Barthesu se ne kaže zbogom

Barthesu se ne kaže zbogom

On je oblikovao našu logosferu, veoma bitno proširio onu intelektualnu atmosferu koja nam dopušta misliti, kao i duhovno disati. Pritom ne mislim na Barthesove epigone, nego na fascinantnu snagu njegova mišljenja, koja se može obuhvatiti samo u pokretu i iz pokreta

Prošlo je, dakle, 25 godina otkako je tragična nesreća prekinula djelo Rolanda Barthesa. Barthes je za života uvijek bio provokativan, neočekivan i subverzivan mislilac. Možete li nam reći kakva je recepcija njegove teorije danas?

— Prije svega trebamo začuđeno protrljati oči: iz čuđenja da je prošlo već 25 godina otkako se prikrala smrt Rolanda Barthesa. U mnogih filozofa i teoretičara ćetvrtina stolječa stvara golemu distancu, navodi na historijski odmak. Ne i kod Rolanda Barthesa. Premda je izdanje sabranih djela stvorilo nešto poput monumentalizacije i time povezane distancije: tekstovi Rolanda Barthesa djeluju danas večinom toliko svježe, toliko uzbudljivo i toliko sipko, kao da su napisani tek prije nekoliko godina. Barthes nakon smrti nije prošao kroz pravo čistilište (purgatoire) – posve u suprotnosti sa Jean–Paul Sartreom, čije čistilište i dalje ustrajava. Barthesovo je mišljenje danas prisutnije no ikad, vidljivije no ikad: od antropologije do teorije znakova, u rodnim studijima, kao i u studijima kulture, u književnosti, kako unutar tako izvan Europe, u znanostima. Gotovo da ne postoji područje na koje prisutnost Rolanda Barthesa nije ostavila duboke tragove. Od svakodnevice i njezinih predmeta do teorije medija: Barthesov je način mišljenja iskovao opažanje, kao i forme izražavanja nekoliko generacija kao gotovo nitko prije njega. Može li se danas govoriti o Tour de France, Citroënu DS ili Einsteinovu mozgu, a da se pritom ne misli na njegove tankoćutne analize? Je li moguće govoriti o ljubavi, a da se ne misli na njegove Fragments d'un discours amoureux?

Premda je o tome nezahvalno i teško govoriti, možete li možda zamisliti u kojim bi se smjerovima — da do nesreće nije došlo — Barthes danas razvijao? Smatrate li da bi — što je Barthes sam najavljivao, između ostalog, u nastupnom predavanju na Colle`ge de France (Leçon), kao i posljednjim predavanjima pod naslovom Priprema za roman — konačno napisao roman? (Camera Lucida i posebice Incidents upućuju na to.)

— Roland Barthes, pisac? Pa naravno. Ali ne kao romansijer in spe, nego kao écrivain–écrivant, što je bio još od prvih tekstova. Smatram da bi Roland Barthes zasigurno proveo dalji iznenadni zaokret smjera: njegovo je djelo uvijek bilo kontinuirano, ali nepredvidljivo, pragmatično, ali neprogramirano. Bi li napisao roman? Ili, kao što drugi misle, liriku? On je to u osnovi već odavno učinio i najkasnije s frikcijom Roland Barthes par Roland Barthes središnju figuru te science–friction eksplicirao. Barthes je tražio povezanost između pisanja i života, ali i preživljavanja (putem) književnosti. Tu je njegov tečaj Comment vivre ensemble? od najvećeg značenja: Barthes je ispitivao mogućnosti suživota, jednog suživotnog znanja, kakva nam ga nudi književnost. Književnost mu je, ne na kraju, bila važna i kao oblik jednog znanja za preživljavanje, i upravo to preživljavanje RB–a (kako se Barthes najčešće potpisivao i zvao, primjerice, u autobiografiji — op. prev.) može danas vrijediti kao zajamčeno. Bit će to pisac, taj koji će nadživjeti sve ostale Barthese, upravo stoga jer se ne može reducirati na format pisca romana.

