U NAŠEM JE KAZALIŠTU KLASIČNA LITERATURA ZANEMARENA

U NAŠEM JE KAZALIŠTU KLASIČNA LITERATURA ZANEMARENA

U kazalištu sve više tražimo sentimentalne sadržaje, vjerujući da nas oni ne ugrožavaju, nego nude emocionalna pražnjenja brižljivo nas pripremajući na susret sa svakodnevicom. Zakloniti se i zaboraviti gdje god i koliko god je to moguće - imperativ je našega vremena, a teatar se, uostalom, tijekom povijesti pokazao idealnim prostorom za takve bjegove. Stoga ne iznenađuje povratak melodramatskih tekstova na repertoare ili pak sve veći uspjesi kazališnih soap opera, i to tamo gdje su se donedavno izvodile socijalne drame

Zašto ste se odlučili za dramatizaciju Ane Karenjine kao svoj prvi repertoarni potez?

- Vladimir Nabokov napisao je za Anu Karenjinu da je jedna od najvećih ljubavnih priča u svjetskoj književnosti. Nedvojbeno, to je veliki roman i kao svi veliki romani nudi gotovo neograničen broj mogućnosti za iščitavanje. Takva djela u sebi fiktivno sabiru sveukupnost postojećih tema i teško ih je svrstati u unaprijed zadane okvire. Stoga su valjda i uvijek iznova zanimljiva ne samo čitateljima nego i kazališnim i filmskim gledateljima. S druge pak strane, većneko dulje vrijeme klasična je literatura zanemarena u našem kazalištu. Kao da se naše kazalište boji ili skriva od takozvane velike književnosti. Prisjetite se kad ste posljednji put gledali na pozornici neku Shakespeareovu, Moli#reovu, Racineovu ili Čehovljevu dramu ili grčku tragediju, te primjere velike ili klasične dramske literature, danas lektire. Ili kada ste posljednji put vidjeli adaptaciju nekoga antologijskog romana na našim scenama? Ako se to i dogodi, riječ je o slučaju, a ne o promišljenoj repertoarnoj namjeri da klasična djela približi suvremenom gledatelju, da ih pročita iz vizure ovoga prostora i recentnog vremena te u njima otkrije razloge zbog kojih su preživjela sve te godine, čak i stoljeća, te ostala jednako aktualna sve do danas.

Sigurna sam da je susret između takve literature i gledatelja uvijek uzbudljiv te da je kazalište dužno omogućiti taj susret generacijama kojima je godinama bio uskraćen.

Također, u ovo površno i nesigurno doba, koje jošnazivamo i tranzicijskim, činilo mi se potrebnim u teatru približiti nekim osnovnim temama, onim o koje se svakodnevno spotičemo i pokušavamo na njih iznaći odgovore. Ne pišu li se književna djela i zato da bi nam pomogla da se snađemo u svakodnevnim životnim nedoumicama, da se prepoznamo u nekom fragmentu pojedinačnoga karaktera, da, ako većne uspijemo pronaći konačne odgovore, barem shvatimo da naša pitanja nisu promašena ili uzaludna. A što se tiče Ane Karenjine, ona zasigurno nije samo roman o preljubu ili nevjeri ili pak o ženi koja posjeduje ljubavnu strast za nesreću. To je i roman o obitelji te o mogućnosti ili nemogućnosti života s Drugim, života u paru. To je, uostalom, roman koji bitno propituje teme Života i Smrti, a to su, moramo priznati, jedine dvije teme koje nikako ne možemo zaobići.

Koliko se taj korak uklapa u strujanja u europskom kazalištu danas? Je li nakon seksa i krvi počeo povratak emocijama?

