Barthes: neukrotivi ljubavnik

Barthes: neukrotivi ljubavnik

Još je od svibanjskih dana '68, kada je i sama sudjelovala u studentskim nemirima, Julia Kristeva bila očarana konceptima pobune i revolucije. Promišljajući budućnost pobune, Kristeva u knjizi La révolte intime (Osobni revolt) – objavljenoj 1997. neposredno nakon knjige Smisao i besmisao revolta (u okviru sveska Moći i granice psihoanalize) – ustanovljuje da »novi svjetski poredak« nije sposoban za revolt. U nastojanju da dođe do odgovora na pitanja o potencijalnoj promjeni postojeće moći i korumpiranih vrijednosti, Kristeva istražuje načine na koji su tri najnepopustljivija moderna pisca – Aragon, Sartre i Barthes – provodili osobnu pobunu. Tekst koji, zahvaljujući velikodušnom dopuštenju autorice, donosimo prvi put u hrvatskom prijevodu jest osmo poglavlje knjige La révolte intime pod naslovom Barthes: neukrotivi ljubavnik, u kojem Kristeva, na svoj način, razmišlja o karakteru Barthesovih Fragmenata ljubavnog govora, kao i svom odnosu prema njima.

Figure

Danas bih željela da se zadržimo na »čistom utjelovljenom vremenu«. Što želim kazati tom prustovskom formulacijom? Kao što znate, vrijeme i povijest mogu se uvinuti u meso a da ne napuštaju svoj linearni tok. Kronologija, čijim tehnikama tako dobro gospodarimo, odjednom nam uzmiče; sabire se u dozrijevanju voća, usporava u zalasku sunca nad oceanom ili se lomi u vrisku nestrpljiva djeteta. U povijesnom protokolu, krivulja trajanja koja se proteže nad trenutkom izaziva bljesak vjerskih intuicija, pokreće putovanja koja će voditi velikim otkrićima, oblikuje senzibilitet, utječe na metode: ukratko, ništa nije stalno ni konačno. Da bi se pojavilo i postojalo, tom »čistom i utjelovljenom vremenu« potrebna je određena misao: paradoksalna misao koja je bezimena, ali stanuje na granici jedne umjetnosti življenja i jednog pisanja.

U okviru tog promišljanja nadahnuta lingvistikom što je obilježilo društvene znanosti, Roland Barthes uspio je utisnuti u vlastitu putanju ovu krivulju koja znakove vodi sve do osjećajnog, ne bi li im na povratku pridala drugo značenje: rehabilitirao je ljubavni diskurz.

Smatralo ga se demistifikatorom. Od Nultog stupnja pisanja (1953) i Mitologija (1957) do S/Z (1970) i Sade, Fourier, Loyola (1971) primjenjivao je semiologiju kao ikonoklazam na veliko nezadovoljstvo svojih protivnika, koji se radije zavaravaju nego da se, poput njega, suočavaju s društvenom sponom kao s artefaktom. Lucidan, elegantan, dosljedan prustovac, ateist, Barthes se volio podsmjehivati svima onima koji su željeli »biti unutra« (koji su se željeli definirati s pomoću određenog identiteta, pripadati nekoj dominantnoj struji, pa bila ona i »književna«, svetogrđa li!), a u tekstovima naučio nas je dešifrirati zablude što ih donosi užitak kao i one što ih donosi moral grupa: sve skupa zadržano je u jeziku.

Prisjetite se 1977: spasenje kroz erotizam dosegnulo je vrhunac i već smo se nalazili u društvu spektakla. Međutim, carstvo značenja nije jedino što je Barthes suprotstavio carstvu slike: prvi je (filozof Gilles Deleuze težio je istomu cilju, ali je išao drugim putem) reagirao na robotičku banalizaciju sada već virtualnog društva. I to nije činio samoubilačkim povlačenjem ukrašenim tvrdom retorikom, već mekanom rehabilitacijom ljubavnoga senzibiliteta koji je, ne bez perfidne ironije, definirao kao »opscenu neaktualnost«. Jer upravo je patetični svijet osjećajnosti, dakle svijet onog koji je zaljubljen ľ sve dotada stigmatiziran ľ taj što ga je bacio u lice akademskom svijetu i medijima, razdraženima zbog toliko sentimentalne naivnosti koju su sa žaljenjem zamijećivali kod tog tobožnjeg duhovnog vođe.

