Tko to tamo animira?

Nakana ovoga teksta nipošto nije davati vrijednosni sud o spomenutim Zlikavcima ili Laku noć, Hrvatska. Osobno ohrabrujem i podupirem svaki medijski pokušaj gdje se mogu zaposliti ili afirmirati kreativci vizualnoga postupka, ali, istini za volju, jasno treba reći: to nisu animirani filmovi!

U posljednje vrijeme naše nadobudno i razbarušeno medijsko poprište zapljusnuli su animirani radovi koji dobrano zbunjuju (televizijske) gledatelje. Riječ je o Zlikavcima koji se emitiraju na Hrvatskoj televiziji i o Laku noć Hrvatska što se svakodnevno može gledati na Novoj TV.

Dok Zlikavci u dijela gledatelja izazivaju stanovitu sumnjičavost glede sadržajnih konotacija, serija Nove TV zbunjuje glede impozantne hiperprodukcije. Pitaju me mnogi znanci, a dobio sam i telefonske upite od dobronamjernih i nepoznatih ljudi u smislu: »...Pa vi tamo deset minuta animacije žilavite godinu dana, a evo na televiziji reklamiraju crtiće u domaćoj produkciji i to dnevno po deset minuta, a vikendom i dvostruko dulje! O čemu je tu riječ?«

Evo o čemu...

Potrebno je nekoliko osnovnih tehnoloških objašnjenja.

Već od samih početaka razvoja animacije (usredotočimo se na crtanu animaciju) producentima je bila bjelodana očigledna istina: što u filmu imaš više crteža (stručno se to naziva folijama), film će biti skuplji, a produkcija sporija. Budući da u produkciji crtanoga filma više od šezdeset posto troškova otpada na autorske i suradničke honorare, jasne su bile namjere producenata (komercijalne) animacije da nekako smanje taj broj crteža u optimalnom odnosu prema kvaliteti filma (na njihovu je žalost broj crteža uglavnom razmjeran kvaliteti ili spektakularnosti filma), ili da proizvodnju prebace tamo gdje ljudi rade za čavle.

S razvojem televizije i srodnih medija koji su prikazivali crtane filmove (nakon kinematografske ere) svojevrsno pojednostavnjivanje animacije (reduciranje ili stiliziranje) nametnulo se i kao artističko-režijski imperativ. Doista, bogata kinematografska animacija (koja se dugo, s pravom, identificirala s Disneyjem) bila je nepotrebna u televizijskoj produkciji. Pa su se pojavili novi standardi i novi kriteriji, ali dakako i sve vještiji bleferi koji su posvemašnju štednju u folijama prodavali kao kreativnu stilizaciju. No, na svu sreću, globalizacija, hiperprodukcija i konkurencija stalno su dinamički postavljali stvari na svoje mjesto.

I tako se u predvečerje neopisiva razvoja računalne tehnologije došlo do nekih standarda, principa. I čitateljima koji nemaju interesa za tehnologiju proizvodnje crtića ovo će biti jednostavno shvatiti...

Dakle, ako je za jednu sekundu filma potrebno nacrtati 24 sličice (kvadrata) i ako svaki kvadrat snimamo dva puta, kad bismo imali u filmu samo jedan plan, trebali bismo dvanaest različitih crteža za jednu sekundu. Ali, takav je slučaj samo teoretski. Naime, u filmu ne samo da karakteri tu i tamo stoje i da tako rabimo iste crteže, da se rabe sustavi takozvanih ciklusa (ponavljanja skupine crteža u nekom animacijskom sustavu), nego se radnje, a i sami karakteri, razlažu tehnološki prema planovima. Postoje, naposljetku, i pozadine i drugo.

Uglavnom, kad se sve folije zbroje, dolazimo ne samo do statističkog podatka o broju folija po minuti nekog filma, nego taj broj folija definira i produkcijski standard pojedinog filma. Tako, na primjer, diznijevska animacija ima između 1000 i 1500 folija po minuti, vrlo bogata animacija 800, standardna animacija kakve je 80 posto u TV-produkciji (kojoj pripada, na primjer, i Profesor Baltazar) 500 folija po minuti, jeftine (i nerijetko odlične dječje serije) imaju 400 folija, a trivijalne 300.

Posve je nemoguće napraviti animacijski uradak ispod 200 folija po minuti, a da to možemo proglasiti oživljavanjem, a ne tek pukim pomicanjem ili svojevrsnim video-stripom ili karikaturom s elementima animacije. Da bismo nešto nazvali animacijom, potrebno je da barem u rudimentima raspoznajemo karakterno oživljavanje, a ne formalno, tehničko micanje nekih elemenata karaktera.

S razvojem elektroničkih i računalnih sustava i programa u produkciji animacije nije više moguće na klasičan način izbrojiti crteže, ali u svijetu profesionalnih produkcija i tako proizvedeni filmovi mogu se definirati, i definiraju se, klasičnim standardima. Osobno ću, bez obzira ima li animirani film i jedan crtež napravljen rukom, s velikom točnošću pogoditi o koliko je tu folija po minuti riječ!

Takozvana flash-animacija jedna je od tih tehnoloških novina. Riječ je o takozvanom vektorskom sustavu pokretanja i da bismo te filmove realizirali doista je potrebno tek dizajnirati karaktere i pozadine, a ostalo se radi mišem. Iako se broj folija po minuti u, primjerice, planetarno popularnu uratku žanra South Parku kreće oko sto, zbog duhovitih dijaloga i izvrsna dizajna, teoretičari i kritičari ohrabrivali su takve napore, ali i sami autori i producenti priznali su da tu ipak nije riječ o pravoj animaciji pa se čak organiziraju i posebni festivali flash-animacije i te uratke nitko pametan ne šalje na standardne festivale animacije.

Zlikavci idu putem South Parka, s tim što je broj folija po minuti tu još i skromniji pa možemo reći da je ta serija zapravo radijski skeč, na stanovit način vizualiziran, ilustriran.

Kad je o Laku noć, Hrvatska riječ, treba reći da ne samo da tu nema ni približno dvjesto folija po minuti nego u sveukupnoj desetominutnoj epizodi nema toliko crteža!

Ne znam koriste li se time u ovoj produkciji, ali danas tržište poznaje računalne programe koji na osnovi snimljena dijaloga sami pomiču usta karaktera u točnu tajmingu. Dakle, čak ni posve siromašnu animaciju takozvane vokalizacije, koja se sastoji od ponavljanja ciklusa nekoliko položaja usta, nije potrebno crtati.

Nakana ovoga teksta nipošto nije davati vrijednosni sud o spomenutim Zlikavcima ili Laku noć, Hrvatska. Osobno ohrabrujem i podupirem svaki medijski pokušaj gdje se mogu zaposliti ili afirmirati kreativci vizualnoga postupka, ali, istini za volju, jasno treba reći: to nisu animirani filmovi!