Ventilator

Kad bi pokojni Veselko Tenžera čuo nekoga gdje o kakvoj knjizi govori nekompetentno, s nepotpunim uvidom u njezin sadržaj i smisao, on bi kazao kako je dotični tu knjigu pročitao pokraj ventilatora. Tenžera je bio majstor točne i efektne metafore, pa mu je i ta sjajna: lako je zamisliti čovjeka kako sjedi pokraj ventilatora držeći knjigu u krilu, dok mu vjetar što ga sprava proizvodi prevrće stranice, a on u te stranice zaviruje, nastojeći iz njih štrpnuti što više teksta. Takav će čovjek, nema dvojbe - ovisno o tipu ventilatora i o vlastitoj vještini - o knjizi steći nekakvu predodžbu, možda će iz nje uloviti kakvo ime ili termin, ali zapravo o njoj jedva da će išta pouzdano znati.

Stvarajući tu dojmljivu sliku, Tenžera je, mislim, želio prikazati jedan tip čitanja, i to tip prilično proširen i popularan. Doduše, oni koji ga prakticiraju nikad neće svoje čitanje nazvati površnim, nego će mu tepati da je informativno, pregledno ili štogod slično. Oni, dakle, pročitaju ovdje neki ulomak, ondje cijelu stranicu, pregledaju naslove poglavlja, zavire u kazalo, informiraju se o referencijama. Posvete knjizi sat ili dva, a nakon toga ostave je i okrenu se čemu drugom. To, međutim, neće spriječiti takve čitače da o knjizi javno govore i da je ocjenjuju. Zašto to čine? Da bi se na to pitanje moglo odgovoriti, treba najprije znati što se takvim čitanjem - čitanjem pokraj ventilatora - uopće može o knjizi doznati, i kakva je to vrsta znanja.

Još je najlakše s takozvanom umjetničkom prozom. Vješt profesionalac može savladati debelu romančinu od pet stotina stranica - kojoj običan čitatelj posvećuje dane i tjedne - za samo nekoliko sati. Dovoljno mu je da na svakoj stranici uhvati nekoliko redaka, i da posveti pozornost malo dijalozima, a malo opisima, pa da nakon toga znade i kakva je otprilike fabula romana, i kako se zovu glavni junaci, pa čak i koje su temeljne kvalitete te proze.

Nešto je teže s esejistikom i stručnom literaturom, jer se površnu čitanju tu postavljaju mnoge prepreke. Može se ventilatorskom čitatelju dogoditi da ono s čim autor polemizira shvati kao autorovu vlastitu tezu; može mu se dogoditi da ono što je u eseju primjer shvati kao glavnu temu, a glavnu temu da i ne uoči; može mu se dogoditi da i ne razabere što se u tekstu dokazuje, a što osporava. Ali, pravi majstori i tomu nalaze lijeka, pa preko vikenda pročitaju i po tri esejističke knjige.

Najteže je, dakako, s poezijom, i to - paradoksalno - zato što ona već samom svojom naravi sili čovjeka na čitanje pokraj ventilatora. Svaka je pjesma u knjizi, naime, zasebna cjelina, pa je i treba čitati zasebno, i zato se zbirke pjesama uglavnom i čitaju napreskok. Ali, svaki se pojedinačni tekst mora pročitati pažljivo, inače nećemo shvatiti ništa. Inače nismo ni trebali uzimati knjigu u ruke.

A kad već govorimo o uzimanju knjige u ruke, upitajmo se odmah i o tome. Zašto ljudi čitaju na takav način? Što time dobivaju? Ili, da se vratimo onoj Tenžerinoj slici: tko tjera čitatelja da sjedi pokraj ventilatora? Ako mu smeta vjetar što mu lista stranice, ako ga knjiga zanima, zašto se ne odmakne?

Očito, ne odmiče se zato što mu ovako odgovara. On tim površnim čitanjem nešto dobiva, ono mu je zbog nečega potrebno. Pitanje je samo o čemu je riječ. Očito, to što dobiva, ne dobiva od knjige, nego od svojega odnosa prema knjizi. I, eto odgovora: nakon ventilatorske sesije može tvrditi da je knjigu pročitao.

Jer, takav čitatelj nema vremena, ili nema volje, ili nema živaca da čita sve po redu, a možda vjeruje da knjiga - ta konkretna knjiga što mu leži u krilu - i nije vrijedna tolika napora. A ipak, potrebno mu je da se predstavi kao netko tko je knjigu savladao. Jednom je to zato da bi paradirao pred djevojkama, drugi put zato da bi se pravio pametan pred prijateljima, treći put zato što želi ispasti učen u boljem društvu. Ali, najčešće čita tako zato što o knjizi mora pisati, što je plaćeni recenzent, a ne da mu se ozbiljno čitati knjigu. Ne da mu se čitati, jer vjeruje da - kao profesionalac - ionako sve zna o autorovim dometima, ili je već o knjizi dovoljno čuo od drugih ljudi, koji su je, tobože, pažljivo pročitali. I tako onda sjeda pokraj ventilatora, a nakon toga o knjizi govori ili piše.

No, vješto oko svagda će ga otkriti, kao što ga je otkrilo Tenžerino. Kao što ga, napokon, otkriva i moje oko, jer ja za tu Tenžerinu metaforu znam već nekoliko desetljeća, pa sam naučio prepoznavati taj način čitanja i onda kad je dobro skriven. I, zbog toga sam i zabrinut, zbog toga sve ovo i pišem.

Jer, čini mi se da takva čitanja - ventilatorskog - ima sve više i više. Slutim ga u većini novinskih recenzija, u dobru broju kritičarskih izbora knjiga godine, u odlukama mnogih žirija. Za većinu toga mogao bih se kladiti da je nastalo kao rezultat čitanja pokraj ventilatora.

I još više, i još gore: počeo sam to zapažati i kod sebe. I meni se sve češće događa da neku knjigu pročitam nabrzinu, površno, što znači neodgovorno i bez rezultata. I, ne mogu se tomu oprijeti: kao da listove ne okreće moja ruka, nego ih prevrće nekakav vjetar koji i knjigu i mene tjera naprijed, u žurbi i pomami. Kao da doista sjedim pokraj ventilatora.

Pa sam se počeo pitati što je zapravo taj ventilator i gdje se nalazi. Možda nam to duh vremena svima skupa puše u stranice, ne dajući nam da u ičemu budemo temeljiti i dosljedni? A duh vremena svuda dopire. Vjetar je sve jači, i možda ćemo uskoro svi - gdje god sjedili - čitati isključivo pokraj ventilatora.