Luksemburški vrt

U istome duhu takve pravedne razdraženosti, jedna me novinarka u vezi s mojima Les Possessions neki dan upitala ne podliježem li prevelikoj naivnosti. Pridodajte ovdje još i otežavajuću okolnost: prevelikoj ženskoj naivnosti. Vladajući puritanizam o kojem je svjedočila ta sugovornica prati trendove: danas je seksualnost »moderna«, ona ne skandalizira, nije opscena, ima svoje revije, svoje sekte, svoje »radnike«. Ona sačinjava krilo binarnoga koda, reducirajućeg i represivnog, koji je na očigledan konformistički način suprotstavlja jednako očiglednom moralu kojim se, budući da je represivno – normativno - kokonizirajući, nitko razuman, jasno, ne može zadovoljiti!

Što to uznemiruje u Fragmentima ili danas u mojim Les Possessions? To što se usuđuju govoriti o infantilnosti koje se treba stidjeti, o patetičnoj tjeskobi (»patos« i »depresija« riječi su izopćene s francuskog tla i iz novinskih redakcija), o onome što, po Batailleu, djeluje »minornim« ili što, po Barthesu, djeluje »ženskim«: to je senzibilitet zaljubljenoga koji je ranjiv, zanesen, u iščekivanju, uništen, »zaposjednut«, otvoren u svojoj nasladi sve do smrti. Evo što piše naš pronicavi Barthes: »Povijesni obrat: nepristojna više nije seksualnost, sada je to sentimentalnost ľ cenzurirana u ime onoga što je, u biti, samo neki drugi moral.«

Svima je poznato da blaženu naivnost koja je sebe same nesvjesna ne stigmatiziramo: novom svećenstvu smeta jedino ona naivnost koja samu sebe prepoznaje kao takvu, koja samu sebe preispituje i promišlja, koja je lucidna u svom propadanju, a trijezna u svojoj opscenosti. Barthes je ogoljenje svoga senzibiliteta neukrotiva ljubavnika popratio zahvatom koji naziva »pisanjem«, »moralom forme« ľ figurama, stajalištima, psihologijom procijeđenom u logičke stavove, pasijom pečenom u umjetnost življenja.

Kao što smo ranije vidjeli, semiološka askeza koja ga je poučila da razlikuje »forme« od »sadržaja« tim se osluškivanjem stanja zaljubljenosti pretvorila u novu Mapu zemlje nježnih osjećaja: suptilno analitički, interpretacijski skalpel i jetkost njegovih čitanja otkinuli su meso osjećajnog da bi ga pripremili na učen i profinjen način.

Ne začuđuje vas da je danas, kao i uvijek, pomodno odbaciti znanje kada pišemo nešto što je ni od kakva značenja: znanje, čini se, djeluje »profesorski«, a profesor je neprijatelj... svećeniku (i umjetniku, kada nastoji nastupiti umjesto njih). Priča vam se o svemu: o seksu, književnosti, slikarstvu, ali bez želje za znanjem. A pričanje bez interpretiranja nije drugo doli pričanje anegdota, opisivanje kretnji, atmosfere, ne bi li se izbrisala trauma koja je i uzrok priči. Sam je Barthes, uostalom, rado opisivao: »Ovo je jutro (na selu) sivo i blago. Ja patim (zbog ne znam kakve nezgode). Javlja se ideja o samoubojstvu, netaknuta bilo kakvom mržnjom (ne ucjenjujem nikoga); ta je ideja blijeda; ona ništa ne lomi (ona ne »razbija« ništa), slaže se s bojom (s tišinom, s napuštanjem) ovoga jutra«. Čitalac, ulovljen u zamku, misli da će ga se pustiti da uživa na površini melankoličnoga bljedila koje je tako često bilo dijelom stanja zaljubljenosti ľ a kad odjednom, ušuljava se demistifikacija: »Zaljubljen u smrt? Prejake su to riječi (...). Na trenutak se nastanjujem u iskrivljenoj misli o smrti (iskrivljenoj poput iskrivljena ključa); promišljam smrt pokraj: promišljam je povodeći se za nepromišljenom logikom, izlazim iz fatalnog para koji povezuje život i smrt suprotstavljajući ih.«

