BOLJE OD ČOKOLADE

BOLJE OD ČOKOLADE

Fribourg je jako bogat grad, poznat po najfinijoj švicarskoj čokoladi Villars i tvornici satova Cartier, koji ima sve predispozicije da se izbori za crveni tepih u festivalskoj A-ligi, premda je pozamašne donacije usmjerio na doček autorskih anonimusa iz Burkine Faso, Bangladeša, Malezije i Južne Koreje. Zato je njegova koncepcija najbliža zagrebačkom Human Rights Festivalu, samo što je njegov program mnogo bogatiji i sveobuhvatniji

"A gdje su Palestinci?", upitala se argentinska članica žirija FIPRESCI nakon projekcije filma Prendre femme, uvrštena u službenu konkurenciju ovogodišnjeg 19. po redu Fribourg Film Festivala, koji je Izraelka Ronit Elkabetz snimila u tandemu sa svojim bratom Shlomijem. I doista, jeste li u novom izraelskom filmu ikad vidjeli Palestince? U svim onim konzervativnim filmovima što smo ih tijekom proteklih nekoliko godina mogli vidjeti na HRT-u, a bilo ih je podosta, Palestinci su izbrisani kao nepostojeći. Protjerani iz kadra. Kao da izraelskom filmu danas, barem onom koji nam je bio dostupan na malim ekranima, mahom orijentiranu ka populističkoj produkciji, nije stalo zaviriti iza onoga čudovišnog zida, koji su izgradili njegovi političari.

No, politički korektna reakcija mlade Argentinke bila bi na mjestu, da se radilo o bilo kojem drugom izraelskom filmu. U Prendre femme, ona je potpuno neumjesna, pa čak i vulgarna. Riječ je o klaustrofobičnoj komornoj igri smještenoj između četiri zida obiteljskoga stana u kojoj odveć teatralna Ronit portretira histeričnu ženu i majku s glasom i stasom Anne Magnani, koja se pokušava osloboditi bračnih okova, premda je njezin mazohizam tako snažan i žilav, da je zapravo ona ta koja drži njihov ključ u ruci, a ne njezin vrlo religiozni muž. Ona stalno pokušava izbjeći njegovo nasilje, više verbalno nego fizičko, ali je neka perverzna autodestruktivna sila tjera da mu se nanovo vrati i nastavi svoju bračnu agoniju. E sad, gdje bi u ovakvoj situaciji trebalo smjestiti Palestince? U njihov bračni ležaj? Možda bi prema scenariju ogorčene Argentinke trebali iskočiti iz ormara? Samo što to više ne bi bila razorna drama o prizorima iz bračnog života, nego nekakav groteskni vodvilj, posve neprimjeren njihovu senzibilitetu.

No, na festivalu poput Fribourga, koji ima snažni političko aktivistički predznak i slavi treće oko, dakle, drukčiji film, orijentiranu prema kinematografijama Trećeg svijeta s posebnim akcentom na afričkom i istočnoazijskom filmu, takve ispolitizirane reakcije njegov su raison d'etre. Jer, Fribourg je jako bogat grad, poznat po najfinijoj švicarskoj čokoladi Villars i tvornici satova Cartier, koji ima sve predispozicije da se izbori za crveni tepih u festivalskoj A-ligi, premda je pozamašne donacije prikupljene od raznih sponzora, u rasponu od Švicarske lutrije do darežljive fotokopirnice iza ugla, usmjerio na doček autorskih anonimusa iz Burkine Faso, Bangladeša, Malezije i Južne Koreje. Zato je njegova koncepcija najbliža zagrebačkom Human Rights Festivalu, samo što je njegov program mnogo bogatiji i sveobuhvatniji.

SLATKA SLOBODA

A ako je argentinska članica žirija FIPRESCI, u kojem je sjedio i potpisnik ovih redaka, bila razočarana postupkom braće Elkabetz, trebala je samo ući u susjednu kinodvoranu, koja je bila rezervirana za filmove iz paralelne festivalske selekcije Palestina/Izrael: A Swiss Memory, u kojima se osamnaest švicarskih filmaša intimistički suočava s blistoistočnom krizom i palestinskim pitanjem. Među fascinantnije naslove iz tog programa valja izdvojiti dokumentarac Genet u Chatili, u kojem Jean Luc-Godard istražuje odnos slavnoga francuskog pisca prema Palestincima, koji nije bio isključivo određen homoerotskom očaranošću muževnim tijelima fedajina, kako bi nas na to mogao asocirati piščev opus. U Zlatnim rukavicama iz Akke, Nicolas Wadimoff pozabavio se sudbinom mladog palestinskog boksača, koji sanja kako će predstavljati svoju zemlju na Olimpijadi u Barceloni. U Kamenom horizontu, Nathalie Fluckiger upoznaje nas s problemima s kojima se susreće grupa Palestinki dok pokušava otvoriti autonomni ženski centar. A u Slatkoj slobodi, Fabrice Losego prati skupinu Palestinaca koji su se dvije godine danonoćno skrivali u svojoj tvornici, zbog lančanih policijskih satova koje im je nametala izraelska vojska.