- Čini se da je vrijeme buke i bijesa, odnosno krvi i sperme europskoga teatra prošlo. Naime, dramski tekstovi britanskih dramatičara Sare Kane, Marka Ravenhilla, Phyllisa Nagyja, Martina Crimpa, Antonyja Neilsona, Martina McDonagha... danas više ne uzbuđuju javnost, barem ne na onaj način na koji su to činili prije desetak godina, kada su se čitali kao izravne provokacije upućene zbilji i teatru. Te su dramske provokacije, uostalom, probudile britanski teatar iz dugogodišnjega sna, točnije iz sigurnosti kazališnoga konzervativizma, i potom se stale širiti Europom. Istražujući socijalne krajolike zajednice, odnosno njezino suočavanje sa zbiljom koja se ne može sabrati u jedinstvenosti jednoga pojma, dramski su pisci na svojim stranicama kopirali realne situacije iz svijeta zatečena javnim i osobnim nasiljem. Nezaposlenost, siromaštvo, bolest, bijeda, ulično nasilje i nasilje u obitelji, terorizam i ratovi teme su tih dramskih zapisa što su poništavali granice između kazališta i zbilje te nudili obrnute perspektive gledanja od onih na koje smo navikli u teatru. Gledatelju je, naime, u takvu kazalištu bila ponuđena uloga promatrača izoštrene slike vlastita svijeta u teatarskom zrcalu, pred kojom se više nije mogao sakriti, ni pobjeći, čak ni razbiti tu sliku, jer je ona umnažala obrise nesnošljive prisutnosti u prepoznatljivim prostorima svakodnevice. Možda od straha od takva izravna suočavanja ili iz potrebe priznavanja vlastite nemoći publika kao da se s vremenom zasitila naturalističkih prizora što su upozoravali na našu povijesnu izgubljenost i dislociranost te se priklonila postmodernističkim bajkama. Danas te smione dramske provokacije iz devedesetih upotpunjavaju repertoare europskih kazališta, poput zanimljive informacije ili podsjećanja na posljednju revoluciju europske drame koja je završila, slijedeći potrošački senzibilitet doba, u komercijali ili mainstreamu.

U želji da budemo neosjetljivi na ono što nas izravno pogađa, desetak godina poslije, postali smo odvećosjetljivi, ali na druge načine. U kazalištu sve više tražimo sentimentalne sadržaje, vjerujući da nas oni ne ugrožavaju, nego nude emocionalna pražnjenja brižljivo nas pripremajući na susret sa svakodnevicom. Zakloniti se i zaboraviti gdje god i koliko god je to moguće - imperativ je našega vremena, a teatar se, uostalom, tijekom povijesti pokazao idealnim prostorom za takve bjegove. Stoga ne iznenađuje povratak melodramatskih tekstova na repertoare ili pak sve veći uspjesi kazališnih soap opera, i to tamo gdje su se donedavno izvodile socijalne drame što su strukturalnim nacrtima na suvremenoj pozornici rekonstruirale model grčke tragedije.

Primjerice, s dolaskom na mjesto ravnatelja Royal National Theatre u Londonu, britanski redatelj Nicholas Hytner postavio je Operu Jerry Springer, koja se ubrzo, nakon velika uspjeha, preselila na West End, dok su klasične melodrame sve češće na repertoarima svjetski poznatih kazališta. Pozornica je tako ponovno postala povlašteno mjesto oslobođenih emocija, a protagonisti su tih novih emotivnih nereda ili mitska bića ili neuslišani ljubavnici ili tek momci iz susjedstva. Siromaštvo, bijeda i ratovi zamijenjeni su na pozornici temama što govore o nemogućnosti ljubavi, osjećaju trajne samoće, gubitku Drugoga ili nemoći da se do njega dopre... Teatar tako više nije mjesto s kojega se može mijenjati izgled svijeta, nego prostor u kojem se može drhtati zajedno. Riječ o rehabilitaciji emocija i to u društvu u kojem vladaju diktati tržišta, hladni racionalizam i cyber-logika, o povratku sentimentalizma na pozornice, što se prevodi kao sve očitija potreba za bijegom ili oslobađanjem od tjeskobne svakodnevice. Netko je rekao da je kult emocije danas posljednja manifestacija individualizma, dok je emocija nova granica borbe za slobodu. Ana Karenjina uklapa su u tu, rekla bih, želju suvremenoga teatra da se približi gledateljima poručujući im: Oslobodite emocije!

Najavili ste nekoliko predstava za djecu, između ostalog Pinokija i Malu sirenu. Hoće li se ZKM više okrenuti mladima, ispunjavajući zadaću proklamiranu svojim imenom?