Stoga razumijemo da ovaj pisac, čija je skromnost bila tolika da je prihvatio zvanje profesora, obavljajući ga s primjesom ironije čovjeka puna duha, ustraje da uvede u lijepu književnost, pa čak i u ljubavni diskurz, taj demistifikatorski nemir u kojem svoj izvor pronalazi misao.

Ukazujući više na stvaranje forme osjećajnog negoli na detaljno raspravljanje, njegova se misao očitovala kroz »fragmente« i nametnula žanr koji je poluklasičan (Pascal? La Rochefoucauld? Vauvenargues?), poluorijentalan (zen?), koji vizionarskom iznenađenju pridružuje užitak meditacije. Svojom sažetošću i nedovršenošću, fragment je šoku uzrokovanu distanciranjem (u kazalištu ga je zagovarao Brecht) bliži od bilo koje druge pojmovne, filozofske ili psihoanalitičke strategije zgušnjavanja misli. Ipak, Barthes nije prestao predavati pri École des hautes études. Gipka u svakodnevnoj mudrosti, tragično-ironičnoj homeopatiji, njegova su predavanja pratila razvoj onoga što je bilo skriveno duboko u nama, a što je napokon iznijeto na danje svjetlo... Tako je linija doprla do točke; do trajanja; do trenutka; do misli; do osjeta...

Moj sin David upravo se bio rodio i ja sam se, napustivši Nacionalnu biblioteku, uputila prema Luksemburškom vrtu. Ipak, osjećaj da sam na stranom teritoriju potpuno je izostao: majke su gurale dječja kolica čitajući Fragmente ljubavnog diskurza, starci su se naočalama prikovali uz stranice Fragmenata, a zaljubljeni su nastavljali ljubiti se, u zanosu gazeći po svom primjerku. Jamčim vam da je bila 1977. No kakav bijaše on, taj ljubavnik iz Fragmenata?

Ponori

Je li Roland Barthes bio iluzionist, idealist, narcis, je li bio morbidan, budalast, smiješan? Naravno da nije. Uvidjet ćete poslije da svaka ljubavna renesansa ovisi o revoluciji mišljenja. U Histoires d'amour (1983) sa zadovoljstvom sam ustvrdila da je u trenucima kada su trubaduri pjevali o svom savezu s plemenitom damom sveti Bernard pisao prvu mističnu pjesmu ljubavne tematike: »ego affectus est« ľ o kojoj još nismo dovoljno promišljali pod svjetlom njezine kartezijanske protuteže: »ego cogito«. I da je libertinizam 18. stoljeća platio svoj dug baroknoj i paskalovskoj nepostojanosti; da su romantičari patili zbog svojih ljubavi u sjeni hegelijanskog negativiteta, a bezumna ljubav nadrealista opijala se ženskim misterijem što ga je slavio okultizam. Kad je došao red na njega, Barthes je oživio novu varijantu ljubavnoga senzibiliteta koji će se manifestirati kroz dvije od krivnje razriješene figure ljubavi: homoseksualnu ljubav i majčinsku ljubav, idući tragom Freuda, Lacana i Winnicotta, a svakako i Nietzschea.

Daleko od toga da te tokove mišljenja primijeni, pa čak i da ih produbi, Barthes je na njih upućivao kao što se navodi na dnu stranice, upijajući ta iskustva u vlastito, u revolucionarnu pouzdanost svježe i autonomne transsupstancijacije.