No, motiv slatke slobode proteže se i u odličnu dvoipolsatnom dokumentarnom filmu Repatrijacija darovitoga Kima Dong-wona, koji secira tragične sudbine sjevernokorejskih špijuna, nakon što su trideset godina proveli u nehumanim uvjetima južnokorejskoga zatvora, pri čemu ne žele odbaciti ortodoksna komunistička uvjerenja s odlaskom na slobodu, uza sva poniženja koja su tamo doživjeli. No, premda se retorika na kojoj počiva Kimov dokumentarac naizgled doima poput reklamnoga spota organizacije Amnesty International, jer je film snimljen neposredno nakon što je u Koreji izglasan zakon koji bivšim političkim zatvorenicima dopušta povratak u domovinu, njegov autor ipak uspijeva združiti poruku i formu u intrigantnu i autohtonu cjelinu.

Ostaje nepoznanica zašto se Kimov komad nije našao na programu Zagrebdoxa, kao uostalom ni fenomenalni Darwin's Nightmare Huberta Saupera, s kojim je u Fribourgu ex aequo podijelio nagradu za najbolji dokumentarac. Jer, ako je u Fribourgu nešto bilo bolje od njegove čokolade, onda su to bili filmovi. Nadasve oni o Africi. Uostalom, povijest filma dokazala nam je da su najbolje filmove o crnom kontinentu snimali oni koji su u njemu ostavili srce, poput Jeana Roucha ili Claire Denis, pri čemu opet ne možemo izbjeći tu sveprisutnu čokoladu (šifra: Chocolat). Ono što je Rouch značio za etnološki dokumentarac, to je danas Sauper u ozračju no-global-dokumentarca. Rouch se uputio u Niger noseći sa sobom Hegelovu Fenomenologiju duha i Leirisovu L'Afrique fantome. A Sauper se uputio u Tanzaniju noseći sa sobom Stare i nove svjetske poretke Noama Chomskog. Sauperova Afrika ostala je bez nogu, jer joj je novi svjetski poredak preoteo hranu i darovao oružje. A u rukopisu zasluženoga fribourškog laureata Fante Regine Nacro (šifra: La Nuit de la verite), njezin je kontinent ostao bez reproduktivnih organa, nakon što je brutalni poručnik progutao testise svoga protivnika. Poručnik će završiti pečen na ražnju u noći u kojoj su dva sukobljena etniciteta zauvijek trebala zakopati ratne sjekire, pa se epilog doima poput najkrvavije elizabetinske drame.

RASKOŠNI FESTIVALSKI BESTIJARIJ

U isti mah, raskošni festivalski bestijarij igra na snažno naglašenu simboliku. U La nuit de la verite hijena koja je progutala sunce u snu predsjednikove žene proriče najgoru moguću tragediju. U Crno bijeloj kravi Jina Yanga krasotica iz naslova filma, koja umire iscrpljena nakon što je otelila mrtvo mladunče, emocijama je nabijena metafora o kineskoj provinciji, koju kineski ekonomski procvat ostavlja da krepa na marginama. U Darwin's Nightmare, predatorski apetiti nilskoga grgeča i svjetskih moćnika dovest će tanzanijski narod na rub ekološke i ekonomske katastrofe, kad svijet više ne mari za njegov posljednji krik iz savane. A mače koje je udomila osamljena junakinja filma This Charming Girl Lee Yoon-kia, jednog od onih nebrušenih korejskih dragulja, koji slijedi putanju Ki-dukovih recentnijih radova (šifra: Samaritanka, Binjip), jednostavan je, ali odista šarmantan simbol topline i kakav-takav antidepresiv protiv urbane alijenacije.

Festival je često volio posezati i za mitološkim motivima. U poetski intoniranoj drami Yasmine Kassari L'enfant endormi, koja je osvojila nagradu FIPRESCI, autoričina junakinja fingira trudnoću kako bi simbolično uspavala dijete u utrobi i probudila ga kad joj se muž vrati iz Europe, gdje je emigrirao trbuhom za kruhom, zajedno s ostalim muškarcima iz sela. A u Krugu Bangladešanina Abua Sayeeda, autorova kontemplativna priča o muškarcu koji se vraća u svoje selo kako bi vratio ono što mu je preostalo od njegovih sjećanja na djetinjstvo prepuna je nedokučivih simbola i mitoloških elemenata.

Ipak, najintrigantniji komad prikazan izvan konkurencije ostaje Mi nismo monasi mladog Tibetanca Peme Dhondupa. Dok se tibetanski film dosad mahom oslanjao na snažne duhovne i etnografske elemente, kako bi se ulagivao new-age trendseterima, atipični Dhondup uranja među ulične bande tibetanskih emigranata u Dharamsali, mjestu u kojem je dalaj-lamina izbjeglička adresa. Autorovi naturščici u šali pripremaju plan otmice kineskih diplomata. No, priči se dogodi nagli zastrašujući obrat, kad jedan od njih čitavu stvar shvati jako ozbiljno i odluči postati bombaš samoubojica. Ono što podrazumijevamo pod sintagmom tibetanskog pitanja nikad nije bio izneseno tako izravno, poput najžešćeg udarca u želudac.

U skladu s precizno sastavljenim festivalskim itinerarom za članove FIPRESCI-a, mamuran odlazim nakon projekcije na oproštajni koktel, koji organizira gradsko poglavarstvo u prostoru galerije sa stalnom postavom slavnoga fribourškog umjetnika Jeana Tinguelyja i njegove nedavno preminule žene Niki de Saint-Phale. Riječi gradonačelnika sudaraju se sa škripom goleme Tinguelyjeve instalacije, nalik na Tsukamotova Tetsua: The Iron Mana. Razigrani šareni mobili i groteskne figure madame Niki toliko su me hipnotizirali, da mi je njegov govor bio posve nebitan.

Dragan Rubeša