Dean Duda: Diktator dobrog ukusa

Barthes je, jednostavno, dvadesetak godina bio svjetionik, neka vrst osjetljiva i tolerantna diktatora dobra ukusa u književnoj teoriji. Ako je, barem u svojoj drugoj, središnjoj, strukturalističkoj fazi bio primjer sustavnosti, analitičnosti i racionalnosti, izgleda da bi se njegov rad nakon S/Z – u, uvjetno, poststrukturalističkoj i, na žalost, posljednjoj fazi - moglo odrediti kao suprotnost. Međutim, to je samo privid, varka majstora. Barthes možda mijenja diskurz, okreće se vlastitim pukotinama, proturječjima ili pak izradi različitih abecedarija (ljubavnoga diskurza, pisma itd.), ali je još savršeno precizan. Upravo je formom pisanja donekle osigurao književnoteorijsku trajnost. Gotovo vitgenštajnovski fragmentaran, pluralan, mekih rubova i svjestan strukturalističkih stupica, otvorio je niz problema koje ili još nismo ili smo tek nedavno prepoznali. U tom se ritmu nekako odvijala i njegova hrvatska recepcija. Dok je energiju trebalo trošiti na strukturalističku abecedu, o njemu su govorili gotovo svi čija je pismenost to dopuštala ili sociopatska ambicija iziskivala. Kad je malo zakomplicirao, kad je otvorio stvari koje su za nas bile preteške ili su nam bile socijalno zazorne, većina ga je zaboravila. Taj dodatni napor u njegovu smjeru nikad nismo poduzeli. O tome donekle svjedoči i stanje hrvatskih prijevoda Barthesa, kao i njihova kvaliteta. Kako god okrenuli, pet Seuilovih svezaka njegovih Sabranih djela iz 2002. prvorazredna su lektira. Rijedak je takav osjećaj za tekst. Oni koji su odslušali neki komparatistički kolegij Gaje Peleša, znat će o čemu govorim.

Dean Duda