistički borci, i neke političke stranke zahtijevaju oštre mjere slovenske vlade, diplomatske note, radikalnu borbu za povijesnu istinu. Slovenska je televizija započela pravu protuofenzivu, iz arhive je izvukla svoj crno–bijeli filmski arsenal, koji treba ovdašnjem gledateljstvu još jedanput zajamčiti da smo bili u pravu mi, a ne oni, da smo još danas u pravu mi, a ne oni. Ali koga u to treba uvjeravati? Da li u Sloveniji — a i u Hrvatskoj — tko misli da je moguće bilo kako opravdavati nasilnu odnarođivačku politiku fašističke Italije nakon Prvoga svjetskog rata u Primorskoj, njezin napad na Jugoslaviju i brutalne mjere njezine vojske na zaposjednutim područjima od Dolenjske do grčkih otoka, od Libije do Etiopije? Ili pak možda ovdje još tko misli da su fojbe, pune trupala, laž? Ili da su poratna ubijanja bila u najboljem slučaju djela, rođena iz osobne osvete, što u velikoj mjeri — paradoksalno — sugerira upravo ta filmska priča. U knjizi talijanskoga novinara Arriga Petacca naslovljenoj Egzodus, što je tiskana u zagrebačkoj nakladničkoj kući Durieux, među mnogim svjedočenjima čitamo i pripovijest istarskog učitelja Graziana Udovisija, koji je živ dopuzao iz fojbe: »Zatim ogroman muškarac uzme žicu i počne vezati po dvojicu i dvojicu zajedno, tako da žicu čvrsto zategne oko naših zapešća. Sudbina je bila određena i postojao je jedan jedini način da pobjegnem: valja se baciti u jamu prije nego me pogodi metak. Netko je uzviknuo na hrvatskom: 'Smrt fašizmu — sloboda narodu', parolu koju ponavljaju svaki put kad koga gurnu preko ruba jame. Čim sam začuo štektanje mitraljeza, bacio sam se u fojbu. Pao sam na neku granu što je stršala. Ništa nisam vidio, trupla su padala na mene. Ruke sam uspio osloboditi iz čelične žice i početi se penjati. Najednom su mi ruke dotaknule busen trave. Pogledam bolje: to je kosa. Zgrabim je i tako uspijem izvući na površinu još jednoga čovjeka.«

Zar nismo to već negdje čitali, taj ubilački obred što se posvuda ponavlja, vezanje zapešća žicom, štektanje mitraljeza, padanje u jame, tih priča o slučajnim — ili čudesnim, kako sami misle — spašavanjima rijetkih svjedoka. Recimo u knjižici U Rogu ležimo ubijeni? Zar nije barem u Sloveniji već odavno poznato da je bila riječ o planiranu i dobro organiziranu ubijanju zarobljenih političkih protivnika i nevinih civila? Tko ne vjeruje našim svjedočenjima da se radilo i o civilima, neka u istoj knjizi pročita njihovu priču o 23–godišnjoj povjesničarki Normi Cosseto, rodom iz Svete Nedjelje blizu Višnjana, koja je godine 43. prije smrti proživjela mučenje, opisom kojega ću čitatelja poštedjeti. Prije nego što su je bacili u jamu zajedno sa šesnaestero Istrana. I kad su došli Nijemci, zbog toga su poubijali šesnaest talaca. Inferno.

Što dakle još ne znamo, protiv koje bi iskrivljene istine morala vlada, diplomacija, mediji i mi svi zajedno u povodu tog filma protestirati?

