Brzina, more, cesta, otok

Brzina, more, cesta, otok

Na tragu filtriranih futurističkih odjeka, kroz amalgam iskustva lirske i geometrijske apstrakcije, umjetnica posebice intenzivno likovno elaborira temu brzine: hvatanja kratkog vremenskog isječka i pokušaja fiksiranja stanja ceste i krajolika u tom mikrovremenu

Jedan od onih slikarskih opusa koji se nigdje i nikomu ne nameću, a kultiviranom se metijerskom razinom više sklanjaju bučnim nametanjima trećerazrednih galerijskih iskoraka nekih akademskih umjetnika - no što bi im se mogli suprotstaviti u finom likovnom dijalogu na tržištu - zacijelo je slikarstvo Grete Vizler. Tiho, suzdržano i postojano, ova umjetnica, koja je poduke o slikarstvu primila čak od Jerolima Miše i Josipa Resteka, djeluje već nekoliko desetljeća na hrvatskoj likovnoj sceni. Iako su je na rijetkim, ali zapaženim izložbama pratili kolege poput Grge Gamulina (autor njezine monografije iz 1998!), Guide Quiena i Tonka Maroevića, opus Grete Vizler nosi na sebi ono trajno prokletstvo naše male matoševsko-mandićevske gorke varoši: umjetnik bez diplome likovne akademije gotovo da i nije stopostotni, pravovjerni umjetnik! Picelj je, jasno, umjetnička galaksija za sebe, talent kojemu ni jedna diploma ovog svijeta ništa ne bi značila, već samo oduzela; Šercar se također nekako izvukao jer iako nema diplomu likovne akademije, diplomirao je pravo, pa mu to osim likovnog talenta daje kakvu-takvu uvjerljivost akademskog građana, Eterovića je isto osim talenta spasila potpora probranih imena struke i inozemna reputacija - ali što da radimo s umjetnicom koja, eto, amaterski slika i crta motive cvijeća i cesta, putova, pejzaža... dakle, radi klasičan amaterski krimen?

BORBA BEZ KRAJA I KONCA

I dok se (vizualno) borimo s ordinarnim kičem nekih akademskih slikara (tzv. likovnih štetočina) po izlozima ne-uvijek-tako-loših galerija ili agresivnim i nakaznim amaterizmom ispod pulta za naivne novopečene kolekcionare, tko zna koliko ovakvih malih, benignih, ljupkih i kvalitetnih slikarskih opusa ostaje tek fizičko breme u nasljeđe njihovoj djeci!

Greta Vizler bilježi u svojoj biografiji samostalne izložbe u Galeriji Karas 1980. i 1983, Muzeju za umjetnost i obrt 1987, Galeriji Forum 1998, dakle, galerijskim prostorima koji su reperi određena likovnoga standarda i kvalitete, pa je tako i recentna izložba u Galeriji Steiner u zagrebačkoj Židovskoj općini (u kojoj baš ne može bilo tko izlagati) ohrabrujući signal likovnog uvažavanja i statusa umjetnice. Nije suvišno napomenuti kako uvrštavanje Grete Vizler na 3. hrvatski trijenale akvarela (2004/2005) za žiri uopće nije bilo upitno ili problematično, jer je kriterij izbora bila jedino kvaliteta djela, a ne zvučnost imena.

NJEŽNI KOLORIT

Na izložbi u Galeriji Steiner Greta Vizler izložila je nova djela (2003-2005) s motivima cesta na Pagu doživljenih kroz vožnju automobilom (dakle iz automobila), gdje su fragmenti pejzaža, mora, neba i ceste stopljeni u jednu, često nerazdvojivu cjelinu. Na tragu filtriranih futurističkih odjeka, kroz amalgam iskustva lirske i geometrijske apstrakcije, umjetnica posebice intenzivno likovno elaborira temu brzine: hvatanja kratka vremenskog isječka i pokušaja fiksiranja stanja ceste i pejzaža u tom mikrovremenu. S nekoliko velikih poteza tamne game slikarica definira obrise brežuljaka, krajolika i ceste, a ostatak je slike ispunjen nešto svjetlijim koloritom plavo-ružičasto-ljubičasto-sivo-zelenkastih nijansi. Iznimno dopadljiva tonska paleta ne oduzima uvjerljivost opusu; rekla bih da nam prije odmara pogled i pomaže da se zaustavimo u ugodnoj kontemplaciji reducirane prirode. Usprkos jakoj centripetalnoj ili centrifugalnoj pokrenutosti platana, žestokim potezima, brzim, kraćim i gustim ispunama kistom i špahtlom, na tim slikama nema kaosa, kompozicijskog (lošeg) improviziranja i nesnalaženja u odabranu formatu. Nešto su metijerski uspjelije slike rađene pretežno sa špahtlom ili u kombinaciji širih nanosa kista i špahtla, koje detektiraju da umjetnica osjeća dubinsku, strukturalnu uvjetovanost i opravdanost debljine nanosa boje; ona mjesta na slici gdje je strukturalno nužno ojačati materiju, a gdje ostaviti tek lazuran tonski premaz podloge.

Ovo je iznimno kultiviran i dorađen slikarski opus koji ukazuje kako je umjetnica apsorbirala i apsolvirala mnoge slikarske tendencije 20. stoljeća, ali je u konačnici odlučila slijediti svoj temperament. Apstraktna gesta, redukcija viđena motiva, nježni kolorit, umjerena veličina formata – idealna formula za kupce koji ipak drže do sebe i ono što slike koje doma drže na zidu govore o njima. Bilo bi potpuno pogrešno predbacivati Greti Vizler kako je njezina vizija slikarstva retro, izgubljena u vremenu i prostoru: suvremene svjetske tendencije toleriraju likovnu produkciju u njezinu totalitetu, sa svim mogućim, već postojećim stilovima i poetikama. Nema više (lažnog) čistunstva ni trendovskog ugnjetavanja! Ali, kako umjetnica formalno nema neku likovnu diplomu, tako kontinuirano izostaje jednakopravni medijsko-tržišni tretman kao za neke druge, lošije akademske ponuđače kista i magle – crne li ironije.

Iva Körbler