- Ne mislim da će Pinokio i Mala sirena biti predstave namijenjene isključivo dječjoj publici. Bit će to, nadam se, predstave koje će prelaziti granice, predstave za mlade, ali i predstave koje će moći gledati i odrasli. Nikada nisam razdvajala pojam kazališta, primjerice, na kazalište za djecu i ono za odrasle. Za mene postoji samo zanimljivo, uzbudljivo i dobro kazalište, bez obzira čime se bavi i komu je namijenjeno. No, Zagrebačko kazalište mladih, kao što mu je zapisano i u nazivu, mora se okrenuti ili obraćati mladima. Mladi su ona publika koja je od kraja osamdesetih godina polako počela napuštati gledališta naših kazališta. Zasigurno postoji mnogo razloga za to i svi dakako nisu kazališni, ali danas se u našim kazalištima itekako osjeća nedostatak one publike koja je samoinicijativno (a ne privedena izravno iz školskih klupa) dolazila u kazalište. Upravo bih takvu publiku željela vratiti u Zagrebačko kazalište mladih. I iz tih razloga ZKM bi iznova trebao u rasporedima naših kazališta odrediti svoje funkcionalno mjesto, izgraditi svoju valenciju i osigurati znak prepoznavanja. Zamišljam ga kao jedno od središnjih mjesta kazališnih zbivanja u gradu Zagrebu. Tu bi funkciju u kazališnoj sadašnjosti hrvatske metropole ZKM trebao ostvariti programom koji bi bio usmjeren na suradnju s domaćim i inozemnim kazališnim umjetnicima i kazalištima. Tako bi se hrvatski i europski kulturni senzibilitet međusobno prožimao, iskustveno mijenjao te iznova uzajamno propitivao. Koncepciju takva teatra vidim u pozivu na cjelovito istraživanje koje bi poticalo nastajanje nekih novih dramskih tekstova i kazališnih modela i koje bi u određenom trenutku stvorilo takve uvjete da se dogodi predstava što mijenja i određuje vektore smjera budućega kazališnog istraživanja u našoj sredini.

Uz to, ne treba zaboraviti da je nedjeljivi segment djelovanja Zagrebačkoga kazališta mladih njegovo Učilište, koje u dramskim, plesnim i lutkarskim radionicama broji gotovo devetsto polaznika. To je jedno je od ključnih mjesta na kojem se odgajaju i stječu prva iskustva kako većine budućih kazališnih umjetnika, tako i budućih kazališnih gledatelja. Pitanje kulture, pitanje umjetnosti, odnosno umjetničke recepcije u vremenu brzih estetičkih promjena problemi su na koje bi cjelokupna aktivnost ZKM-a, kazališno-pedagoško istraživanje i stvaralaštvo, morala pružiti primjerene odgovore. Obrazovati polaznike škole i radionice u izvedbenoj umjetnosti ponajprije znači oblikovati njegov umjetnički senzibilitet. Suvremeno kazališno obrazovanje trebalo bi biti sastavni dio kazališnoga stvaralaštva, a moderna kazališna pedagogija uključena u problematiku kazališne kreativnosti i njezinih izazova. Područje kazališne pedagogije ne bi smjelo ostati neupitno o smislu aktivnosti kazališta oko kojega je ustrojeno. Pedagoški projekt postavlja u suodnos autore suvremene umjetnosti i mlade - polaznike od kojih će se određeni dio u budućnosti također baviti umjetnošću. Modernu kazališnu školu odlikuje jasno, određeno i zasebno postavljen estetički projekt. Njegova je svrha premostiti jaz između učenika i suvremene umjetnosti.

Koliki je dug koji ste zatekli po dolasku na dužnost i koliko je on veći od brojke koju su vam rekli prije nego što ste preuzeli dužnost?

- Pri preuzimanju dužnosti ravnatelja preuzela sam i ukupne obveze kazališta od 1.133.723,40 kuna, a potom je stigla joši jedna ovrha koja povećava taj dug. Taj je dug gotovo sedam puta veći od onoga koji mi je bio spomenut prije nego što sam ušla u kazalište. Očekujem povrat duga, jer jedino će tako kazalište uopće moći funkcionirati i ostvariti repertoar koji je zacrtan do kraja godine.

U kakvu ste tehničkom stanju zatekli kazalište? Kolike su jošinvesticije potrebne da se ono dovede u potpuno ispravno stanje?