Tada mu se ukazuje suverenitet prve figure ľ ljubavne propasti: »Bio ranjen ili sretan, ponekad me obuzme želja da se sunovratim u ponor.« Cijelom knjigom provlači se taj naglasak na Wertheru i mnogim drugim zaljubljenim junacima. Ali neka vam zbog toga ne promakne strogo bartovski smisao tog ponora: riječ je o ukidanju svjesnoga subjekta u korist afirmativne pasije, nadahnute Freudom i Nietzscheom. To se događa zbog poništenja zaljubljenoga kao nosioca istine: poništenje njegove nadmoći (»progonjen slikom ili stopljen s njom«) jest uvjet njegova imaginarnog. »Nije li ponor tek prikladno poništenje?« »... Ništa svečano. Ovo je blagost u pravom smislu.« Od prvih stranica Fragmenata, stanje zaljubljenosti obojeno je idejom (pa makar i blijedom) o samoubojstvu. Ukidanje samoga sebe pokazuje se nužnim pred očima voljenog: zaljubljeni je »en souffrance« (en souffrance u francuskom jeziku ima, među ostalim, značenje neizručenog, nepredanog; no imenica la souffrance ima jasno značenje boli, patnje, muke; zato je potrebno obratiti pozornost na igru riječi kojom se Barthes ovdje koristi, nap. prev.) poput paketa zagubljena u kutu željezničke postaje. Međutim, ta odsutnost ti što me ukida, ta odsutnost zbog koje pati zaljubljeno ja, podrazumijeva lukavost kojom će to... bolje postaviti: »Ja, uvijek prisutno, ostvaruje se jedino pred tobom, neprestano odsutnim.« Suverenitet zadobiven odsutnošću, suverenitet... ženski, pa stoga proizlazi: »U svakom se muškarcu koji progovara o odsutnosti drugog očituje ženskost.«

Na nekoliko stranica kišovitog ugođaja, već smo i više nego jedanput s oprezom obišli fragmentaran kontinent zaljubljenog. »Mit i utopija: početak je pripao, budućnost će pripasti subjektima u kojima ima ženskosti.«

Izvan jezika

Vjerujte da takva diskreditacija jezika u korist osjećajnosti uopće nije značila paradoks tog »ljubavnog diskurza«. Riječ »divan«, koja je tipično ljubavna, bila bi »jezični neuspjeh«; ono »volim te« ne »upućuje na izjavu ljubavi, na priznanje, već na ponovljeno izgovaranje ljubavnog krika«. To je volim te »bez upotrebe«, »odbačeno«, »izgovoreno«, »previše frazirano da bi pripadalo nagonu, preglasno izvikivano da bi se ticalo rečenice«, te »hinjenje jezika« što ga predstavlja to »volim te« nije diskurz, nego je sasvim jednostavno naslada. Ili još bolje, ono je sasvim prostodušno naslada: jedan »apsolutni materijalizam«, jedno »fizičko, tjelesno, labijalno izgovaranje«; čak nije ni »simptom, nego je radnja«, nije čak ni »ispričano«, već je događaj tu »deklamiran«.

Na tu izvanjezičnost vezuje se pohvala ljubavne gluposti koja tada poprima obilježja izvjesne istine: »Glupo je biti iznenađen. Zaljubljeni je to neprestano: on nema vremena da transformira, da se vraća, da štiti. Možda je i svjestan svoje gluposti, ali je ne cenzurira. Ili možda: njegova glupost djeluje kao rascjep, kao perverzija: to je glupo, kaže on, no ipak... istinito.« Ništavna, ali nužno sublimna, glupost ljubavnoga delirija navlači znakovitu opscenost batailleovskog razgolićenja: »To je neizbježna forma nemogućeg i suverenog.«

Subverziji jezika koja je stanje zaljubljenosti, logično je, ne treba interpretator; Barthes snažno i vrlo ničeanski odbacuje Interpretatora kao zapadnjačku varijantu židovskog Svećenika. Budući da snaga ljubavi prezire jezik, nepotrebnost Interpretatorova rasprsnula bi se i dopustila da je izgovaranje zaljubljenoga pomete, govori nam on zapravo. Međutim, Fragmenti ne prestaju oscilirati između snage želje koja preplavljuje i tkanja dešifriranja koje se budi. Odbacujući Interpretatora, Barthes ne prestaje predočavati interpretaciju. Bez Nietzscheova žara, ali flobertovskom diskretnošću, on uspijeva uskladiti dojam i interpretaciju u onome što naziva »takvim«, ili još bolje, u onome što naziva »tekstom«, koji je u isti mah i zaljubljena osoba i njezin lucidan diskurz:

