Učitelj s bradom

Učitelj s bradom

Premda je ovogodišnji ciklus iranskoga filma bio manje kvalitetan od prethodnih, iranski redatelji opet su nam ponudili svjež odmak od načina razmišljanja koji vlada suvremenim svjetskim filmom

Ovogodišnji ciklus iranskoga filma u Zagrebu poklopio se s posjetom iranskoga predsjednika Mohammada Khatamija Hrvatskoj te predavanjem filmaša Jahangira Almasija na Akademiji dramskih umjetnosti. No, sam ciklus manje je vrvio uglednim filmovima i filmašima od prošlogodišnjih. Najugledniji je prikazani film Mrtva priroda (Tabi’at-e Bijan) Sohraba Shahida Salesa, dobitnik berlinskoga Srebrnog medvjeda za režiju 1974. Hrvatskoj publici to je bila prva prigoda da vidi neki iranski film napravljen prije razdoblja međunarodnog booma iranske kinematografije. Dok je Mrtva priroda sjajno ostvarenje, ostali prikazani filmovi, novija ostvarenja napravljena u drugoj polovici devedesetih, varirali su između loših i dobrih.

SUOČAVANJE SA STAROŠĆU

Iako nije bila riječ o tematskom ciklusu, dvije, nama posebno zanimljive, teme provlačile su se prikazanim filmovima. Jedna od njih vezana je uz starost i karakteristične probleme ljudi starije dobi (bolest, nemoć, osamljenost, prestanak djelatnog života). Naime, stari ljudi i njihovi problemi prilično su zapostavljeni u zapadnjačkom filmu. Teško je pronaći objašnjenje tome, ali ono je zasigurno vezano za zapadnjačku opsjednutost kultom ljepote, mladosti i osobnog samoostvarenja. Prosječni zapadnjak, usredotočen na održavanje vlastite tjelesne i duševne mladosti, stvorio je kulturu u kojoj su starost i staračka nemoć zabranjeni pojmovi. Iranski film, koji se razvija u izolaciji od zapadnih kulturnih utjecaja, očito nema problema sa suočavanjem s tim pitanjima.

U filmu Mrtva priroda u liku Mohamada, željezničara zaposlena na rampi koji se suočava s umirovljenjem, Shahid Sales bavi se problemom prestanka djelatnoga života u starijoj dobi. No ni djelatni život Mohamada ne može ispuniti, jer se njegov posao sastoji od ograničena niza automatiziranih radnji sumnjive koristi (vozila su vrlo rijetka pojava na pružnom prijelazu koji nadgleda Mohamad). Kao i na poslu, u privatnom životu Mohamad je mrtvac koji sa ženom svaki dan prozbori tek nekoliko rečenica, jer ne zna o čemu bi uopće govorio. Redatelj Shahid Sales uspješno je odgovorio na izazov stvaranja zanimljiva film o dosadnom životu. Uz pomoć statičnih kadrova fiksirao je gledateljev pogled na začudnu ogoljelost života Mohamada i njegove žene. No, u dugim i mirnim kadrovima umrtvljena automatiziranog života osjeća se unutrašnja napetost očajničke borbe za ljudskost, koja kulminira na kraju filma kad Mohamad, umirovljen i izbačen na cestu, ide iskati pravdu od željezničarske uprave. Njegov pohod završit će gogoljevsko-kafkijanskim porazom sićušne jedinke pred moćnim okrutnim sistemom.

ODMJERENA VIZUALNA STILIZACIJA

Film Putnik s juga (Mosafer-e Jonub) Parviza Shahbazija iz 1996. bavi se problemom staračke bolesti i nemoći. Glavni je lik dječak Reza, koji putuje u Teheran u posjet rodbini. Reza je toliko dobar i milosrdan da će cijeli boravak u Teheranu posvetiti brizi oko starice koja pokušava otputovati u Njemačku u posjet sinu, ali završi u bolnici. Shahbazijev film vrlo je dobronamjeran i poučan (posebno je lekcija zapadnjačkom svijetu, koji svoju stariju populaciju najčešće ignorira i zapostavlja) no dramaturški i glumački vrlo je traljav i neuvjerljiv.