- Zagrebačko kazalište mladih u vrlo je lošem tehničkom stanju, odnosno u tom segmentu iznimno je zapušteno. Gledalište dvorane Istra broji 260 mjesta, što je više nego malo u usporedbi s drugim zagrebačkim kazalištem. Prigodom jedne od adaptacija nestalo je oko 150 mjesta i željela bih ih što prije vratiti, jer smatram da bi tek tada ta atraktivna dvorana u samu središtu grada profunkcionirala. Što se tiče ostale tehničke opreme, ona je također neprimjerena za takvu pozornicu - primjerice čuveni ZKM-ovi cugovi, o kojima se godinama većpiše u novinama, također nisu posve u funkciji. U svakom slučaju, potrebno je uložiti velik novac kako bi se spriječilo dalje urušavanje toga kazališta, koje je nažalost nerijetko bilo u središtu pozornosti javnosti upravo po tim nikad dokraja riješenim tehničkim problemima, a ne po estetskim dometima predstava.

Koliko ste zadovoljni ansamblom i vidite li potrebu za angažiranjem jošnekih glumaca?

- Ansambl ZKM specifičan je i čini mi se jedinstven u rasporedima hrvatskoga kazališta. Prije svega po zajedništvu koje je u nas u teatrima postalo tako rijetko i koje nas jošsamo podsjeća na ona sada većzaboravljena vremena kada se živjelo za teatar, a ne od teatra. Predanost je također jedna od odlika toga ansambla. Ansambl okuplja glumce različitih generacija dokazanih u svim vidovima kazališta - od klasičnog, realističnog do suvremenih oblika glume, vizualnog, mimskog, pjevačkog i plesnog teatra. Postići njegovu konsolidaciju, njegov potpuniji angažman - od velikih predstava do komornih formi u kojima bi do izražaja došla glumačka virtuoznost - trenutačno mi se čini važnijim od angažiranja novih glumaca. U Ani Karenjini nastupaju svi glumci ZKM-a i nadam se da će ta predstava pokazati svu snagu toga ansambla.

Upravo o toj potrebi zajedničkog angažmana svjedočio je i Dan otvorenoga kazališta, koji smo sredinom veljače organizirali s namjerom da otvorimo vrata kazališta građanima Zagreba te se iznova predstavimo Gradu. Jer samo svi zajedno - i glumci i publika, možemo biti aktivni kreatori otvorenoga kazališta, koje neprestance valja iznova promišljati u svjetlu društva što se ubrzano mijenja i koje teatar ne smije samo pratiti, većmu je dužan zadavati poseban, estetski ritam. Stoga ZKM ne smije ostati u raskoraku s onim što se događa u društvu oko nas, nego mora računati na mijene Povijesti i udare novih Priča. Treba preispitati naše prakse, predlagati i djelovati kako bi ZKM postao prostorom individualnih sloboda ojačanih jedinstvenim osjećajem pripadnosti zajedničkoj pustolovini, mjesto susreta, dodira i borbe za kulturnu demokraciju.

Koje predstave sa sadašnjeg repertoara namjeravate zadržati?

- Preuzela sam dužnost ravnatelja 20. prosinca prošle godina, usred sezone, što je vrlo neuobičajeno, ali i prilično nezahvalno. Nisam imala prilike pripremiti odabrani repertoar, nego se u što kraćem vremenu uspjeti snaći. Kada sam došla, započeli su pokusi za Dragu Elenu Sergejevnu, koja je premijerno izvedena početkom veljače, a tijekom protekla dva mjeseca izvodili smo Doktora Dolittla. Nakon premijere Ane Karenjine, početkom travnja, krećemo u obnovu predstave Veliki bijeli zec rađene po dramskom predlošku Ivana Vidića, koja je u selekciji ovogodišnjih Marulićevih dana.

Koje su vam repertoarne želje i vizije za iduću godinu?

- Spominjati naslove čini mi se preuranjenim s obzirom da jošnisam završila sve dogovore s redateljima koji bi radili sljedeće godine na pozornicama ZKM-a. No, smatram da bi trebalo pratiti dvije repertoarne linije. Jednu koja bi bila usredotočena na klasičnu literaturu, kao i na modernu klasiku, koja je često bila zanemarena u našim teatrima, i drugu, koja bi donosila recentne tekstove svjetskih i domaćih autora te nas obavještavala o smjernicama suvremenoga dramskog pisma. Nedopustivo je, naime, da s desetogodišnjim (ili u nekim slučajevima jošdužim) zakašnjenjem upoznajemo na našim pozornicama djela Sare Kane, Marka Ravenhilla, Mariusa von Mayenburga, Ljudmile Razumovske... u vremenu kada se oni u europskim kazališnim metropolama tretiraju većkao moderni klasici.