»Odredivši te takvim, omogućujem ti da utekneš smrti klasificiranja, otimam te od Drugog, od jezika, želim da budeš besmrtan (…). (Crni neprijatelj takvomu je Ogovaranje, odvratan proizvođač pridjeva. A ono što bi najviše nalikovalo voljenom biću takvom kakvo jest, bio bi Tekst kojem ne mogu prišiti nijedan pridjev: kojim se naslađujem, a da ga ne moram dešifrirati.)«

A ipak, nije li ono što predlažu Fragmenti naslada dešifriranja, a istodobno i »ushićenost« ili ebrietas? (lat. ebrietas »pijano stanje, pijanost«, nap. prev.) Bi li stoga tekst bio zaljubljeni takav kakav jest, nepripitomljiva antiteza Ogovaranju?

Osjećajno versus seksualno: novi ljubavnici

Cijenimo više čudno proturječje (nijekanje?) što se provlači kroz tekst, definiran kao nešto što nije dešifriranje ove tobožnje naslade bez kakvoće, čitajući ponovno fragmente u kojima Barthes prikazuje neodoljivu snagu ljubavnoga patosa... jednim jezikom koji je ironično i pažljivo sažet! Nezanimljiv, staromodan, jednako opscen kao i papa koji u Sadea sodomizira purana, zaljubljeni je sve to, zato što «sentimentalno postavlja na mjesto seksualnog». Prema tome, ljubavni tekst, «tek donekle tekst», postaje «amen, granica jezika»: »Ja sâm, u času kad to kažem, pa makar i kroz treptanje jedne figure, već sam vraćen u jezik«.U ovoj se trezvenosti, međutim, patos potvrđuje nanovo i uvijek: »Preuzet ću na sebe sav prijezir kojim je obasut svaki patos: nekada u ime razuma (...), danas u ime 'modernosti'...«

Očigledno je da je zaljubljeni homoseksualac taj koji ovdje diskretno zahtijeva opscenost »staroga sentimentalnog novorođenčeta« (Fourier), i to sarkazmom koji je jednako nježan koliko i razoran. A nas neće začuditi kada naiđemo na, ovaj put, jasno evociranje majčinske ljubavi, razbacano na brojnim mjestima po Fragmentima. Od prustovskoga djeteta koje majčinsku ljubav »ludo priželjkuje« do vinikotovskog djeteta koje krije »primitive agony« ľ »mi se uzajamno majčinski skrbimo; vraćamo se temelju svih odnosa, tamo gdje se potreba i želja sastaju«. Tjeskoba ljubavi otada se pojavljuje kao strah od gubitka koji se već dogodio. »Kad bi mi barem netko mogao reći: 'Ne budite više tjeskobni, već ste ga / ju izgubili.' «

NHZ: ne–htjeti–zgrabiti

»Ne–htjeti–zgrabiti«, formula istočnjačkoga nadahnuća, bit će posljednje riječi ovih fragmenata koji još potvrđuju svoju enigmatičnost. »NHZ« je štur – ni dobrota, ni odricanje; s jedne strane, osjetilni svijet; s druge, »moja istina«. Voljeti, a ne htjeti zgrabiti: to je deviza te nove ljubavne utopije.

Je li riječ o nedorečenosti što najavljuje samoubojstvo ili prije o eleganciji onog koji ne želi «dodijavati»? »Ja ne izgovaram ni riječi.« Ili možda dokaz uzvišene ljubavi? Ili šutnja kao posljednji fragment ljubavnoga govora? Kriminalistički roman gdje čitalac ima mogućnost da uzalud zamišlja, ne bi li se približio misteriju te fragmentacije, tog neizrečenog, te ushićenosti?

