DEŠIFRIRANO IZNENAĐENJE

DEŠIFRIRANO IZNENAĐENJE

Ali iza te istodobno i ozbiljne i šaljive maske, iza neatraktivnosti kolorističkoga sivila i slabokrvnosti, banalnost je prevedena u lijepu ugodu; u humornu i karikaturalnu narav stvari. Sve se to u ovom slikarstvu otkriva unutrašnjom ekspresijom u prostoru bez zraka u kojemu može opstati samo endemski čovjek koji je od bogata svijeta stvorio jednoličnu i posve normalnu bruku

''Ja nemam biografije. Mislim slikarske. Još jučer u glini do lakta, a danas kiparska djela nisu više dio mojih interesa i mojih strepnji'' - kaže Marija Ujević pripominjući kako su joj njezina jučerašnja djela sada stranci.

Izvanredna u modeliranju, brižljiva oko čistoće oblika, sjajnih i pronicavih spomeničkih i portretnih rješenja, okrenula je, evo, novu stranicu – ili, bolje rečeno, zatvorila je tvrdo ukoričenu knjigu i uzela pisati novu. Gotovo arhivirajući iskustvo s kojim zasad ne želi imati ništa, iznenadila je sve. Za dobro upućene u njezino kiparsko djelo iznenađenje je nešto manje. Naime, i u njezinim kiparskim rješenjima miješale su se brojne civilizacijske, koncepcijske i konceptualne te leksičke odlike i inverzije. Izbjegavši i vlastiti stil, otresajući se svih naljepnica što su tvrdo određivale narav njezina mnogolikoga kiparstva, ponajmanje je njezino djelo moglo stati u lakonski ponavljanu vjernosti figuraciji. Slojevita, nova i neočekivana u kiparskim rješenjima, nije stoga mogla sasvim iznenaditi i u novom slikarskom opusu.

HUMOR I KARIKATURA

Sve zapravo dolazi iz života koji teče. To su pomno prostudirani sadržaji koji naviru iz konkretnih situacija. Stoga se i slažem s pomnim piscem uvodnoga teksta (Leonid Kovač) kada tvrdi da taj rukopis ne ''potječe iz ruke nego ide preko ruke''. Točno je i da ovdje treba praviti razliku ''između motiva slike i motiva za sliku'' te da je ovo ''hibridni prostor'' ili točnije egzistencijalni, po kojemu cjelina slike, puna dobrih uvida u narav svijeta, smjera prema stanju vlastita raspoloženja. Ovdje se sve mijesi u korist prisvojenoga problema zbilje i sve tone u egzistencijalno življeno, ali i karikaturalno i humorno uvirište. Rasterećena brige za manje-više deklarativan izraz vremena u svoje je slikarstvo (već dugo s lošim prognozama) u krutom stanju sumpornih ugašenih boja ostala u slabovidnu prostoru koji nije ni dubok niti čaroban, ni plav ni modar, ni morski ni planinski. Riječju, to je prostor bez blagotvorna strujanja zraka. Pa ipak, taj je prostor optimističan. Nije mističan. Nije nadrealan. Nije ni nemoguć. Više tup. Prostor umjetnoga disanja. Prostor nježne bolesti, odnosno navike.

Ako je i stvarnost moguće naslikati, što će ti ona? Ne treba joj iluzionizam ni dubina pozornice. To je prostor bez svojstava lišen perspektivnih oslona. On služi ukupnosti. On je umiješan u narav teme, ispomaže je i po sebi nije ništa. Uz to, jednoličnost ornamentalnih šara stvorenih s pomoću ličilačkoga valjka poistovjećuje sve; čovjek sliči svojem psu ili naslonjaču u kojem sjedi. Od istog štofa i iste građe. Oni zajedno pletu i peglaju fine propuste života. Oni iscrtavaju nadomjeske života koji su poništili vjerodostojnost humane komunikacije. Da bi se prišlo nekoj osobi ili djevojci, razgovara se prvo s njezinim psom. A izgovarajući i najveće osude na humorni način Marija će pročitati i vrijeme na ljudskom licu (Oblici trajanja), ironijski ocrtati narav (Ljuta kao paprika), sliku međuljudskih odnosa (Nazovi dijalog, Izbezumljena pušačica, Prvokacija itd.). Tu je najveće i najsavršenije biće koji jednim prstom odlučuje o sudbini svijeta, premiješta vremena i prostore - sve s daljinskim upravljačem!