No, ono što mi se čini najvažnijim jest promišljati kazalište koje je u projektima oslonjeno na autorski pristup na svim razinama realizacije, jer takvo kazalište otvara mogućnost istraživanja, oblikovanja i izražavanja ideja angažiranih u konkretnoj društvenoj, građanskoj i političkoj zbilji. Stoga i nacrt repertoarnog izbora mora biti fleksibilan i podređivati se teatarskim izborima trenutka u kojem se smišlja, društvenim zadatostima i očekivanju publike, jer program, čini mi se, koliko je god kao nacrt potreban, ne bi trebao biti unaprijed strogo određen i zaštićen od mogućih izmjena. Program nastaje u osluškivanju različitih silnica što se prelamaju u teatru kao i kroz izravan suodnos svih onih koji aktivno sudjeluju u kreiranju kazališta.

Kako vidite ulogu internetske stranice ZKM-a u približavanju mladima, planirate li njezin ambiciozniji razvoj u smislu multimedijalnosti, online-prodaje karata i slično?

- Na našim stranicama većje moguća online rezervacija karata, no mislim da je nužno internetske stranice ZKM-a jošpribližiti mladima. Učiniti ih, naime, bogatijim sadržajima i raznolikijim. Naša je publika upravo ona koja informacije prikuplja na internetu te želi da im one budu što dostupnije i što atraktivnije.

Možete li kao selektorica usporediti prva dva festivala svjetskoga kazališta?

- Prva sezona Festivala svjetskog kazališta bila je ogledna. Protekla je u znaku naše želje da publiku i dramske umjetnike upoznamo s nekim od najatraktivnijih ostvarenja europskog kazališta, da prikažemo svjetske kazališne hitove u Zagrebu. Željeli smo predstaviti takozvano umjetničko kazalište, kazalište jakih autorskih osobnosti i repertoarne profiliranosti. U toj prvoj festivalskoj sezoni prikazane su predstave u režiji Thomasa Ostermeiera, Josefa Nadja, Roberta Lepagea, Eimuntasa Nekrošiusa i Antonija Latelle, predstave različitih žanrova, stilova i poetika, u kojima se izdvajao snažan autorski pristup dramskoj građi. Naime, svaka od tih predstava, uopćeno govoreći, otvarala je zasebne scenske svjetove iscrtane prepoznatljivim redateljskim rukopisom. Druga festivalska sezona predstavila je uzbudljivost kazališnog susreta tradicije i suvremenosti na primjerima iz klasične literature kao što su Tolstojev Rat i mir, Ljermontovljeva Maskerata, Racineova Fedra, Shakespeareov Hamlet te Solženjicinov Jedan dan u životu Ivana Denisoviča, uz po mnogočemu neobičnu gruzijsku antiratnu bajku Bitka za Staljingrad. U Hrvatskoj su prvi put gostovali redatelji Luc Bondy, Pjotr Fomenko, Rezo Gabriatze, Rimas Tuminas, Andrej Zholdak. Namjere su bile iste, stoga i razlike između tih dviju sezona nisu bile velike, možda su se samo očitovale u prošlogodišnjem programskom priklanjanju klasičnim tekstovima kao predlošcima za autentična redateljska čitanja, koja su većinom dolazila iz prostora nekadašnje Istočne Europe.

Koja je vaša vizija razvoja tog festivala u skoroj budućnosti po pitanju tematike, estetike i zemalja čija kazališta želite predstaviti?

- Publika je tijekom proteklih dviju sezona pokazala koliko u urbanom spektru Zagreba znači Festival svjetskoga kazališta. Naime, upravo je publika (a tu mislim na njezinu brojnost, odaziv te raznolikost) ono što festival danas čini nezaobilaznim u rasporedima naših kazališnih zbivanja. Zanimanje je javnosti veliko, a u anketama nekih od vodećih medija festival je proglašavan kulturnim događajem godine. Stoga mislim da bi u skoroj budućnosti Festival svjetskog kazališta trebao zadržati većupisane smjerove prikazivanja vrhunskih kazališnih produkcija u Zagrebu, i to onih čiji su redatelji većpoznati u europskim kazališnim prostorima. Naime, mogli bismo ih zvati i majstorima, jer su mnogi njihovi učenici danas većnekomu drugom učitelji, dok su njihovi redateljski rukopisi ispisivali i jošispisuju nacrte izgleda suvremenoga europskog teatra. Bez poznavanja njihove poetike čini mi se nemogućim pratiti i kretanja u današnjem teatru, kontekstualizirati ono što se trenutačno događa, i to ne samo na europskoj kazališnoj sceni, biti upućen u moguća buduća scenska kretanja, možda čak i razgovarati o teatru.