Kurtoazan, diskretan, Roland prepušta zaključak Rusbrocku: »...duša slobodna i opijena! Zaboravljiva, zaboravljena, opijena onim što ne pije i što nikada piti neće!«

Očitovanje frustracije, poraza? Ne brzajte sa zaključkom, s interpretacijom. I prisjetite se toga naglaska opiranja: »Ljubavni osjećaj je staromodan, ali ta se staromodnost ne može vratiti čak ni kao spektakl.« Sve u svemu, »fragmenti ljubavnog diskurza« nasuprot »spektaklu«.

Izvan vremena, neukrotivi ljubavnik iznenađuje povijest slaveći nekoga tko je sposoban prikazati »dječje naličje stvari«. Metafizički triler tek započinje: vrijeme gubi nestrpljivost, a hiroviti ljubavnik kojega je Roland Barthes odriješio krivnje vraća okus jednoj povijesti, koja od toga trenutka gubi svoje vrijednosti, ali ne i »dojam istinitosti«.

Nažalost, prekidam ovo naše kratko putovanje kroz Barthesove tekstove i svakako vas pozivam da zaronite u njih čim osjetite želju ili budete u mogućnosti. Željela bih da radi nastavka putovanja koje vam predlažem ove godine, od ovog imaginarnog ikonoklasta upamtite hijazam osjećajnog i imaginarnog. On se doista pokazuje esencijalnim za bavljenje petljom fantazme slika–imaginarno–film–mediji, koja stavlja u žarište našu suvremenu kulturu. U sljedećim poglavljima naše ćemo putovanje nastaviti u istome smjeru, ne bismo li ondje pronašli mogućnosti i nemogućnosti intimnog pre–okreta. Kako je i obećano, do sama kraja sa Sartreom i Aragonom.

S francuskoga prevela Milja Špoljar

Biografija

Julia Kristeva rođena je 1941. u Bugarskoj. U dobi od 23 godine emigrirala je u Pariz, gdje se ubrzo afirmirala kao lingvistica i semiologinja. Već 1967. njezini članci izlaze u časopisu "Critique", a preuzima i vodeću ulogu u grupi okupljenoj oko časopisa "Tel Quel", koja je u kasnim šezdesetim i ranim sedamdesetim promovirala žestok spoj literarne semiologije i maoističke politike. Na nju su uvelike utjecale teorije Rolanda Barthesa, Jacquesa Lacana i Jacquesa Derridaa, a njezino je slavensko podrijetlo učinilo pronicavim interpretatorom Romana Jakobsona i Mihaila Bahtina. Svoj je prvi tekst u Francuskoj napisala 1966. za Barthesov seminar o Mihailu Bahtinu, a Barthes je o njoj napisao: »Julia Kristeva mijenja poredak stvari: ona uvijek razara posljednje predrasude, one za koje smo mislili da će nas zadovoljiti, one na koje smo mogli biti ponosni: ono što ona nadomješta ono je već-rečeno, što znači, navaljivanje označenog; ono što ona subvertira autoritet je monološke znanosti i podrijetla.« Njezina lingvistička istraživanja dovela su do dvije knjige, Semiotike (1969) i Teksta romana (1970), te do doktorske disertacije Revolucija poetskog jezika (1974). Sredinom sedamdesetih, osim romana, Julia Kristeva počinje pisati i o temama vezanim uz ženska pitanja i feminizam, spajajući ih s elementima lakanovske psihoanalize, kojom se bavi i danas. U to razdoblje pripadaju i Moći užasa, knjiga objavljena 1982. i jedina koja je od njezina pozamašna opusa dosad prevedena na hrvatski jezik, Priče ljubavi (1983), i Crno sunce: depresija i melankolija (1987). Potkraj osamdesetih počinje se baviti nacionalizmom (Stranci sebi samima, Nacije i nacionalizam), a istražuje i moći i granice psihoanalize u okviru kojih su dosad objavljene dvije knjige: Smisao i besmisao revolta (1996) i Intimni revolt (1997). Od recentniijih izdanja valja spomenuti Vrijeme i smisao, Hannah Arendt i Melanie Klein. Trenutno je profesorica na Odsjeku za lingvistiku Sveučilišta Paris VII, gostujuća profesorica na Sveučilištu Columbia u New Yorku i aktivna članica Centra Roland Barthes u Parizu