Uljuđenost i shizofrenija

Uljuđenost i shizofrenija

Za gledatelja već u samu početku prestaje mogućnost drame. Ali to, dakako, ne ide na dušu mladom redatelju Ivanu Plazibatu (kojem bi što skorije trebalo dati čvršću priliku), nego autoru teksta

Sudeći po cedulji predstave, Drama HNK Split se konačno, u vremenu sadašnjem, jer to kazalište sada i jest, odlučila za socijalni angažman ili, kažimo to ovako: za društveni angažman. I to je svakako lijepo, pa makar to nastojanje i bilo publici predloženo nekako stidljivo, izvan službenoga pretplatničkog programa na Velikoj sceni. Jer red je, kao što je to i zadano poretkom stvari, da i kazalište, kao i sve ostalo, živi sa svojim vremenom u svojoj zemlji, odnosno da iz konkretnih senzacija svoje zemlje participira na razini umjetničkoga diskursa u planetarnim problemima. No, kako su u spomenutom kazalištu vjerojatno zaključili da u njegovoj sredini, u vremenu sadašnjem, nikakva materijala za tu participaciju nema, a, s druge strane, i to da bi i ono samo ipak trebalo koju prozboriti (kad već svi to čine, ne samo iz ljevičarskih uporišta nego i iz Vatikana) o društvenom i socijalnom položaju nekih ljudi u odnosu na neke druge ljude, posegnuli su za komadom čileanskoga pisca Egona Wolffa Cvijeće od papira. Tako se to kazalište stranim komadom napisanim prije četrdesetak godina s onu stranu oceana, eto, dovinulo do opće skrbi za planetarnoga čovjeka, i to vrlo samozatajno, usprkos činjenici da ono samo ni uz najbolju volju ne vidi nikakve probleme takve vrste u svom okružju.

EVA I BARAKUDA

Ponuđen nam je komad koji je trebao problematizirati boravak čileanskoga beskućnika u domu dobrostojeće gospođe koja mu je po nagnuću svoje ljudskosti pružila utočište. Zainteresirana gospođa, znakovita imena Eva, brine se za čovjeka s društvenoga dna, znakovita imena Barakuda, a s vremenom mu počinje otkrivati i svoju erotsku zainteresiranost.

I to je autora uistinu moglo privesti do melodrame. Ili do socijalne drame, s obzirom na njihove klasne razlike. Ali autor pred tim mogućnostima pravi višestruki salto mortale. Odriče se melodrame. Ali se odriče i Gospođine drame u koju bi ona mogla zaći suočena s društvenim konvencijama. Samim time Wolffova socijalnost ne suosjeća ni sa (mogućom) dramom beskućnika. Sve te dramske mogućnosti autora zapravo i ne zanimaju. On se bavi ponašanjem uljeza Barakude koji, baš poput opaka i krvoločna grabežljivica, iz scene u scenu ždere sve Evine konvencije, jezik, tradiciju, pokućstvo, interes za lijepo, osjećaje, njezina kanarinca (što uistinu podsjeća na Slugino klanje Julijina žiška u Strindbergovoj Gospođici Juliji). Barakuda sve više ovladava Evom. Poništava je. I uporno izmiče gospođinoj osjetilnoj zainteresiranosti, iako zapažamo da je u ranijim replikama propjevavanje njezina erotskog naboja upravo on motivirao svojim riječima i postupcima.

Iz takvih se pojedinosti radnje po logici stvari, a kad nam je već preporučen autorov socijalni angažman, moglo doći samo do ovoga zaključka: Wolff upozorava sve gospođe Čileanke, odnosno njihovu klasu, na nužnost posvemašnje distanciranosti od grabežljivih beskućnika. A možda još i ovaj izvod, znatno više izveden iz prisjećanja na socijalni angažman južnoameričke Crkve nego iz Cvijeća od papira: ako gospođina klasa ne učini nešto da se goleme razlike između siromašnih i bogatih smanje i tako ostvare uvjeti dostojanstvena života svih, oni koji ništa nemaju požderat će one koji sve imaju. A tada opet nastaje velika glad.

PARANOIDNO SHIZOFRENI POSTUPCI

Sad nam valja završiti o socijalnom angažmanu djela, kojem smo se nastojali dovinuti prema obrascu kako bi bilo kad bi bilo, i promisliti o njegovim dramaturškim svojstvima, dakle o onome po čemu djelo prihvaćamo ili ne prihvaćamo kao umjetničku činjenicu. U djelu, pa tako i u splitskoj predstavi, gospođa Eva u svom udobnom domu zadržava čudnog siromaha. A on vrlo brzo iz prvobitne poniznosti prelazi u agresivnost. Štoviše, njegovi su postupci nedosljedni, mahom neorganizirani, reklo bi se paranoidno shizofreni. S druge strane, Eva nije motivirana mazohističkim posebnostima ili nekakvim kompleksom krivnje koji je privodi torturi samokažnjavanja, a daleko je i od religijske zaokupljenosti samožrtvovanjem za drugog. Posve je uobičajena osoba. Pa kako Eva takva uljeza ne tjera iz kuće, što bi bilo jedino logično, nego naprotiv, zadržava, gledatelj ubrzo odustaje od sudjelovanja u dramaturški nerazložnoj Evinoj toleranciji, i to bez obzira na činjenicu da je u razmatranoj izvedbi Andrijana Vicković i u ulozi takve Eve izazivala želju da je češće vidimo na našoj pozornici.

Tako za gledatelja već u samu početku prestaje mogućnost drame. Ali to, dakako, ne ide na dušu mladom redatelju Ivanu Plazibatu (kojem bi što skorije trebalo dati čvršću priliku), nego autoru teksta. Osim toga, gledatelj, uza svu svoju skrb za siromaha, ne može shizofrenu ponašanju uljeza u Evin dom dati drugo značenje doli ono kojim je takva osoba neuklopiva u dramaturški relevantni sustav međuljudskih odnosa. I tu se sva prethodna objašnjenja pretpostavljena autorova socijalnog angažmana zaista otkrivaju kao puko nastojanje da se pronađe neki dublji razlog komada i predstave temeljene na njemu. Gledatelj, jer tako vazda s percepcijom drame jest, gleda ponajprije ljude, lica. I doživljava, ili ne doživljava, njihovu dramsku razložnost. A ako je ne nalazi, drama izostaje. Pa kako autor nije ni Barakudine (kao ni Evine) postupke učinio dramski razložnima, takvima da otkrivaju njegovu punu osobnost, smišljenost destruiranja odnosa s Evom, namjeru njezina poništavanja poradi zadovoljavanja svog socijalnog bunta, svi su se njegovi ispadi u konkretnom slučaju splitske izvedbe doimali, s jedne strane, kao autorov knjževni ispis neubrojive osobe i, s druge, bolje, strane, kao vrijedan glumački iskaz jednog psihijatrijskoga slučaja u kreaciji Elvisa Bošnjaka.

Vlatko Perković