Mnogo je bolji film Oblak i sunce (Abr-o aftab) Mahmouda Kalarija iz 1997, koji se bavi staračkim strahom od osamljenosti i smrti. U središtu je radnje filmska ekipa koja pokušava snimiti posljednji prizor filma u kojem glavni lik, kojeg glumi cijenjeni ostarjeli glumac, umire. Nakon što dozna da mu je žena teško bolesna, shrvani starac, uvjeren da njegov život bez bračne družice nema smisla, napušta snimanje prije dovršenja filma i odlazi kako bi vidio svoju ženu. Filmska ga ekipa na sve moguće načine pokušava uvjeriti da se vrati na snimanje. Kalarijev film poučan je poput Shabhazijeva (starčeva osjećajnost i ljubav prema ženi, makar koliko sebične bile, vrline su u usporedbi s bezosjećajnošću filmaša koji snimaju film o duhovnom i emocionalnom životu, a ne poštuju starčeve osjećaje).

Kalari, nekadašnji snimatelj Makhmalbafovih i Kiarostamijevih filmova, pokazao je u filmu izrazit talent za odmjerenu vizualnu stilizaciju. Drugoj polovici filma dao je profinjeni humorni, čak i burleskni ton, rijetko viđen u iranskoj kinematografiji, kojim je efektno ismijao pripadnike vlastite profesije - egocentrične filmaše. Mana Kalarijeva filma prevelika je očitost njegove moralne pouke.

BIBLIJSKI MOTIV

Drugu zanimljivu tematsko-motivsku cjelinu koja se provlači prikazanim filmovima čine biblijski motivi. Tako u filmu Oblak i sunce, u prizoru starčeve smrti, po starca dolazi bijeli anđeo s krilima, simbol kršćanstva. U filmu Rođenje jednog leptira glavni je lik neostvareni prorok, nedvojbeno nadahnut likom Isusa Krista. Konačno, film Djevica Marija opisuje život Bogorodice prije i nakon bezgrešna začeća. Mogli bismo zaključiti da je, paradoksalno, fundamentalistička i ortodoksna muslimanska zajednica mnogo otvorenija drugim vjerama od kršćanskih religijskih zajednica. No, takav zaključak bio bi ipak preuranjen, jer je prisutnost kršćanskih motiva u spomenutim filmovima motivirana prisutnošću istih motiva u samu Kuranu. Naime, sveta muslimanska knjiga posjeduje svoje verzije priča o Abrahamu, Mojsiju, Isusu Kristu, djevici Mariji i ostalim biblijskim likovima.

Tako je u filmu Djevica Marija (Maryam Moghadas) Shahriara Bahranija prikaz života Bogorodice utemeljen na pisanjima Kurana o Djevici Mariji. Prema Kuranu, Djevica Marija bila je svetica koja je činila čuda i suprotstavljala se židovskim svećenicima, i to prije događaja bezgrešnog začeća. No, uzvišenim stilom Bahranijev film u potpunosti odgovara zapadnjačkim biblijskim filmovima (usporeni kadrovi, uzvišeno patetična gluma, veličanstvena glazba). Film Rođenje jednog leptira (Tavalode-yek parvaneh) Mojtabe Raiea iz 1998. sastoji se od tri dijela, a treći prikazuje odrasli život glavnoga lika, učitelja s bradom, koji shvati da mu je Bog dao čudotvorne moći. Aluzije su na Isusa Krista očite, a zanimljivost filma jest u činjenici da se glavni lik, zbog svojih nesigurnosti i slabosti, ne uspijeva ostvariti kao Božji odabranik. U njemu, za razliku od Isusa, na kraju pobijedi ljudsko nad božanskim. No, ta zanimljiva ideja nije dobila toliko zanimljivu realizaciju, ponajviše zbog suvišnosti mnogih likova i motiva te neutemeljenosti glavnoga lika.

Premda je ovogodišnji ciklus iranskoga filma bio manje kvalitetan od prethodnih, iranski redatelji opet su nam ponudili svjež odmak od načina razmišljanja koji vlada suvremenim svjetskim filmom.

Juraj Kukoč