Povod svemu tome bijaše neki propali i navlaženi crtež iz studentskih vremena. Od te olupine stvorila je cijelu flotu i kolajnu slika neovisnih o kiparstvu. Taj slikarski opus izazvao je pozornost. I to kakvu!

SUVREMENOST U AUTENTIČNOSTI

Kolokvijalni jezik poznaje još nešto izvan domašaja neke konkretne podloge, koja bi jasnije i razvidnije detektirala mjesto promjene. To je uz panoramu (ljudske) naravi i situacija krajolik bezbolne nevolje iskazan humornim i blago ironijskim duhom. Instrument svira nešto žalobno, ali se sadržaj glazbe otkriva vedrim stvarajući u slušatelja dobro raspoloženje i zdravu samoironiju. Jer to je vedra strana ljudskoga bestijarija ili bestijalnosti ljudskoga krajolika. I ma koliko podrugljiva, ta inverzija vrvi scenama punim životne uvjerljivosti. I jezik se groteske prebacuje na govor psihologije i translatiraju se društvene istine u komentare ljudskih odnosa (ili što bi doslovniji tautolozi rekli - svijeta kao takva).

Izražavajući humoralnu patologiju ili oblik posve normalne devijacije svijet se od neznatnosti spašava humorom i ruganjem vlastitoj slici, navikama zagorjele i ocvale okoline pune normi, navika i trulih običaja. I upravo uz humor i ironiju, neveselim prostorom običnosti kolaju jednolične sudbine. I sve je iskazano na lijep uglađeni način. Taj način može ilustrirati i stražnjica napirlitane i parfimirane pudlice koja nas gleda pozadinom, dok njezin fiziološki uradak može pasti i na našu ozbiljnost.

Naposljetku, ovo je u slikarskom smislu suvremenost bez napora - slikarstvo izvan laskava nagona svakoj novosti. Suvremenost je u autentičnosti. To je ''egzistencijalni prostor'' neopterećena i nepomućena gledanja na svijet koji oblikuje novost. Tako se samovoljno problematizira i slikarstvo i svijet u kojem se izvan vlastitosti ne brine ni za sadašnjost ni za prošlost, nego za autentičan ili akutan prostor uvjerljivosti. Okom radoznala i pametna čovjeka koji žari i iskri od duha i duhovitosti i koji u razgranatosti svojega jezika udovoljava svim konfiguracijama raspoloženja šireći podsmijeh svijetu i svojoj smrtnoj ozbiljnosti. Ali iza te istodobno i ozbiljne i šaljive maske, iza neatraktivnosti kolorističkoga sivila i slabokrvnosti, banalnost je prevedena u lijepu ugodu; u humornu i karikaturalnu narav stvari. Sve se to u ovom slikarstvu otkriva unutrašnjom ekspresijom u prostoru bez zraka u kojemu može opstati samo endemski čovjek koji je od bogata svijeta stvorio jednoličnu i posve normalnu bruku.

Ako ''ništa uvjerljivo iz prošlosti ne pomaže i ne opravdava Sadašnjost'' (M. Ujević), bježeći od zaštitnoga znaka kao vrag od tamjana, Marija je nahvalila pouku o promjenjivosti kako bi ostala istom. Neopterećena promašajima, a još manje uspjesima svoje bogate kiparske biografije, nomadstvu je pridružila zaborav vlastite prošlosti kako bi do-spjela na čistinu svojih novih gradnji pokazujući svima što znači sretan, ispunjen i stvaralački život.

Ive Šimat Banov