Sabrana djela, kongresi (primjerice, onaj koji organizira Centre Roland Barthes u Parizu), izložbe (Beaubourg — Centre Georges Pompidou), kazališne predstave (Fragments d'un discours amoureux), unatoč svemu tome Barthes nikada nije imao pravih nastavljača, poput, primjerice, Jean–Paula Sartrea, Jacquesa Lacana ili Michela Foucaulta, koji su nadahnuli čitave pokrete. Smatrate li da razlog tomu leži u njegovu meandričnom pisanju ili je nešto drugo posrijedi?

— Barthes je možda učinio nešto mnogo važnije od nadahnjivanja ili utemljenja nekog pokreta ili škole: on je oblikovao našu logosferu, veoma bitno proširio onu intelektualnu atmosferu koja nam dopušta misliti, kao i duhovno disati. Pritom ne mislim na Barthesove epigone, već na čudesnu snagu njegova mišljenja, koja se može obuhvatiti samo u pokretu i iz pokreta. Za razliku od Sartrea, Barthes nije mislilac dolaska, nego mislilac odlaska (na putovanje — op. prev.). Upravo to čini njegovo mišljenje, njegovo pisanje, danas tako dragocjenim, tako izazovnim. Od Le Degré zéro de l'écriture do La Chambre claire — razdoblje koje je otprilike dugo kao i vrijeme koje je prošlo od njegove smrti — nema škole, nego sposobnost da sebe uvijek iznova izumi, da za svaki predmet, za svaku knjigu nađe posebnu formu.

Postoji nekoliko Barthesovih biografija (Louis–Jean Calvet, Philip Tody, Steven Unger...). Vaša je posljednja i dosad najobuhvatnija. Kako to da ste se odlučili na taj podvig, kakvo značenje ima pridjev intelektualna i u čemu je razlika između vaše i prijašnjih biografija?

— Moj je potajni cilj bio Barthesovo mišljenje portretirati kao životni projekt i taj portret kao koreografiju — dakle iz pokreta i kao pokret — postaviti na scenu. Pritom je moja Intelektualna biografija posložena tako da čitatelji — kao u romanu Rayuela Julija Cortázara — mogu skakati amo–tamo. Svezak kronologije može se sukladno čitati od naprijed prema natrag, ali se također mogu slijediti razne parkure koje između pojedinih poglavlja pokazuju diskontinuirani put i na parodoksalan način pred oči trebaju dovesti upravo kontinuitet mišljenja i stvaralaštva Rolanda Barthesa. Biografija bi trebala govoriti iz njegovih tekstova, a ne njegovih se tekstova dokopavati. Time pokušavam izmaknuti svim onim dihotomijama i klasifikacijama kojima se Barthesov životni projekt nastojao pojednostavniti i istovremeno probaviti: znanstvenik vs. književnik, strukturalist vs. postrukturalist i tome slično. Tražio sam stoga formu koja oscilira između znanosti i književnosti, kako bih ocrtao kretanja velikog intelektualca, a da ih ne fiksiram: Roland Barthes kao mobilan.

U knjizi o Rolandu Barthesu Jonathan Culler tvrdi da je Barthesovo bavljenje avangardnom i suvremenom književnošću bila sjajna strategija da se stvore dobri preduvjeti za bavljenje klasičnim francuskim piscima poput Racinea ili Balzaca. Culler tvrdi i da je Barthesova proklamacija smrti autora proturječna s njegovim knjigama Roland Barthes par Roland Barthes i Camera Lucida i njegovim posljednjim predavanjima na Colle`ge de France. Slažete li se s njim da je čitavo Barthesovo djelo u kontradikciji sa samim sobom — ili imate drukčije mišljenje?

