Vizije onoga što može uslijediti

Vizije onoga što može uslijediti

Od smirujućeg ulaska u neprekinuti flow pa do jednako smirujućeg izlaska, Ana Jurić isplesava neke intimne misli, zadržavajući ih odveć intimnima kako bi komunicirala s publikom

Studio za suvremeni ples i ove je godine nastavio podupirati članove svog ansambla u vlastitome koreografskom radu i predstavljati ih pod nazivnikom Studijev studio - koreografska radionica SSP-a. U onome što će, čini se, postati tradicijom, ako je suditi prema riječima voditeljice ansambla Bosiljke Vujević-Mažuran, ove se godine predstavilo dvoje autora. Prva je dugogodišnja članica ansambla Ana Jurić, a drugi je Zvonimir Kvesić, mlađi autor poznat s prošlogodišnje Platforme mladih koreografa. Prve izvedbe njihovih koreografija uprizorene su 18. i 19. veljače u zagrebačkoj Tvornici kulture.

Najprije smo vidjeli Vizije, kratak solo rad Ane Jurić, inače izvođačice snažne scenske pojavnosti i visoke tehničke usavršenosti, kakva unoseći posebnu energiju u vlastiti pokret obično iskače među drugim članovima ansambla. U vlastitoj koreografiji ona te prednosti, nažalost, pretvara u nedostatak prezagušenosti pokretom. Njezina je koreografija ispunjena nejasnim slikama koje teško daju naslutiti određeni stav i identitet Ane Jurić kao koreografkinje. Prikazane vizije to čini nedovoljno artikuliranima. Od smirujućeg ulaska u neprekinuti flow pa do jednako smirujućeg izlaska, Ana Jurić isplesava neke intimne misli, zadržavajući ih odveć intimnima kako bi komunicirala s publikom, prevrćući po sebi jaknu kakva od svoje primarne uloge prelazi u niz drugih, naslućujući njezinu povezanost s partnerom i djetetom. Jakna tako postaje jednako plesni partner kao i zgužvana loptica na trbuhu ispod haljine. Uvijek je ona objekt prema kojemu Ana Jurić oblikuje svoj odnos, izvodeći vrlo poznate pokrete u neprestanom cirkularnom tijeku, odajući svojevrstan nemir, ali u njemu i ispunjenje i zadovoljstvo. Jednako je takva i glazbena podloga sačinjena od elegična, ali i snažna ženskoga glasa Merdith Monk. Anu Jurić u Vizijama vidim kao autoricu koja u stvaranju kreće od istraživanja vlastita ženskog identiteta, ali je zasad ne prepoznajem kao drukčiju od drugih pa ni nje same u inscenacijama tuđih koreografija.

Zvonimir Kvesić svoj je Solo za osam s Platforme vremenski proširio osnažen sa sedmero članova Studija: Irenom Belić, Ivanom Blagajčevićem, Darijom Doždor, Anom Jurić, Ivanom Miletić-Piškor, Anom Mrak i Martinom Nevistić. Između dva Paganinija sada je umetnut Zvuk Broda, zvuk apsolutne elektronike kakav potpuno kontrira klasici gudačkog orkestra. Paralelno tomu umetnut je i koreografski isječak, plesni ekvivalent elektronskom zvuku, rekli bismo, sastavljen od izlomljenih linija tijela, sitnih izoliranih pokreta i podnih sekvenci, abecede suvremenog izraza. Naznaka njegova početka događa se nakon što Doždor oddubi neko vrijeme na glavi, u tjelesnom jeziku jednostavno, a dramaturški zanimljivo komentirajući ono što slijedi. Za razliku od tog, početak i kraj Sola za osam i dalje sačinjava vertikalno tijelo ujednačena sedmerca (zbog ozljede Zvonimira Kvesića), prepun skokova i ispravnih figura. Sve to slijedi nakon kratka meditativnog pogleda cijele grupe u dubinu pozornice, što i mene osobno kao gledateljicu, kao i njih, smiruje i priprema za slijed ne kirurški precizno ujednačena slavlja pokreta, prezentacije plešućih tijela, ali nikako neutralnih i sirovih, nego upravo posebnih i osobnih na pojedinačnoj razini svakog od izvođača. Naznačeno je to i u kostimu (Patrizia Dona) kreiranu postupkom varijacija na temu istih kombinezona, u kombinaciji bijeloga i žarkih boja i tako da ogrtač s kapuljačom, povezan oko struka, nakon meditacije postaje plesnom haljinicom. I premda su figure i prostorni odnosi sami po sebi suhoparni, s pokretima čistim i jasnim, ogoljelima od značenja izvan kategorije vizualno atraktivnoga, uzbudljiva i lijepa u svojoj dinamici, izrazita prisutnost osobnosti i interpretacije svakog od plesača čine Solo za osam zanimljivim za dvadesetak minuta trajanja.

Jelena Mihelčić