Nisam cinik i razumijem da oči koje su bile vične gledati hladnokrvne nacističke ubojice ili patološke fašističke zločince teško mogu podnijeti u toj ulozi partizanskog komandanta sa crvenom zvijezdom. Pod tim smo se simbolom ipak oduprli fašističkom nasilju! Za mnoge to je strašan šok. Međutim, što je ono što tu šokira? Privid ili istina? Ubojice sa crvenom zvijezdom na titovkama bili su i za mene strašan šok kad sam saznao za roška ubojstva. Ja sam nosim takvu zvijezdu na pionirskoj kapi, stojim na pozornici, imam približno dvanaest godina i recitiram partizansku pjesmu. Nosim je i na fotografiji u uniformi Jugoslavenske narodne armije. Ako su simboli tako važni i tako šokantni — zar to znači da se s onim djetinjskim znakom na čelu moram poistovjetiti s poslijeratnim ubojstvima, barem s tvrdnjom da je bila riječ o provali osvete nakon izdržana trpljenja? Ili pak smijem i nadalje misliti da su partizani bili hrabri pobunjenici protiv fašističkoga nasilja i da sve njih zaboga nije moguće povezati s poslijeratnim, sustavno organiziranim pokoljima? I da za njih ne može biti odgovorna ona većina mladih ljudi, koji su se priključili otporu u uvjerenju da je pokret zapravo to kako se i naziva: Osvobodilna fronta. Da, pa i ako su bili socijalni revolucionari, komunisti, ne mogu za pokolje biti odgovorni samo zbog uvjerenja. Zbog uvjerenja su se mnogi talijanski komunisti (recimo dvije tisuće takozvanih Monfalkoneza) nakon rata preselili u obećanu komunističku zemlju Jugoslaviju. I mnogi među njima poslije završili na Golom otoku. A najmanje su za njih odgovorne današnja demokratska Slovenija i demokratska Hrvatska i njihovi građani, što ih prosvjednici protiv iskrivljavanja povijesti pozivaju na političku mobilizaciju i identifikaciju sa svime što se dogodilo. Za zločine su odgovorni oni koji su izdavali zapovijedi, oni koji su ih provodili i o tome šute te oni koji ih još danas opravdavaju. Kad bi nam bilo barem to jasno, ne bi nam bilo potrebno ponašati se kako se ponaša velik dio talijanske javnosti, koji nije bio sposoban reflektirati svoju povijest.

Nedvojbeno je problem privida i istine, razlikovanja i identifikacije više talijanski negoli naš problem. Istina je, defašizacija nije bila provedena, nijednoga katarzičnoga procesa nije bilo, talijanska javnost, kako govore poznavatelji, ne zna ništa o postupcima njihove vojske i policije na zaposjednutim područjima. Malo ili ništa znaju o koncentracijskim logorima. Tko u Italiji poznaje izjavu generala Gambarija, kojemu se — Slovencima dobro poznati — fašist (!) — Emilio Grazioli potužio zbog grubih postupaka u talijanskom logoru na Rabu (»pokazuju najteže znakove nepokretnosti i gladi«)? General — koji nije bio fašist — odgovorio mu je: »Logično i primjereno je da koncentracijski logor ne postoji za to da bi se u njemu ljudi tovili. Bolesna osoba — mirna osoba.« A opet nije istina, što čitamo ovih dana u nas, da u Italiji nije bilo baš nijedne refleksije fašističkoga zločinstva i njegove patologije. Već smo naime vidjeli neke i umjetnički drukčije filmove nego što je aktualni estetski anakronizam Srce u jami, u povodu kojeg pozivlju Sloveniju na proteste. Bertolucci: Dvadeseto stoljeće. Ili Pasolini: Saló ili 120 dana Sodome.

Kao što će jednom u našim udžbenicima za više razrede srednjih škola biti zapisana istina o Teharjama i Kočevskom Rogu, da, i o istarskim i primorskim fojbama, tako će, ako hoćemo uopće kakvu europsku budućnost u tom dijelu svijeta, morati i talijanski učenici jednom čitati što je u svoju bilježnicu za vrijeme rata zapisivao talijanski vojni kapelan tijekom službovanja u okupacijskim jedinicama u Sloveniji. Zvao se Pietro Brignoli, knjiga njegovih dnevničkih zapisa, koja je prije nekoliko godina nezapaženo prošla i mimo slovenske javnosti, naslovljena je Misa za moje ustrijeljene. U samo nekoliko srpanjskih dana godine 1942. nesretni je mladi svećenik, koji je pratio vojnu jedinicu na Dolenjskoj, zapisao u bilježnicu ove rečenice:

»19. srpnja. Još četvorica ustrijeljenih u istom selu. Zbog čega? Vrlo jednostavno: visoki oficir iz vojnog korpusa došao je to jutro u posjet pukovniku i prekorio ga jer mu se činilo da postupa preblago. Sva su se četvorica grčevito uhvatila za kapelana i urlala poput ranjenih zvijeri.