— Ne bih govorio o proturječjima, nego o pomacima i iskretanjima, koje u biti ispunjavaju funkciju Paradoxe. Roland Barthes bio je oduševljeni čitatelj vlastitih tekstova, sebe sama. Znao je jako dobro premjestiti ne samo tekstove drugih autora — poput onih Nietzschea, Sartrea ili Lacana — nego i vlastite tekstove. Upravo to čini napetost njegova pisanja. U avangardističkom smislu moglo bi se možda govoriti o kubističkom pisanju i upravo u području znanosti. No Barthes je najkasnije od kraja šezdesetih bio avangardistički cijepljen: znao je opasnosti naplate avangarde, znao je za naglu promjenu akratičkog diskursa u enkratički diskurs: kako pobuna može biti ugušena, fiksirana i konzumirana. To avangardističko cjepivo — avangarda kao serum za avangardizam — štitilo je njegovo mišljenje i njegovo pisanje od prelake konzumacije kao od skleroze, od ukočenih duhova. Na taj način Barthes nije odrediv, nego izloživ: u tom je smislu upravo ovo — ne samo fascinozum, nego mnogo više, paradoksički vrhunski mislilac.

Za Carstvo znakova Barthes je jednom rekao da je pri pisanju te knjige osjećao najveću radost. Po čemu se Carstvo znakova razlikuje od njegovih prije i poslije napisanih knjiga?

— L'Empire de signes u osnovi se pričvršćuje na jedan dugo ostavljen (i dugo vremena zaboravljen) tekst mladoga Rolanda Barthesa: na »putopis« s grčkoga arhipelaga i njegovih mogućnosti da se skače s otoka na otok, da se diskontinuirano poveže. Sa svojim Japanom stvorio si je carstvo znakova koje je upravo tu otočnost — i to baš kao otočnu realnost — odigralo do kraja. I potpuno mimo toga već i u naslovu pogledavajući na kontinent, upozorilo kopnenu masu Sartre: jer već je sam naslov pomaknuti, premješteni citat. No Carstvo znakova prije svega tvori bermudski trokut zajedno sa S/Z i Incidents, bez kojih se ono, doduše, može čitati s užitkom, ali bez kojih se u svojoj kompleksnosti ne može razumjeti. L'Empire des signes je — u višestrukom smislu — sretna knjiga.

Možemo li Carstvo znakova i Barthesovu pomalo utopijsku opasku da se u Japanu radi o »sretnim znakovima« razumjeti kao jednu vrstu mita i znači li to da je Culler na neki način ipak u pravu?

— Ako je u knjizi o Japanu riječ o mitu, onda o onom o Europi. Kada Odisej teži povratku kući, koji nije povratak u zavičaj, nego povratak u tuđinu, i ako Europa podsjeća na onaj mit o lijepoj djevojci koju Zeus na jednom žalu, koji danas ne pribrajamo Europi, pljačka, deportira, siluje i sprovodi na otok, onda je Japan za Barthesa onaj otok koji mu otvara vlastiti sretan povratak u tuđinu. Barthes s orijentalnim okom, kao što to Carstvo znakova donosi na vidjelo i razumijevanje. Japan koji je nekako dobio heksagonalne obrise. Svijet znakova u pokretu — kao erotika znakova i kao znakovi erotike.

Koje bismo segmente iz Barthesova privatnoga života (možda i »biografeme«) mogli izdvojiti kao odlučne za njegova teorijska djela? Jesu li njegovo porijeklo, njegov odnos s majkom i sušica doista imali toliki utjecaj kako tvrde gotovo svi njegovi biografi?

— Korpus Barthesovih spisa zaista je protkan biografemima. Možda najvažnije: radni stolovi, uvijek nove konstrukcije jednog mjesta pisanja, crtanja i onog nacrtanog — upravo životnoga znanja, kao što to spisi i predavanja posljednjih godina posve jasno demonstriraju. To se životno znanje nije moglo odvojiti od vlastita života i još više ne od vlastita tijela. Nije, dakle, riječ o »svođenju« pojedinih misaonih predodžbi ili čak cijelih teorija na određene biografeme, nego o produktivnom bivanju i činjenju produktivnim elemenata jednog biosa, koji je više nego što nam znanosti o životu, koje su zapravo samo bioznanosti, pod oznakom life sciences kao »život« žele prodati. Možemo li zamisliti, priprostiji opsjenarski trik? Barthes je taj mit odavno prozreo. Već je u svom Micheletu Barthes na spektakularan način razložio da tijelo povijesti ne može opstojati bez tijela povjesničara.

