Indija i Bosna

Indija i Bosna

Vytautas Bubnys, U lepetu goluba, prev. Mirjana Bračko, Rijeka 2004.

Odlazak Vytautasa Bubnysa u Indiju odrazit će se u stvaralaštvu litavskoga prozaista u pretakanju zamršene i nama nejasne istočnjačke filozofije u pore sirova i ratom opustošena bosansko–hercegovačkog tkiva. Isprepletanjem nespojivoga, nedokučive Indije i prizemne Bosne, netjelesnog ideala dobra i utjelovljenja grijeha, autor teži esejističkom tipu književnoga komuniciranja. Naum autora, da progovori o tragediji čovjeka na sebi svojstven intelektualan način sa začinom duhovnosti, ne uspijeva u svakom dijelu knjige na podjednako dobar način. Bosanska sredina i njezini protagonisti kao i svaka druga sredina ili njezini akteri nude podjednake mogućnosti za uspjeh; no u tim bliskim kolažima zapaža se da autor ne vlada podjednako dobro terminima grubosti s jedne i pojmovima indijske filozofije s druge strane. Biti duboko u sebi slojevit i doživljavati nizom osjetila mirnu svakodnevicu te je raščlanjivati na angažiran način zahvaljujući osobnom doživljaju poznatog mentaliteta nešto je posve drugo od analiziranja ratom i metežom zahvaćenog profila mržnje koji autor registrira na posredan način, uglavnom putem medija i svoje povezanosti sa sebi dragim ljudima naših krajeva.

Bijeg od sebe

Roman se sastoji od šest poglavlja, a u svakom od njih Bubnys postavlja zanimljiva pitanja vezana uz ratnu ili mirnodopsku tematiku: »Tko su naši i zašto su naši?«, ili »A tko su to tuđi i zašto su tuđi?« poručujući nam da kamo god krenuli i koliko god bili daleko ili blizu, sa sobom uvijek nosimo i svoju sjenu ispunjenu ne samo lošim sjećanjima i zbrkanim emocijama nego i nečistom savješću koja nas goni na bijeg. Poruka duševnoga mira ispunjava djelo i kazuje nam da je bijeg od svakodnevice u mir ašrama ili pakao rata besmislena jer u osnovi znači bijeg od sebe. Glavni lik restaurator Egon napušta suočen s ratnom prijetnjom samostan i upetljava se u etničke sukobe u kojima svjedoči stravičnim zlodjelima karakterističnim za svaki ratni sukob. Uz pomoć oca Severina glavni se junak izvlači iz vrtloga zla i napušta Bosnu upustivši se u svojevrsnu odiseju, u sklopu koje bolje upoznaje sebe i druge.

I dok čitam knjigu, razmišljam o različitim dojmovima kojima me ispunjava, a budući da su u pitanju prilično zbunjujući i kontradiktorni osjeti, nisam sigurna da li su moje misli vjerodostojne ili ne. Kako da to pojasnim, nisam sigurna da su moja osjetila zaista moja i da je ono što osjećam nepatvoreno, pribojavajući se manipulacije onim dijelovima za koje se čovjeku čini da su osobni i kao takvi nemanipulativni. Vytautas Bubnys u romanu U lepetu goluba bavi se popularnom tematikom analiziranja vlastitoga jastva. Riječ je o tematici koja traži publiku zainteresiranu za nedinamičnu radnju, postupno raščlanjivanje slojeva pojedinca, što u naše doba brza življenja baš i nije kombinacija koja obećava.

Vjera kao temeljna potka

Vjera kao most između dva svijeta, kao poveznica između kršćana i hindusa te pripadnika drugih religija prožima djelo pokrećući u sebi lavinu retoričkih pitanja, poput ovoga: »— A tko je taj normalni kršćanin? — podigne glavu Valentin. Možda onaj koji svakog dana ili svakog tjedna trči u crkvu kao seljak u mlin, a čim se okrene hvata za grlo svog bližnjeg jer zna da će mu svećenik oprostiti grijehe?« Povratak Egona ocu Severinu i životu od kojega je na trenutak odahnuo dovodi Egona u sukob s braćom redovnicima, koji unatoč plemenitom zvanju ne razaznaju da su Alah, Krišna, Jahve sinonimi za istog boga te ljudsku nesreću dočekuju sa zluradošću, nesvojstvenom za ljude koji bi u sebi trebali nositi božanske atribute.

Bosnu smještenu na poluotoku krvi i suza najbolje dočarava slikovit opis u kojem Egon svoj žalosni životni prostor definira ovako: »Balkan nije samo poluotok, to su zgnječena zrna grožđa spojena kapljicama krvi…raspeti golub…« Raspeti golub kao metafora Krista nosi u sebi duboko značenje odricanja od mira kao istoznačnice za božanskoga sina iliti glasa razuma, kojega se čovječanstvo već jednom odreklo. U košmaru izdaje i jala dva su lika povezana snažnim istinskim i pozitivnim osjećajima, no njihova je sudbina neizvjesna što naglašava i sam kraj dijela: »— Gospode, kakav je ovaj dan koji si nam dao — dopre prigušen glas izdaleka, možda s planina. — Kišovit dan, tmuran, blatnjav, mučan poput košmarnog sna. A koliko je u njemu svjetlosti i dobrote.« Svjetlost i dobrota idu u prilog mogućem dobrom završetku romana, no to je jedna od mogućih varijanti, a druge varijacije ne isključuju prevagu zla u zbilji koja ne priznaje osjetilni kompleks želja i nadanja pojačavajući time jaz između emocionalne iluzije i realna svijeta. Autor je nedavno posjetio Hrvatsku povjerivši pritom književnoj javnosti da ga je glavni lik predstavljenoga romana posjetio u snovima, u kojima mu inače ne dodijavaju fiktivni likovi. Pokazao je time jaku emocionalnu povezanost s našim prostorima i krvavim zbivanjima koja su obilježila devedesete godine 20. stoljeća. Sonja Homa