Bili ste selektorica Dana satire, kako danas vidite funkciju toga festivala u doba kada u nas satira gotovo izumire?

- Kada danas govorimo o satiričkom kazalištu, ono se po mnogočemu razlikuje od kazališta koje je postojalo u zemljama Istočne Europe, pa i u nas do kraja osamdesetih godina, odnosno do pada Berlinskoga zida. Bilo je to satiričko kazalište s vidljivim oznakama političkoga kazališta, kazalište koje je opstajalo isključivo kao odraz lica svoga neprijatelja i imalo izgled ideološke mišolovke. Kako je neprijatelj nestao s političke pozornice, barem onaj koji se mogao s lakoćom prepoznati, a i vladajuća se ideologija urušila, nestajalo je i ono satirično kazalište polemičkih tonova, dramske agresije i dijaloških optužnica. Došlo je drukčije doba, u kojem više nitko nije ostao isti - ni mi, ni društvo oko nas, pa ni satira. Ono što je nekoćbilo tragično sada je komično, a ono čemu smo se nekoćsmijali danas poprima tragične tonove. U izokrenutoj slici zbilje, kojoj su sve više strane uzvišene ili patetične teme, komedija, a samim tim i satira svoje svakodnevno, banalno i uobičajeno razmjenjuje za narušenu atmosferu u literaturi i realnosti, balansirajući na granici s koje većodzvanjaju glasovi tragedije. Takvo je vrijeme i ono nužno upisuje svoje zakonitosti u sliku svijeta, literature, pa i teatra.

Ne bih rekla da satira izumire, možda se samo pritajila, kao što ne bih rekla da nam Dani satire nisu potrebni. Naše će društvo jošdugo biti zanimljiva građa satiričkim prikazima, kao što će takvi prikazi uvijek imati svoju publiku. Samo ćemo se u nekim godinama više, a u nekim manje smijati.

Mislite li da se festivali moraju strogo držati temeljne koncepcije - u kontekstu Marulićevih dana, koji su prikazali i nagradili adaptirani tekst talijanskoga pisca i Festivala malih scena koji prikazuje predstave velikih scena?

- Danas, kada se s lakoćom prelazi iz jednoga medija u drugi, i kada se žanrovske, stilske, pa i druge granice u teatru poništavaju, ne iznenađuje što se ni festivalski programi ne pridržavaju strogo temeljne koncepcije. Dogodi se tako da se nagradi prerađeni tekst talijanskoga pisca na festivalu domaće drame ili da ansambl predstava s velike scene bude prikazana na festivalu koji u naslovu nosi odredbu koja ga ograničava kao festival malih scena. Sve to tumačim kao slučaj, jer u protivnom, ako se pokaže pravilom, bilo bi potrebno mijenjati koncepciju, a time i nazive festivala.

Kako komentirate obnavljanje Gavellinih večeri?

- Gavelline večeri nastale su, trajale i bile su ukinute u jednom drugom kazališnom, pa i povijesnom vremenu. Koliko se sjećam, one su u jednom dijelu bile smotra najatraktivnijih ostvarenja, čija je namjera bila pokazati cjelinu kazališnoga života na prostoru danas bivše države. Vrijeme se promijenilo, naše kazalište lišeno je raznolikosti što je određivala teatar šezdesetih, sedamdesetih ili osamdesetih godina prošloga stoljeća, a i izgubilo je jasno upisane smjerove i artikulirane namjere. Pitam se stoga da li je danas primjerenije da pokažemo ili da skrijemo ono što se na našim pozornicama događa. Ipak, vidjeti na jednom mjestu i u ograničenom vremenu odabrane, najzanimljivije izvedbe naših teatara prilika je ne samo za usporedbe nego i za (re)definiranje svekolike slike recentnoga hrvatskog kazališta.

Što možete reći o postojećim kazališnim časopisima, »Kazalištu«, »Frakciji«, »Hrvatskom glumištu«? Što mislite o portalu teatar.hr?

