Dubravko Škiljan: Barthesovim tragovima

Roland Barthes nesumnjivo je jedan od onih autora koji su još za života – a jednako tako i nakon smrti – izazivali međusobno sasvim oprečne reakcije, od krajnjeg oduševljenja, koje je ponekad graničilo s obožavanjem, do potpunog odbacivanja njegovih teorija i pristupa, uz kritičke analize koje nisu uvijek bile sasvim neopravdane. Ipak, premda takve snažne reakcije nerijetko ukazuju na efemernost pojava koje su ih potaknule, u Barthesovu slučaju – možemo to sa sigurnošću ustvrditi danas kada nam trenutak kraja njegova djelovanja dopušta da rezultate sagledamo iz nužne udaljenosti – nije se radilo o pomodnom bljesku (iako su ga mnoge interpretacije, i one euforične i one koje su mu negirale smisao, upravo na taj način prikazivale) nego o čovjeku za kojega se, bez ikakva pretjerivanja, smije kazati da pripada onima koji su obilježili misaonu scenu druge polovice prošlog stoljeća.

U golemu spektru Barthesovih tema, ideja, domena, teorijskih postavki ili tek inspirativnih naznaka koje još očekuju svoju razradu, ovom našem sadašnjem trenutku, tako silno sklonom trivijalizaciji svih područja čovjekova života i simplifikaciji i najsloženijih njegovih odrednica, moglo bi se učiniti da Roland Barthes predstavlja neku vrstu njegova proroka, budući da je bio među prvima koji su se – u vremenu koje je još skoro imperativno zahtijevalo da objekti ozbiljnog promišljanja budu i sami duboki i ozbiljni – okrenuo izučavanju naizgled banalnih determinanta svakodnevnice: modi, reklami, sportu... No, takva bi impresija bila posve pogrešna, jer je, nasuprot većini suvremene intelektualne produkcije koja i najdublje fenomene, upravo se frivolno poigravajući njihovim značenjima i stvarnim sadržajima, zahvaća na samoj površini, Barthes znao da potraga za smislom može doista početi bilo od kojeg ljudskog znaka, ali da zapravo ne smije završiti ni na jednom nivou, ma kako on bio dubinski smješten.

Zbog toga, kad bih morao birati ono što bi za mene u Barthesovu opusu predstavljalo pium desiderium za dalje istraživanje (uz napomenu da izbor nikako ne bi bio lagan, niti sam uvjeren da bih se doista znao kretati Barthesovim tragovima), odabrao bih možda onih nekoliko rečenica iz Elemenata semiologije u kojima se nagovješta da je u konotativnim znakovnim sistemima, dakle u sustavima kojima su metajezici planovi izraza znakova, forma njihova sadržaja u stvari ideologija. Naime, ponovo u neslaganju s onima koji nas (s krajnje ideologiziranih pozicija, uostalom) žele uvjeriti kako je vrijeme ideologija zauvijek prošlo, Barthesovo stajalište, prema kojem se sadržaji znakova naših svjetova prelamaju u sveukupnosti naših individualnih i kolektivnih iskustava i tako – u stalnoj dinamici međusobnih odnosa – determiniraju i naše ideologije i nas same, čini mi se neusporedivo produktivnijim, jer iz takva stajališta proizlazi uopće mogućnost da se svojoj vlastitoj ideologiziranosti, svjesni njezina postojanja aktivno odupiremo. A to je preduvjet svakog stvarnog mijenjanja svijeta...

Dubravko Škiljan