Jedan od bitnih momenata Barthesova života zasigurno je bila njegova homoseksualnost. Za razliku od Michela Foucaulta, koji je na kraju života i u javnosti istupao kao homoseksualac, a osim toga priznao i svoja iskustva s drogama (čuvena stabiljka marihuane u Parizu, eksperimenti s LSD–om u Kaliforniji...), Barthes takva iskustva za vrijeme života nikada nije priznao (ponešto bi se, doduše, moglo iščitati iz Roland Barthes par Roland Barthes ili Fragments d'un discours amoureux, no tek u posthumno objavljenim Incidents postaje očito). Koji je po vama osnovni razlog za to?

— Mogao bih si olakšati i reći: majka. Ona sjedi na njegovoj Leçon na Colle` ge de France u prvom redu, ona stoji u središnjoj točki kretanja djeteta, koje je kao chercheur neprestano u potrazi i koji cijeloga života ostaje tragač. No Barthes se prije svega nije htio fiksirati, čvrsto upisati: Da nije taj element njegova života bio biografem, da je njegova homoseksualnost na kraju uvijek bila povezana s jednom homotekstualnošću? On bi svaku distancu izmjenično samo—ogledavajuće refleksije napustio, onu koja nam već u naslovu Roland Barthes par Roland Barthes dopušta da identično prepoznamo kao diferenciju. Onda bi taj predivni frikcionalni tekst postao confession jedne autobiografije, koja proganja tout dire i na kraju ipak postaje neznatna. Incidents su — smatram — uspjeli pokušaj povezan sa Carstvom znakova i S/Z da se ne priveže natrag za neki biografem, nego da od njega pođe, da ga, dakle, učini produktivnim.

Prošlo je nekoliko godina otkako ste napisali Intelektualnu biografiju. Jeste li se unatoč proteklu vremenu uspjeli osloboditi Barthesova utjecaja?

— Ne bih znao zašto bih se te fascinantne snage trebao osloboditi: ona nije jedina koja utječe na mene, koju želim učiniti produktivnom, a da sa svoje strane za nju ne budem pričvršćen. Roland Barthes svoje čitalaštvo nije pronašao, on ga je uvijek iznova stvarao. Taj proces nije prestao, kao što to prodani primjerci mnogih njegovih tekstova — ali i Oeuvres complétes — dokazuju. Barthes je fascinozum upravo stoga jer prisiljava na samo–razmišljanje, na samo–pisanje, na samo–pronalaženje i samo–izmišljanje. Užitak u tekstu ne nalazi kraja, nego uvijek nove početke. Barthes je nedvojbeno ime u množini koje se ne može staviti u jedninu.

Čime se trenutno bavite i namjeravate li se u budućnosti još baviti Barthesom?

— Trenutno radim na drugom dijelu svog projekta ÜberLebenswissen (Znanje za preživljavanje i istovremeno Znanje o životu — op. prev.) ovdje na Wissenschaftskollegu u Berlinu: riječ je o Knjjiževnosti bez čvrstog prebivališta, s one strane nacionalne književnosti. Dok moja knjiga ÜberLebenswissen sadrži jedno poglavlje o Barthesovu tjelesnom znanju — u dijalogu s tijelo–život–diferencija Helmuta Plessnera, u Literaturen ohne festen Wohnsitz neće biti poglavlja o Barthesu. Zato priređujem novo njemačko izdanje Barthesova Užitka u tekstu u Studijskoj biblioteci Suhrkampa. Višeglasnost Rolanda Barthesa ne izlazi nekom tako brzo iz uha, dokle god se uho drži na tekstu i o uhu u tekstu zna.

Razgovarao i s njemačkoga preveo Srećko Horvat