21. srpnja. Osamnaest ustrijeljenih u drugom selu… Jedan od osamnaestorice (iznimno lijep tridesetogodišnjak) zamolio je druge da ušute i nakratko im se obratio na njihovu jeziku. Kad je završio, kleknuli su svi osim jednoga. Podijelio sam svima oprost i pričestio ih. Kad sam došao do onoga koji nije htio kleknuti, zacijelo ga je hostija, što sam je držao u rukama, tako obuzela da je kleknuo… Egzekucijski vod obično je bio sastavljen od crnokošuljaša, koji su u gradu strijeljali političke osuđenike, nakon što su bili osuđeni po pravilima; dakle sami neosjetljivi ljudi: osuđenike su poubijali prvim hicem. A ovdje je zapovjednik drhtao i nije pravodobno dao zapovijed, a drhtali su i crnokošuljaši. Iz četiri skupine nisu prvim hicem ubili ni jednoga; netko iz prve skupine čak je ostao na nogama…

23. srpnja. Još šestorica ustrijeljenih u istom selu. Od te šestorice bilo je četvoro braće. I oni su jaukali da mi se kidalo srce. Ali je jaukanje, kao kod prijašnjih, trajalo samo približno četvrt sata nakon što su saznali da moraju umrijeti. A kad su ih izvodili iz kuće, bili su, barem naizgled, mirni. Kako smo napustili to nesretno selo! Napustili smo mnoštvo staraca bez djece, žene bez muževa i djece bez roditelja, sve same nemoćne, od kojih je većina izgubila i kuće, što smo im ih spalili; ostali su bez sredstava za život (njihova polja, njihovi kokošinjci i staje bili su opljačkani), ostavili smo ih gole da umru od gladi.«

I malo kasnije: »Strahovit je položaj stanovništva na okupiranim područjima, gdje izbije gerila: ako pruži otpor okupatorima, nagrabusi od njih, ako im se pridruži, onda pak od pobunjenika. Bude li rat trajao još koju godinu, od tih naselja neće ostati ništa drugo doli ime.« Zbog tragičnih svjedočenja ljudi koji su preživjeli međuratna i poslijeratna nasilja morali bi umuknuti političari i politikanti, koji si na račun žrtava kuju aktualni politički kapital na domaćim prizorištima. Kao što današnja Njemačka nije baštinica nacističke ludosti, tako ni današnja Italija ne može biti talac povijesnih fašističkih zabluda. No, ipak ih mora poznavati i razumjeti ako ne želi još jedanput pustiti iz boce neukrotiva moloha nacionalizma i prezira prema susjedima. A ni današnja demokratska Slovenija i Hrvatska ne mogu odgovarati za poratna staljinistička nasilja, kako žele oni njezini agitatori koji zahtijevaju od nas sveopće izjednačavanje. U redu je ako dođe do simboličkih izmirljivih činova državnih predsjednika. Ali ti činovi neće promijeniti činjenice o krvavoj drami, koja se odigrala u prvoj polovici prošloga stoljeća u tom dijelu Europe. A i neće nas odriješiti odgovornosti za opasnu budućnost, ne budemo li shvatili poruke prošlosti. Te su poruke dugi niz godina dolazile među nas kao povijesne krivotvorine i prešućena poglavlja tamne strane Mjeseca. Zato na mjesto riječi izmirenje, koja se lako brzo promijeni u obrednu političku šuplju frazu, moraju doći riječi istina i sjećanje.

Prevela Mirjana Hećimović