- Jošse s nostalgijom sjećam »Prologa«, u kojem su objavljivane i neke od mojih prvih kazališnih recenzija. Bio je to »orijentirani kazališni časopis« što je na neki način objedinjavao sve kazališne časopise koji danas izlaze, časopis koji je nudio gotovo sve relevantne informacije o kazalištu - od teorijskih do praktičnih, od domaćih do inozemnih. Danas, kada ga iznova čitamo, s lakoćom možemo rekonstruirati jedno kazališno vrijeme i sve njegove napetosti, pa i upitnosti, te ga usporediti s ovim našim prilično nesabranim kazališnim dobom. »Prolog« dugo nije imao nasljednika. Nakon godina njegova neizlaženja zamijenili su ga »Frakcija« - zanimljiva po svojim teoretskim zapisima o izvođačkim umjetnostima, »Kazalište« - orijentirano prema praćenju recentnih zbivanja i »Hrvatsko glumište« - zamišljeno kao bilten namijenjen članovima Hrvatskoga društva dramskih umjetnika. Tek praćenjem sva ta tri izdanja možemo imati nešto cjelovitiju sliku o onome što određuje i što se upisuje u ovaj trenutak hrvatskoga kazališta.

A što se tiče portala teatar. hr pozdravljam ideju njegova pokretanja. Naime, uz to što nudi niz vrijednih informacija o kazalištu učinivši ih na jednom mjestu pristupačnijim, portal unosi i potrebnu demokratičnost u naškazališni prostor, mogućnost izravna sudjelovanja u stvaranju javnoga mišljenja o teatru. Dakako, kako se svakom, tako se i tom vrstom demokratičnosti može manipulirati, odnosno zlorabiti je, što bi dakako bilo na štetu kazališta. I to onoga koje se većdulje vrijeme pokušava osloboditi sve uzaludnijega prizivanja nekih prošlih, uvijek boljih, vremena i traga za posljednjom prilikom da uđe u dijalog s aktualnim svijetom.

Razgovarao Zlatko Vidačković

Dubravka Vrgoč rođena je 1961. u Požegi. Godine 1984. diplomirala na studiju dramaturgije i svjetske književnosti na Akademiji za kazalište, film i televiziju i Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Godine 1996. magistrirala na Filozofskom fakultetu u Zagrebu na Odjelu za komparativnu književnost s radom Nova hrvatska drama.

Godine 1995. korisnica je Fulbrightove stipendije za istraživanje američkog kazališta i američke kulture u New Yorku. Godine 1997. stipendistica Britanskoga savjeta za sudjelovanje u projektu Kazalište za 21. stoljeće u Londonu. Sudjelovala na dvadesetak međunarodnih kazališnih seminara i simpozija.

Od 1982. do 1984. objavljivala je kazališne kritike i recenzije u »Poletu« i »Studentskom listu«. Godine 1984. piše radio drame Ophodavanje i Večer zelenih balona, emitirane u Dramskom programu Hrvatskog radija. Godine 1985. piše scenarij za televizijsku dramu Andreja ili kako odrasti emitiranu na Hrvatskoj televiziji. Od 1985. počinje surađivati za kulturnu rubriku »Vjesnika« pišući kazališne kritike, eseje, reportaže, intervjue i komentare. Godine 1985. i 1991. članica je žirija na Međunarodnom festivalu kazališta lutaka u Zagrebu. Od 1987. do 1989. zaposlena je u Dramskom programu Hrvatske televizije na mjestu dramaturga. Od 1987. objavljuje kazališne kritike, eseje i prikaze o kazalištu u časopisima »Prolog/Teorija/Tekstovi«, »Novi Prolog«, »Vijenac«, »Kolo«, »Glumište«. Od 1992. do 1994. savjetnica je za međunarodne odnose u Sekretarijatu za obrazovanje, kulturu i znanost Skupštine grada Zagreba te tajnica Vijeća za kulturu Skupštine grada Zagreba. Od 1993. zaposlena je u kulturnoj rubrici »Vjesnika« kao kazališna kritičarka. Od 1995. do 1997. članica je žirija za Nagradu hrvatskog glumišta. Od 2002. do 2003. koordinatorica je međunarodnoga kazališnog programa Dubrovačkih ljetnih igara. Od 2003. do 2004. urednica je redakcije kulture u »Vjesniku«. Godine 2003. izbornica je Dana satire. Od 2003. osnivačica, umjetnička ravnateljica i selektorica Festivala svjetskoga kazališta. Od 2004. ravnateljica Zagrebačkoga kazališta mladih.